Moje iskustvo s kolegama Srbima povodom Dana nezavisnosti

Sve do današnjeg dana gajio sam posljednje nade da se u budućnosti može ostvariti značajniji dijalog između bošnjačkih i srpskih političkih i vjerskih predstavnika kada na vlast dođu oni koji nisu zapamtili ratna dešavanja.

Vjerovao sam da se nešto može promijeniti, da su oni spremni prihvatiti svoje greške i krenuti naprijed. Vjerovao sam u to, jer su mnogi narodi prije njih priznali svoje stravične zločine (poput Nijemaca koji se u potpunosti odriču Hitlera). Ipak, očigledno se radi o fenomenu, a nazvao bih ga nastavkom velikosrpske ideologije.

Ne želim ih sve staviti u istu grupu jer među njima se zaista zna pronaći poneki pojedinac sa zrelim razmišljanjem u kojem ne negira ono što gotovo čitav svijet potvrđuje i koji ne želi rat, pa čak neki za sebe kažu da vole Bosnu i Hercegovinu.

Ipak, danas, na Dan nezavisnosti sam pročitao toliko tekstova i komentara od ljudi za koje sam upravo smatrao da mogu zajedno s Bošnjacima raditi na nekom pomirenju jer nisu zapamtili rat i ratna dešavanja u kojima se ne samo negira i omalovažava Bosna i Hercegovina kao nezavisna država, nego je dotičnim smetalo to što su se Bošnjaci branili u ratu i tražili pomoć od muslimana iz drugih krajeva svijeta (valjda su planirali da ubijaju Bošnjake bez ikakvog otpora)?! Da ne spominjem sve nebuloze oko toga kako je RS neka država itd.

Bošnjaci kao "kičma" ove države opet treba da rade na ideji dijaloga i saradnje kako nas, uostalom, i uči naša vjera jer živimo s njima, ne trebaju nam njihovi kontra-efekti, ali nikada, ali baš nikada ne smiju dopustiti sebi da zaborave na ono što su im njihovi višestoljetni neprijatelji činili, čak i ako bi pomislili da na vlast dolazi nova generacija srpskih političara koji nisu zapamtili rat. To bi bila naša najveća greška.