Generacija notifikacija
Iskoristio sam dane „da predahnem“, mada (fizički) sam bio aktivniji, nego u dane rada: priprema weekendhome-a za nadolazeće ljetne dane; čišćenje nabacanih, vječno „potrebnih“ stvari (koje služe samo za smetnju)… Pored aktivnosti, kafa nije smjela da trpi. Ipak, ona predstavlja izvor socijalne interakcije sa meni dragim frendovima, iltiga ahbabima što bi kazali istočno ideološki orijentirani dobri Bošnjani. Tako, u relaksirajućoj, neradničkoj atmosferi počela su prepričavanja dogodovština i viceva. Priča jedan od nas dogodovštinu i muku jednog mladog studenta filozofskih znanosti, koji se, zahvaljujući odličnoj lucidnosti, uspio spasiti zasigurnog pada na ispitu.
Naime, student je ušao u kabinet starijeg profesora, i nakon protokolarnih, kutoazijskih razmjena pitanja o zdravlju i stanju, profesor započe pitati: Kolega, šta možete kazati o Immanuel Kantu? Nema odgovora… Dobro, a o Schellingu, Hegelu, Husserlu, Heideggeru, nastavio je redom pitati ??? Kako nema odgovora, tako profesor indeks polako, ali sigurno gura ka ivici svoga radnog stola. Kada je indeks došao do samog ambisa, javi se student: „Profesore, da Vas upitam nešto, smijem li?“, „Dakako“ -odgovori profesor. „Znate li Vi Hasu? Husu? Safeta? Muradifa???“. Sad profa zašuti… „Eto, vidite dragi profesore! Ja ne znam tu Vašu raju o kojoj me pitate, ali ni Vi ne znate moju – stoga, jednaki smo!“.
Jedan od „osnovnih“ pokazatelja bivstvovanja u suvremenom dobu jeste prisutnost na socijalnim/društvenim mrežama. Facebook, Instagram, Twitter, su postali svojevrsne matične knjige rođenih i živih… Ko nije na „fejsu“ – nije ni “ živ“, što se nije objavilo na „fejsu“ i „instiću“, kao da se nije dogodilo… Društvene mreže su postale središnje mjesto društvenog bivstvovanja.
Za naslov ovosedmične kolumne sam odabrao čitajući opise slika koje prikazuju svu apsurdnost današnjeg svijeta. Da li smo svjesni opsjednutosti društvenim mrežama, i koje su manifestacije navedene opsjednutosti – centralno je pitanje ovog teksta.
Čovjek je društveno biće. Dragi Bog nas je stvorio kao bića, čije okosnice, čini i društvena interakcija. U vremenu koji je iza nas, sjecišta društvenih aktivnosti su bila prela ili sjela. Večeras idemo kod Hasana, sutra kod mene, prekosutra kod Avde, ako Bog da i tako redom… Bit će kafe, šerbeta, pečenih krompira, a što je najvažnije – relaksiranih i ugodnih razgovora. Nažalost, danas je sve manje takvih evenata, oni su polahko, ali sigurno isčezli. Topli i ugodni kućni ambijent, zamjenuli smo sjedenjem po kafanama, restoranima i sličnim, konzum(er)skim svjetonazorom „preporučenim“ mjestima. A razgovori su sve više napetiji i opterećenji… Naročita skupina „inficiranih“ jesu naša omladina…
Susreti, druženja, sjedenja i tarabanke, su nezamislivi bez „pametnih“ telefona u rukama… Bio sam svjedok mnogo puta, da omladina u kafićima sjede, piju kafu, i „bulje“ u mobitel. Razgovor se reducira na minimum, i on obično počinje sjedanjem za sto, naručivanjem pića i vremenu potrebnom za logovanje na mrežu. Socijalne mreže, da budemo otvoreni, su odlična stvar. One predstavljaju veliki potencijal unapređenja životnog ambijenta; marketing, plasman proizvoda, olakšana komunikacija… Problem nastupa u momentu kada se mjera pređe, i kada iz pozicije korisnika postanemo korišteni… Mrežno konektovani zombiji… Na svaki zvuk notifikacije, trzamo se k'o u Sarajevu za vrijeme bombardovanja…
Da, i sad nas bombarduju, ali sa mnoštvom obavijesti: Taj i taj je komentarisao vaš status… Tom i tome se sviđa vaša slika… Osim što smo dozvolili da nam društvene mreže od/uzmu privatnost i društevnost (jer sve manje komuniciramo razgovorom, a sve više tipkanjem), dozvoli smo da nam i duhovnost bude oduzeta. Razni Chek-ini, ubacivanje slika sa svetih mjesta: Svetog Harema, Hvalove džamije, a da ne spominjemo manje – hijerarhijske bogomolje – džamije u našim mahalama, naročito petkom za vrijeme džuma-namaza, pregledom šta se zbiva na fejsu, dok efendija nešto vazi sa Svetih dasaka, zorno nam ukazuje koliko društvene mreže nam oduzimaju ne samo društvenost nego i duhovnost, a u konačnosti i osobnost…
I ne treba nas iznenaditi, ako nekad – u budućnosti, u sred petkovske propovjedi, na naš osvježeni status i hatib „ne opali“ lajk, jer svi mi smo generacija notifikacija i „društvenih“ mreža, htjeli mi to prihvatiti ili ne… Bili toga svjesni, ili pak ne…
