Sagledavanja: Patologija džemata

Od onih koji idu u džamiju stradaju, nažalost, oni koji također dolaze u džamiju. Jednostavno rečeno, neki vjernici obesmišljavaju život ljudima i u džamiji i van nje, govoreći o vjeri. Zbog toga se često, kad susretnem imame, sjetim hadisa našeg Poslanika, s.a.v.s., koji je jednom prilikom svoju brigu o sljedbenicima opisao ovako: „Primjer odnosa između mene i vas je kao primjer čovjeka koji je naložio vatru na koju se zalijeću leptiri i skakavci. On ih tjera od vatre, a oni uskaču u nju. Isto je tako i sa mnom. Ja vas štitim od vatre, a vi mi izmičete iz ruku.“ (Muslim)

Ovo stalno prisjećanje mi dolazi zbog razgovora sa džematlijama, ali i na društvenim mrežama. Ima ih skupina raznih. I skaču li skaču sa stavovima da me je stid više ikome prigovoriti što nakon namaza šutke šmugne preko džamijskog praga. Skoro da će i nekomuniciranje i nedolazak u džamiju postati vrlina. Kao da i jeste pametnije pobjeći od tih „pametnih vjero-robota“. Ovdje ću ukazati na dvije vrste: maligne (zloćudne) i benigne (dobroćudne). Nije isključeno da neko bude član nekoliko skupina. Za svaku grupu i postupanje sa njima imamima (djelatnicima IZ u BiH) bi bili potrebni uputstvo i pouke psihijatara. Jer bolno je gledati kako nam neki ljudi pretvaraju vjeru u podozrivost.

Maligni

Oni koji su maligni (zloćudni) ozbiljno štete džematu i mogu se podijeliti na tri skupine („Tekfirator“, „Obožavatelji spašenog plemena“ i „Ispravljači klanjača“). Drugi, koji su benigni (dobroćudni) nemaju namjeru šteti džematu. No, o njima ću poslije.

1. Tekfirator

Naziv podsjeća na naučnofantastični film „Terminator“ i odgovara mu, ne samo u duhovnom smislu, nego i u rezultatu. Na nivou ponašanja, podsjeća na (vjero)robotski odnos prema okolini. Ta metalno-hladna robotska spremnost da se cijeli grad, pa i država, okarakterišu kao „kafirski“ u krajnjem bi omogućila i „ohalaljivanje“ terorističkih napada. Obuzima ih neviđeni osjećaj nadmoći zbog upućenosti na Pravi put. Neko je lijepo rekao: „Stavljeni smo na kušnju preko ljudi koji misle da je Allah samo njih uputio.“ Čine se toliko zadivljeni sobom što idu u džamiju i obavljaju namaz da se čovjek zapita da li je islam milost svim svjetovima ili ipak neka specifična duhovno-evolucijska selekcija „posebnih“. Kao da su izgubljene savjesti i svjesnosti da je upućenost svakog insana zadobivena Allahovom, dž.š., milošću, a ne nekim posebnim njihovim djelom (koji se činio malim, ali, eto, bio je veliki kod Allaha, s.w.t., pa ih On, dž.š., uputi). I odatle taj metalno-hladni osjećaj revanšizma koji prati ovakve osobe uz stav „mi smo (s razlogom) upućeni, ostali će u Džehennem“.

Danas kazivati o vjeri izgleda kao savjetodavna aktivnost koju mnogi „tekfiratori“, kao hobi umjesto kulture i umjetnosti, upražnjavaju. Da situacija bude ironičnija, takve osobe ni jedan oblik izražavanja kulture (muzika, film, pozorište, slikarstvo) ne posmatraju drugačije nego kroz „inkvizitorsku“ prizmu o „priči za zavođenje s Pravog puta“ i „ohalaljivanje zabranjenog“. Svaka mogućnost „konzumiranja“ umjetnosti, po ovima, iscrpljuje se u kaligrafiji (mogu „proći“ kineske plastične kaligrafije ili tapete bez ukrasa). U takvim uslovima je svako prisustvo ukrasa raznih boja u džamiji „bid'at“, pa je i TV serijski film o halifi Omeru, r. a., razumljivo, loše prošao. Na taj način oni čine roman „Pokoravanje“ Michela Houellebecqa (Mišel Uelbek) potpuno vjerodostojnim i realnim scenarijem, a oksimoronsku kvaziteoriju „Sukoba civilizacija“ kao zakonom o neminovnom sukobu civilizovanih i barbara.

Tolerisanje „tekfiratora“ kao „novih muslimana“ čini da i mahrama na glavama naših žena bude tumačena kao (da citiram): „znak „slobodnog pristanka“ na ropstvo“ nakon kojeg dolazi na red „slobodno“ nošenje „nikaba“, nakon čega dolazi „prirodno“ na red i ekscizija ili klitoridektomija (obrezivanje žene), potom ukidanje slikarstva i muzike, zatvaranje laičkih škola, spaljivanje knjiga, i napokon pristajanje na cjelokupnu makabarsku ideologiju Daeša“, kako je izjavila jedna Barbika orijentalista i ženski Borat poznavanja islama u BiH.

2. Obožavatelji spašenog plemena

Pojava „tekfiratora“, kao živućih vjerskih robota, ne može bez ideje zajedništva, ali ne sa klanjačima, nego sa istomišljenicima. „Tekfiratori“ su pretvorili ideju džemata u ideju plemena sačinjenu od klimoglavaca „tekfiratorima“ i njihovim pomoćnicima. Ta i takva plemena uglavnom nisu registrovana kao udruženja građana iz praktičnih razloga. Štaviše, za njih bi to predstavljao problem jer registrovanje podrazumijeva postojanje zakona i sistema, te pozivanja na odgovornost i pregovore unutar grupe, ali i sa drugim grupama i širom društvenom zajednicom. Zbog toga funkcionišu po sistemu koji možemo opisati u par rečenica: Slušaj i postupaj onako kako se pleme dogovori u „šuri“! Tvoje je da šutiš i klimaš glavom jer nisi ti taj kapacitet. Šta ti više, bolan, treba sad kad si u „spašenom plemenu“ nego da se prepustiš?

Kao da je riječ o novoj i modernizovanoj „duhovnoj Nuhovoj lađi“ koja daje osjećaj ekskluzivne upućenosti samo grupi kojoj pripadaju. Pri tome se ovim „spasavanjem“ u grupi sa kvaziporodičnim odnosom „dave“ i odnosi u pravim porodicama jer nisu na Pravom putu. Pomenuti kvaziporodični/plemenski odnos silom prilika izgleda kao rješenje, s obzirom da živimo u vremenu krize porodice. Preuređenje mentalnog sklopa tih ljudi dešava se svakodnevno i rezultira davanjem prednosti „plemenu“ nad rođenim bratom i sestrom, dodatno pogoršavajući odnose u pravim porodicama. Zbog toga se u porodicama svako interesovanje za vjeru posmatra sa velikom podozrivošću, a ne sa vjerom i nadom da će vjera učiniti ljude boljim. Zbog predostrožnosti.

„U džematu je spas“ – ponavljaju. I mnogi vjeruju, nažalost, u ovakvu praktičnu i nakaradnu interpretaciju hadisa o spašenoj grupi. Ideja je to odbacivanja vlastite odgovornosti pred cjelokupnim društvom. Prednost se ne daje učenjacima, niti IZ, nego mišljenju odabranih učenjaka (kao u shopping turi, na internetu, pa izaberi onog koji ti godi) ili, još češće, vlastitoj interpretaciji hadisa uz: „Ja mislim da je to najbliže istini! A Allah, s.w.t., najbolje zna!“ Drugim riječima – „Nadahnut sam, a ti nisi taj koji zna je l' mene Allah nadahnuo da vidim istinu. Ili nije nadahnuo!“

Prilikom „odabira“ stava prednost se daje Buharijinoj zbirci hadisa i to u tolikoj mjeri da se čovjek zapita da li su ostale zbirke hadisa suvišne i vrijedne pomena. Štaviše, sve počinje ličiti na imitaciju kršćanskih sekti koje su tvrdile da su znale bolje od prethodnika šta je zapravo „ispravno“ rečeno u Bibliji.

3. Ispravljači klanjača

Možda se čini nekom neshvatljivo, ali Milostivi Allah upućuje svakakav svijet u džamiju. Nema sumnje da je u tome velika mudrost i samo se nadam da će ih dolazak u džamiju učiniti boljim osobama. Ono što je čudno je da mnogi ovakvi, bez obzira na to koliko imali godina, ostaju nezreli. Za njih je neko lijepo primijetio: „Nećete ih čuti kako vaze po RS-u Srbima ili u kafanama jer bi tu fasovali degeneka. Nego vaze po džamiji gdje su ljudi mirni i nekonfliktni.“

U razgovorima se primjećuje da tretiraju teme koje nisu dominantno imanske, ili su takve u početku, a poslije se ljude „preodgaja“ da na „ispravan“ način klanjaju. Prebrojavaju se hadisi u Buhariji i „drugim zbirkama“ o načinu stavljanja ruku kao da su to vojnici u borbi za neku veliku pravdu, priča se kako nema mezheba nego smo obavezni postupati u skladu sa „činjenicama“, tj. gdje ima više dokaza/hadisa, pa se i podsjećaju sugovornici kako je „voda najčišća na izvoru“, tj. kako bi trebali klanjati kako se klanja u Mekki.

Svi kojima se obraćuju trebaju izvući zaključak da su oni ispravniji i od hodža jer, eto, klanjaju u skladu sa načinom koji ima „više dokaza“. Naravno, sve hodže će „hadžijski“ prihvatiti razlike u namazu kao što su podučeni i kao što su (neki od sretnih) svjedočili i na hadžu. No, ono što mene prenerazi je kada vidim da na društvenim mrežama takvi objave „radosnu vijest“ kako je neki „brat“ počeo dizati ruke u namazu. Čovjek bi rekao da je ta osoba zapravo naučila ispravno izgovarati šehadet. Izlazak iz „da'wetskih“ tema takve vrste (pozivanje u ispravno klanjanje) je povremen, a uočljiv je i u pokojoj uličnoj akciji koja ih suočava sa saznanjem o nivou njihove prihvaćenosti u društvu.

Druga tema kojom se rado bave je „evidentiranje džematlija“. U skorašnjem istupu čak su i držali ders kako u Tuzli „u zgradi koja se nalazi 150 metara vazdušne linije od džamije kralja Abdullaha živi petnaest, ili više uposlenika IZ. Sa izuzetkom malog broja njih, nijedan od njih se ne može vidjeti ni na dnevnim, ni na noćnim namazima, kao i u mnogim džamijama širom BiH, koje ostaju puste.“[1] Da li te osobe o kojima govore negdje drugo rade i obavljaju namaz, imaju li porodičnih obaveza i opravdanje pred dragim Allahom, to nije bitno. Bitno je da postoji njihovo „svjedočenje“ (ne trebaju olovka, sveska ni Kiramen-katibin) ko i koliko dolazi u džamiju. Ne treba posebno razmišljati koji su im hadisi omiljeni – oni o licemjerima i njihovom odnosu prema odlasku u džamiju. I šlag za kraj – uhvatiš li za tesbih, slijedi ti ders o bid'atu koji vodi u Džehennem ili bar prekoravajući pogled, aman-zaman, kao da si djed što se igra sa igračkom koju ote od djeteta.

Benigni

Druga vrsta su oni koji su benigni (dobroćudni). Kao takvi nemaju namjeru štetiti džematu, ali su na kraju poput slona u prodavnici porcelanskih šoljica i tanjira! Slona koji namjerava surlom elegantno mahati, a tijelom biti precizan (i tu imamo tri skupine: „Degradator“, „Demotivator“ i „Duhovni sado-mazohisti“)

1. Degradator

Jedna od ljepota islama je u tome što Arap od ne-Arapa može biti bolji samo po pobožnosti. Istinska plemićka hijerarhija je uz Kur'an, a Poslanik, s.a.v.s., kaže: „Plemići mog Ummeta su hafizi Kur’ana.“ Uzvišeni je objavio „Najugledniji kod Allaha je onaj koji Ga se najviše boji.“ (El-Hudžurat, 13) Ovo ozbiljno duhovno (ili psihičko, hajd' znaj) oboljenje koje se pojavilo kod „degradatora“ je ohola pobožnost. Jednostavnije rečeno, takvi vjeru koriste (ili zloupotrjebljavaju) za liječenje svog kompleksa niže vrijednosti.

Sa takvim stavom, sve osobe kojima su oni do jučer zavidjeli sada su za njih zabludjele. Osjećaj nadmoći prati zluradost: džabe mu što je, naprimjer, iz uglednije porodice, školovaniji, ima više novaca (itd.) kad će u Džehennem. „Ja pobjeđujem na kraju!“ Kao da je praktikovanjem islama iznenada prebačen u „sigurno mjesto“. Kao da je time ovjerena „viza za Džennet“, a svi drugi su postali „donji“.

Žalosno je to što islam neki doživljavaju kao sredstvo za oholjenje prema onima koji nisu upućeni, a za koje bi valjda – trebalo činiti dovu. Naravno, „čine“ oni dove, ali sarkastičnim riječima: „Allah ga uputio, ako je za upute!“ I iz tih riječi vidimo kolika je Allahova milost čim upućuje i bezobrazne i iskompleksirane, ali, eto, i ohole.

Iako ljudi koji nas okružuju, mahom nisu na sliku kafira koji se pojavljuju u Kur'anu kao žestoki din-dušmani, ovi „degradatori“ čine sve da poruše mostove komunikacije svojim oholim odnosom. Poslije se čude zašto ih to ljudi ne simpatišu. A upravo ti ljudi koje oni nastoje vjerom degradirati, oni su obični ljudi koji se bore za opstanak i plaćanje računa kao i svi, a zadnje što im treba je da im neko kaže „džaba ti sav trud, kad nisi k'o ja!“ Odsustvo lijepog odnosa prema okolini stalno održava tu istu podozrivost. Naravno, isti „degradatori“ nemaju ništa protiv toga da budu „na socijali“, pa i da žive na toj pomoći od tih „neupućenih“ i u tim „ćafirskim“ državama. To im ne daje osjećaj „degradiranosti“, nego daje životne uslove da uzdišu uz priče o četverici pravednih halifa. Kako oni sami naprave pravednu računicu u svojim glavama, to mnogima nije jasno.

Smiješno je što isti problem sa „degradatorima“ imaju i dede koji cijeli život klanjaju, a za koje ovi znaju prokomentarisati „džabe je klanjao kad nije ispravno!“ Misterija je kako takve nasavjetovati da se odreknu „degradiranja“ neupućenih, ali i drugih klanjača, da biti pobožan ne ide sa ohološću, nego sa zahvalnošću Uzvišenom koji upućuje onoga koga On hoće.

1. Demotivator

Peti imanski šart je vjerovanje u Sudnji dan, ali impresioniranost malim predznacima Sudnjeg dana postalo je svojevrsna pokretačka sila ovoj vrsti ljudi koji, i ne znajući, šire osjećaj bespomoćnosti. Kazivanja o teorijama zavjere, masonima, iluminatima i kojekakvim tajnim organizacijama koje „drže sve u šaci“ u kombinaciji sa pričama o zuhdu i važnosti odricanja od zavodljivosti Dunjaluka, čini svoje. Rezultira prezirom prema bogatim ljudima uz kvaziargument „ne može se biti i pošten i bogat, mora da je negdje zavrnuo“, „mora da petlja sa masonima“, a iz toga proizilazi prijezir prema poduzetništvu, poslovnom riziku i trudu, a iskazivanje poštovanja prema lijenosti i neborbenosti koja se pravda šestim imanskim šartom.

Usput je izgubljeno vjerovanje da je sve u Allahovoj vlasti (pa i ti „masoni“), ali i da se čovjek treba maksimalno truditi da što više zaradi, jer – što više ima zarade, to više ima mogućnosti da ostavi iza sebe hajrata i vakufa! O ignorisanju važnosti hadisa: „Ako neko od vas bude imao sadnicu u ruci i vidi da nastupa Sudnji dan, neka je zasadi, prije nego Sudnji dan nastupi!“, nećemo dalje govoriti.

Ova pobožna depresija „pred Sudnji dan koji samo što nije, ali – nije još, nije još, nije još...“ zna biti propraćena i iščekivanjem konačnog čina – dolaska Mehdija i Isāa, a. s., pri čemu „sađenje sadnica“ gubi smisao. Iščekivanje „boljih vremena“ i ignorisanje čovjekove uloge za koju je stvoren, a to je da se trudi, u društvu i u džamijama stvara osjećaj pesimizma. Sve su to razlozi zbog kojih valja skretati pažnju ljudima – pazite od koga slušate o vjeri i šta vam i kojim redom kazuju. Preovladavaju li teme predznaci Sudnjeg dana, masoni, zuhd, fasovat ćete virus pesimizma.

1. Duhovni sado-mazohisti

Jedna anegdota kaže da je „savršena veza“ ona između mazohiste (onog koji voli patnju) i sadiste (onog koji voli da muči). Pa mazohista moli: „Pati me!“, a sadista s užitkom kaže: „E, baš neću!“ I tako se ništa ne dešava u ovoj „savršenoj“ vezi. U duhovnom smislu, čini se da su neki na Dunjaluku, malo je reći, spremni na dugogodišnju patnju, nego su uz to i motivisani da urade apsolutno ništa da tu patnju otklone. Štaviše, opravdavaju svoje trpljenje i mučenje „argumentom“ tipa: „dešava nam se sve ovo, jer smo nikakvi muslimani“ uz morbidnu poentu „zato nam se i desila Srebrenica“. Na taj žalostan način ovi duhovni „sado-mazohisti“ racionaliziraju i opravdavaju svoju patnju vjerom. U vlastitoj patnji vide svoj smisao, a u maltretiranju okoline nabijanjem kompleksa da smo „slabi muslimani“ poseban užitak. Valjda nam zato „što smo to zaslužili“ ne buja nafta „sama od sebe“.

Takvi u apatiji i prosječnosti vide uspjeh, život „odrobijavaju“, a da se pokrenu nakon dugogodišnjeg školovanja i okušaju u nekom drugom poslu, ni ne pomišljaju. Sve dok im ne naumpadne da napuste Bosnu, kada dobiju napad spremnosti na sve poslove, pa i na ribanje zahoda. Tamo slijedi identitarna kriza i čežnja da se bude više Švabo, a manje Bošnjo, jer tek tada uvide da se može i drugačije razmišljati. Zvuči potcjenjujuće i neumjesno, ali čini mi se da se u našem (post)socijalističkom društvu duhovnost razvila u smjeru sklonosti ka „skromnosti koja graniči sa siromaštvom“. Kao da su svi vakufi nastali slučajno, bez poduzetnosti ljudi, nego slučajno i „bi-la-kejfe“.

[1] http://vijesti.ba/clanak/299832/paradzematlije-dzamije-posjecujemo-vise-nego-mnogi-vasi-zvanicnici

Ciijeli tekst u Preporodu