Sjećanje na 44 mjeseca opsade
I zaista, tek kad se čovjek nadnese nad tu svu sliku ljudskog bezumlja, nad zatvorenu izatočenu kotlinu u kojoj se kreće stotine hiljada ljudi, a koje zvijeri s brda drže na nišanu svojih mitraljeza, topova, minobacača, tenkova, razvlačeći im pamet strašnim detonacijama, zapaljivim bombama, snajperskim hicima, rušenjem njihovih najznačajnijih kulturnih, vjerskih, uopće civilizacijskih vrijednosti i objekata, naročito bolnica i porodilišta, a uz to ih mučeći sa nedostatkom hrane, vode, grijanja, struje i ostalih elemenata neophodnih za život, mora se zapitati kako je uopće preživjelo to što je preživjelo, kako je opstalo to što je opstalo i kako je čovjek, stanovnik ovoga grada uopće ostao normalan.
Kada se, s druge strane, sabere sve ono što se u to vrijeme u Sarajevu dešavalo: brojne kulturne manifestacije, pozorišne predstave, sportska takmičenja, pa čak i izbor za miss, ima se dojam da je Sarajevo u najvećim i najtežim trenucima opsade živjelo punim plućima, da se znalo istinski radovati i svaki taj veličanstveni treptaj života između dvije (ili više) smrti, između razornih granata i snajperskih hitaca, između noćnih i dnevnih masovnih dženaza pretvarati u veličanstvenu odu života i hrabrosti, u himnu otpora i čvrstine, u dokaz krvolocima da njhova čelična ratna mašinerija ne može ništa protiv slobodarskog duha ovoga grada, protiv vjere i nade da je Allah dž.š. s nama i da rijeke šehidske krvi moraju iznjedriti cvjetove slobode.
Pa iako su nam rušili džamije (a one su bile prve na meti), iako je samo na sarajevsku Gazi Husrev-begovu džamiju palo nekoliko stotina granata i drugih projektila, džamije su bile naša pribježišta i naša utočišta, vrela snage i inspiracije, nikad punije i nikad sa većom pulsacijom životnog soka, nikad sa više dova i molbi upućenih Uzvišenom Gospodaru da nas sačuva od zla koje je nas okružilo i čiji smo kužni dah osjećali na svojim licima, svojim očima, svojim mislima. Mezaristani oko džamija, davno zatvoreni, ponovo su otvorili svoje dveri: kopalo se po dvorištima, po avlijama, na stadionima, svaka je stopa bila „grob do groba“, no umjesto straha odatle i sa svakog drugog mjesta javljala se nada, javljala se vjera da nismo ostavljeni ni zaboravljeni od svoga Stvoritelja, jer po međunarodnoj zajednici i bjelosvjetskim političkim „liderima“ mi smo bili davno otpisani – trebalo je vjekovne težnje „napudrane kurve Evrope“ o nestanku islama i muslimana na ovim prostorima konačno finalizirati, pretvoriti u stvarnost.
No, Sarajevo je opstalo, Bosna i Hercegovina je sačuvana. Dvadeset godina od početka agresije na glavni grad i državu Bosnu i Hercegovinu obilježen je 6. aprila linijom krvi. Dok su se na monitorima smjenjivala imena i prezimena ubijenih Sarajlija i današnji stanovnici odavali počasti ubijenim (jer svi su oni branitelji Grada) sjećanja kao poruke su izrastala u tamno, olovno nebo, koje je, s vremena na vrijeme, zajedno sa Sarajlijama puštalo svoje olovne nebeske suze. „Sarajevski duh“ je bio tako prisutan, tako stvaran da se mogao rukom dodirnuti.
I ovo sjećanje, i ovaj trenutak sa praznim crvenim stolicama, na kojima je mogao sjedjeti jedan grad koga više nema, bila je velika odbrana Grada, odbrana našeg Sarajeva.
Aziz Kadribegović, 2012. godine
