Glumac Adnan Hasković o genocidu i zaboravu: Film je najkraći put do spoznaje šta se dogodilo

Juli je uvijek tužan i težak mjesec, pun je bolnih godišnjica i podsjećanja na užasne zločine počinjene nad Bošnjacima u agresiji na njihovu jedinu domovinu Bosnu i Hercegovinu. Srebrenica, Prijedor, Istočna Bosna, Bosanska Krajina - cijela država puna je rana koje iznova zabole dolaskom svakog novog jula.

Te rane ne smijemo nikada zaboraviti i imamo obavezu da sjećanja na svaku žrtvu genocida držimo živim, da svojim životima svjedočimo da znamo šta je bilo i da smo spremni uraditi sve što je potrebno da zlo ne bude ponovljeno.

Za Preporod.info govorio je poznati bh. glumac Adnan Hasković, s kojim smo razgovarali o genocidu u Srebrenici, našem shvatanju onoga što se desilo, sadašnjem življenju i onome što bismo, svi skupa, morali napraviti, a ne radimo.

Konsatira da je umjetnost je jedan od načina da se putem nje izrazi misao o nečemu što se dogodilo i da je film odlično sredstvo putem kojeg se mnogo toga može i mora reći.

- Pokušavam da budem što aktivniji i da potaknem ljude da razmišljaju svakodnevno o tome, i ne samo o genocidu u Srebrenici, nego o svim zločinima koji su se desili na prostoru BiH tokom agresije na našu zemlju. Slabo gajimo tu kulturu sjećanja, nemamo odnos prema tragediji koja se desila, ne znamo da poredamo stvari po prioritetima, te nas to uvijek košta. Nekako sve prebrzo zaboravljamo. Znam mnogo djece iz Srebrenice, a koja su izgubila očeve tamo, koja su morala da napuste Sarajevo jer nisu imali novca da sebi plate studije ili stan ovdje u Sarajevu. Nije puno te djece, to se moralo pratiti i riješiti - smatra Hasković. 

Kultura sjećanja

Adnana smo upitali da li naše nove, mlađe generacije danas imaju dovoljnu kulturu sjećanja na sve ono što se dogodilo 1995. godine, ali i svih drugih godina agresije na BiH. 

- Slabo vodimo računa o tome. U školama ne postoje ozbiljne analize iz bliže prošlosti, to ne postoji ni u udžbenicima. Škola bi trebala da bude neka alternativa koja treba da popuni te neke rupe, a koje se ne mogu u kući nadomjestiti. Međutim, to se ne dešava. Mi slabo išta znamo o svojoj historiji, bez obzira, bila bliža ili ona dalja. Dolazi do zamora materijala i onda ta djeca na kraju kažu kako ih to, jednostavno, ne zanima. Historija je učiteljica života, jer, valjda izvlačiš neke pouke iz stvari koje su ti se desile, valjda nećeš onda dozvoliti da te zmija iz iste rupe ugrize - kazao je on.

Dodaj kako, ipak, poznaje mnogo roditelja i ljudi koji se planski trude da uče svoju djecu o povijesti na pravi način.

- Međutim, ima i onih koji ni sami nisu svjesni nekih stvari, a onda bi tu škola trebala da bude alternativa. Bilo je mnogo komentara na film Jasmile Žbanić, trebalo je ovo ovako, ili onako. Pitam se zašto do sada nemamo već 30 filmova o temi genocida u Srebrenici? Igrom slučaja, ja sam igrao u filmu koji se zove "Rezolucija 819", koji je snimljen po istinitom događaju. U pitanju je francuski film talijanskog režisera, film koji je osvojio brojne nagrade. Dakle, doveli smo se u situaciju da nam dođe stranac i da nam priča našu priču, jer mi to nismo u stanju i jer nas to ne interesuje - ističe Hasković.

Naglašava kako je film je izuzetno moćno i jako sredstvo da se prenese određena poruka svijetu i da postoji mnogo filmskih ostvrenja koja to svjedoče, poput filmova "Šindlerova lista", "Pijanist" ili "Život je lijep".

- Bilo je mnogo filmova o holokaustu prije "Šindlerove liste". Urađene su stotine filmova o tome prije tog filma, ali se opet nije stalo pričati i snimati o tome ni nakon "Šindlerove liste". To je i dalje aktuelna tema, jer i dalje postoje fašističke i nacističke snage u svijetu, jednostavno je neophodno konstantno pričati i upozoravati čovječanstvo o tome. Takvih priča nikad nije dosta. Ljudi se ovdje žale da previše snimamo ratne filmove u BiH. Koji, ljudi, ratni filmovi? Razumio bih da ih imamo 100, ali ih nemamo. Jedva smo ih nekoliko snimili nakon rata. Ne da nismo ispričali priče o tome, nismo ni zagrebali to. Nemamo filmove o našim herojima, o odbrani BiH - kaže glumac Adnan Hasković.

Film je jako oružje  

U BiH je, jedno vrijeme, postojala interna ideja da poznati holivudski režiser, zajedno sa velikim holivudskim imenima, napravi film o genocidu u Srebrenici, ili dešavanjima tokom agresije na BiH. Nažalost, ta ideja nikada do danas nije realizovana.

- Film je najjače sredstvo, bez imalo laskanja sebi jer sam dio te umjetnosti. To je najlakši put do spoznaje ljudskog srca. Ljudi danas nemaju vremena da čitaju knjigu od 800 stranica o događajima iz prošlosti. Nemaju vremena da pročitaju i neki roman. Film je najbrži i najkraći put do toga. Spominjali smo maločas filmove o holokaustu, spomenut ću film "Hotel Ruanda" o temi dešavanja u toj zemlji. Ne znam ništa o toj kulturu, sukobu i šta je bio problem, ali sam kroz taj film sve naučio i sve mi je bilo jasno. Da sam se ja nekad nešto pitao, ja bih izdvojio 100 miliona, doveo bih holivudskog režisera i sjajnu holivudsku glumačku ekipu. Napravio bih kombinaciju domaćih i holivudskih glumaca. Dao bih priču najboljem scenaristi i dao mu sve dokumente i dokaze da ih pretoči u film. Pokušao bih onda taj film plasirati da ga cijeli svijet vidi i da ide na najjače festivale. Tako se to radi -  poručio je Hasković.

Međutim, kako dodaje na kraju, boji se da smo tu priliku već propustili, jer danas je teško da bismo mogli izdvojiti 100 miliona za takav film. 

(Haris Ahbabović /Preporod.info)