O džamijama i Bošnjakinjama

Tačnije, spaljivana je njena unutrašnjost, ali Božijom voljom dalje nije išlo. Dušmani bi došli, potpalili i otišli svojim putem, kontajući da je posao završen. Na njihovu veliku žalost, tadašnja muallima u Prozoru, tadašnji imam i nekolicina žena i ljudi priskočili bi i ugasili požar. Tako je džamija opstala. Istina, tragovi spaljivanja i danas su prisutni, džamija vapi za rekonstrukcijom, ali je opstala i to je najvažnije. Dakle, ponajveće zasluge za to u cijeloj toj priči, uz imama imaju hrabre žene.

Druga džamija u mom džematu (Hadži Nesuhova džamija u Prozoru) nije izbjegla stradanje. Istina, ona je porušena davne 1943., u jednoj ofanzivi od strane Italijana. Obnovili smo je. Jest da nam ne daju potrebne dozvole pa je faktički nelegalna. Međutim, obnovili smo je i ona je danas, naški kazano, uzgor, i to je u ovoj priči najvažnije – dozvole će, prije ili poslije, doći. Ova džamija je imala dosta imena a jedno od njih je i ''ženska džamija''.

U ove dvije priče, odnosno kratke informacije, naizgled nema ničega znakovitog. Ali samo naizgled. Zapravo, puno toga je znakovito, posebice ako se u obzir uzme jedan širi kontekst. O čemu je riječ?

Pomnijim motrenjem može se zaključiti da u oba slučaja dominiraju dva ključna pojma: džamija i žena. Šta bi, onda, tu trebalo biti znakovito i kako stvar staviti u širi kontekst?

Bošnjaci su narod sa svojom historijom i kontinuitetom koji je, poput svih drugih naroda svijeta, usponima i padovima. Bošnjaci, kao i svi drugi narodi svijeta, jamačno imaju svoj identitet. Naravno, nije mi želja načimati temu koja je sama po sebi osebujna i široka. Ipak, ne mogu a da ne istaknem kako su dvije odrednice do krajnje mjere inkorporirane u naš bošnjački identitet, a to su, opet, džamija i žena.

Džamija je duhovna vertikala Bošnjaka bez koje smo, kao narod, obezglavljeni i nezamislivi. Dovoljno je ovlaš zaviriti u historiju i uvjeriti se u to da smo mi i naše džamije zapravo vršnjaci i neraskidivi saputnici nalik sijamskim blizancima koje je opasno razdvajati. I kakogod su, stoljećima, po našim vrletima nicali stasiti Bošnjaci, jednako tako su nicale i džamije, drvene i kamene, sa i bez munara, sa četverostrešnim krovovima i kupolama. U njima smo se okupljali, u njima učili i bez njih jednostavno nismo mogli. Čak su i neke studije pokazale da su ljudi koji žive u mjestima bez džamija u određenoj mjeri grublji, osoriji i netolerantniji, dok su oni uz džamije znatno pitomiji i srdačniji.

S druge strane je žena Bošnjakinja koja je fenomen svoje vrste. Malo ko je toliko predeverao i istrpio, malo ko je tako odlučno zasukao rukave i dao sve od sebe a opet ostao marginaliziran kao naše Bošnjakinje. Stoljećima su naše kuće i naša čeljad stajali na plećima Bošnjakinja koje su ponosno, uzdignute glave i dostojanstveno čuvale naš obraz, našu vjeru i naš narod. Dakako, njihova uloga, veličina i značaj tek trebaju biti istraženi i po mjeri valorizirani.

Međutim, važnost džamije i žene došla je do punog izražaja krajem minulog stoljeća. Nisam siguran jesmo li je još uvijek svjesni ali sam stoprocentno siguran da su je kreatori genocida i nemilosrdni planeri i egzekutori agresije na našu zemlju itekako predvidjeli i ukalkulisali u svoje zločinačke naume. Dokazi toga sami od sebe iskaču iz svakog ćoška.

Samo onaj ko je bio svjestan značaja džamije za Bošnjaka i ko je u potpunosti dokučio veličinu njene uloge u našem životu mogao je splaniti i u djelo sprovesti ideju da sruši i do temelja uništi 614 džamija a njih 307 ošteti i devastira. Samo tako mračnim nostradamusima je moglo pasti na pamet da džamije ravnaju sa zemljom te na njihovim lokacijama prave parkinge i smetljišta. Takvi su se znali dosjetiti i toga da u pojedinim džamijama masakriraju i spale Bošnjake zajedno sa njihovim imamom. Nije to bilo zato što se džamije i munare nisu uklapale u urbanističke planove zlotvora. Nije to bilo ni zato što su ti Bošnjaci bjesomučno hrlili u svoje džamije. Naprotiv, sve to imalo je dublji smisao. Znali su oni da za Bošnjaka srušiti džamiju znači isto što i odvojiti dijete od majke ili dušu od tijela. Statistika će reći bolje. Dakle, srušeno je preko 53% a devastirano preko 26%, što je zajedno oko 80% džamija u našoj zemlji.

Naravno, pored nastojanja da se Bošnjake, kroz rušenje džamija, duhovno slomi, strategija je kompletirana i atakom na Bošnjakinju. Samo onaj ko je, pored značaja džamije, dokučio i prepoznao značaj i veličinu Bošnjakinje, mogao je isplanirati i realizovati desetine hiljada silovanja naših majki, sestara, kćeri, nena i djevojčica. Samo takvi mozgovi mogli su splaniti da se do te mjere ukalja i unizi čast naše žene Bošnjakinje. Tek čitajući jedan od iskaza žrtve silovanja koje se dešavalo otprilike na prostoru između dvije džamije u mom džematu, shvatio sam mnogo toga

Prema tome, džamija i žena su dokazi da nas se ovdje htjelo izbrisati sa lica zemlje ili barem duhovno, fizički, emotivno, biološki i na svaki drugi način slomiti.

Sve to iziskuje da se 7.maju, u kalendaru Islamske zajednice Danu džamija, posveti još veća pažnja te da se po ovom pitanju sprovedu i publikuju kvalitetne studije, zarad generacija koje dolaze. Da je naša generacija imala neku sličnu studiju pred sobom – a materijala je, nažalost, bilo – možda bi se sve odvijalo nekim drugim tokom.

Isto tako, nužno je da se ženi Bošnjakinji posveti više pažnje i prostora, kao i da se njena uloga sagleda i valorizira na pravi način.

Tako bismo se barem djelimično iskupili prema njima i pomogli našim budućim naraštajima.