Riječ-dvije o zlu

Problem zla golicao je ljudsku misao od davnina. Oduvijek je postojala težnja da se Bog shvati kao uzročnik svega što je lijepo i dobro, a da se zlo u svijetu ne bi razumjelo kao proturječje ideji Božijega savršenstva. Teolozi i filozofi su nastojali usklađivati zlo koje postoji u svijetu s Božijom pravednošću i mudrošću.

Neki će poput ‘Alīja el-‘Umerīja ići tako daleko pa kazati da je problem zla jedno od najvažnijih pitanja u povijesti teologije. Ovim riječima želimo samo načeti tu veliku temu navodeći neka bitna promišljanja muslimanskih umova.

Muslimanski učenjaci o zlu

Na stranicama djela “Srce islama” nailazimo na sljedeće razmatranje. Bog je Jedini Beskrajan i Apsolutan, a isto je tako On i Beskrajno Dobro. Njegova beskrajnost podrazumijeva to da On sadrži u sebi sve mogućnosti, uključujući i mogućnost ‘poricanja’ Sebe, koja se treba shvatiti u obliku stvaranja.

No, stvaranje ili isijavanje podrazumijeva razdvajanje, te je upravo ovo ontološko razdvajanje od Izvora sveg dobra ono što sačinjava zlo. Zlo nije ništa drugo doli razdvajanje od Dobra i nedostajanje, premda je zlo stvarno na svojoj vlastitoj ravni; u stanovitom smislu, ono je stvarno kao i naša vlastita egzistencijalna razina na kojoj ga pronalazimo. Pa ipak, zaključuje Nasr, Dobro pripada pôlu bitka, a zlo pôlu nebitka.

Veliki sufijski učitelj, Mevlānā Rūmī, reći će da se dobro i zlo ne mogu odvojiti – jer je dobro ustvari napuštanje zla, a zlo se ne može napustiti ako ga nema, baš kao što se dobro ne može napustiti ako nema pobuda za zlom. Da bi naređivanje dobra i zabranjivanje zla imalo smisla, mora postojati “nefs” koji naginje zlu. A željeti da postoji stvorenje kao što je “nefs” znači u izvjesnom smislu željeti i zlo.

No, On nije zadovoljan zlom, inače ne bi naredio da se čini dobro. Željeti nešto znači htjeti ono što je potrebno da se to ostvari. Naprimjer, pekar želi da ljudi ogladne, pa da može steći zaradu, ali nije zadovoljan time da ljudi gladuju, inače im kruh ne bi ni prodavao. Rūmī zaključuje: željeti zlo jeste ružno ako se želi radi njega samog, ali ne može biti ružno ako se želi radi dobra. Skoro podudarno objašnjenje navodi Ibn Kajjimel-Dževzijje.

Ibn Sīnā ovaj odnos poredi s postojanjem vatre koja ima više dobra nego zla, a u nedavanju postojanja maksimalnom dobru radi izbjegavanja minimalnog zla, imamo vrlo malu korist, ali s nemanjem većinskog dobra – nestvaranjem vatre, imat ćemo većinu zla. Iako se dešava da vatra nekad živo biće opekotinom uznemiri ili neku robu uništi, ipak te štete i gubici u odnosu na koristi su minimalne i sporedne.

Prema tome, zlo je dio božanskog proviđenja, ali akcidentalno. Sámo zlo nije poželjno, ali da bismo mogli imati mnoštvo dobra, sekundarno ćemo imati i nešto zla. Smatramo da sljedeći stihovi Sa‘dījaŠīrāzīja opisuju upravo tu stvarnost: Melek zadužen da ravna riznicama vjetrova –/ Zar on da žali što se ugasi svijeća neke starice? Druga velika ličnost iz Širaza, Hāfiz, pjeva ovako:

Može l’ iko na ’ vomsv’jetu ružicu bez trnja brati? / Svjetlo časno MustafinoEbu-Leheb vatrom prati.

Slična tumačenja navode Suhraverdī te još jedan Širazlija, Mullā Sadrā, temeljeći svoje viđenje na argumentima Ebū Hāmida el-Gazzālīja, Nesīruddīnaet-Tūsīja i Ibn ‘Arebīja kad govori o Ovome svijetu kao najboljem mogućem. Također, da bi svijet bio ono što jeste, on mora biti nešto “manje” od Boga i skladno tome nesavršen.

Zlo koje nalazimo u njemu je posljedica ovog stanja stvarî. Kasnija islamska filozofija zlo iscrpno razmatra kao akcidentalnô i privremeno odsustvo dobrote te zlo vidi kao suprotnu i nužnu sastavnicu većeg dobra ugrađenog u ovosvjetski poredak.

Pristup našeg imama el-Māturīdīja je u ovom polju, čak i u tradiciji filozofije i kelama, prilično jedinstven. On, između ostalog, rastumačuje da je Bog zbog Svoje mudrosti stvorio zlo kao sredstvo koje vodi ljude znanju o Njemu!

U svojim odgovorima Husein Đozo obrazlaže da ništa nije stvoreno kao zlo po sebi, jer zlo nastaje iz našeg odnosa prema stvarima, pa, otuda, zlo nastaje iz zloupotrebe stvarî. Blisko stajalište ima Muhammed Asad koji veli da, prema islamu, zlo nije nikada suštinsko ili čak izvorno – ono je tečevina čovjekovog svjesnog života, a posljedica je zloupotrebe prirođenih, pozitivnih svojstava kojima Bog obdaruje svako ljudsko biće.

U tom smislu, hazreti Mevlānā upozorava da ne mislimo kako su Musa i Faraon bili ljudi koji su djelovali birvaktile i čija je priča davno završena. “Musa” i “Faraon” u nama postoje i svo vrijeme se bore da nadvladaju jedan drugog. Na nama je da se zadubimo u vlastito biće te stanemo na stranu dobra i dobrih. Ako li pobijedi “Faraon”, time smo popločali put svom zlehudom usudu.

Zlo kao ishod ljudske slobode

Odgovarajući na pitanje zašto neki moraju trpiti patnju ako je za nju znao Bog u Svom Vječnom Znanju, Ibn Sīnā ukratko kaže da je Bog znao da će čovjek učiniti zlo svojom slobodnom voljom.

Zanimljivo je da Iblis pripisuje Bogu svoju nepokornost i svoju zlobu, riječima: “...zato što Si me u zabludu doveo...” (XV, 39). Nisu li po smislu skoro istovjetne riječi mnogobožaca:“‘Da Milostivi hoće’” – govore oni – “‘mi im se ne bismo klanjali’”(XLIII, 20).

Međutim, kako protumačiti prva dva ajeta pretposljednje sure u Kur’anu? “Reci: ‘Utječem se Gospodaru svitanja od zla onoga što On stvara’” (CXIII, 1–2). El-Eš‘arī drži da zlo dolazi od Boga samo ukoliko ga On stvara za drugoga, a ne za Sebe Samoga. El-Kurtubī, Zemahšerī, kao i Ibn Kesīr kažu da se misli “od zla svih Njegovih stvorenja”. SejjidKutb dodaje “odnosno od zla Njegovih stvorenja općenito i načelno”.

Na tom tragu, Svevišnji nam poručuje: “Sreća koja ti se dogodi od Allaha je, a nesreću koja te zadesi sam si zaslužio”(IV, 79). Na “praktičnom nivou” nije teško (u)vidjeti jednu učestalu nedosljednost. Kad čovjeka zadesi nevolja, namah ustvrdi da je od Boga pa trpi dato iskušenje. A čim doživi uspjeh, onda ne priznaje da je od Boga, već umisli da je postigao vlastitim naporom, iako bi trebalo biti obrnuto.

Zlo oko nas, zlo u nama

Određeni autori ipak ukazuju na to da bi čitaocima koji žive u dvadeset i prvom stoljeću, a koji su svjesni nevjerovatnog zla i trpljenja koje je čovjek sposoban nanijeti ljudima, takovrsne rasprave o dobru i zlu mogle izgledati preveć suhoparne i odvojene od života – onima sklonijim gledanju filmova zdušno preporučujemo film “Mračni vitez” (“The Dark Knight”).

Mislimo da je u tom slučaju posrijedi, kao i u procesu postajanja ateistom, više psihološka, odnosno emotivna reakcija nego li podrobno razumsko sagledavanje nekih oštroumnih objašnjenja o problemu zla, mada se nekima mogu dojmiti kao svojevrsna relativizacija istog. Ali, prije će biti riječ o raskrivanju “šire slike”.

Isto tako, smatramo da je važno ukazivanje i na pitanje genocida u teologiji, jer neki mislioci tvrde da je to suštinski teološko pitanje. Ovo dodatno posvješćuje činjenicu da bi svaki odgovorni bosanski teolog trebao razmatrati spomenuto pitanje. Zbog toga, potrebno je pružiti pronicljiva i uravnotežena stanovišta, koja će nam tumačenjski prokrčiti stazu za putovanje u smislenu budućnost.

K tome, s jedne strane imamo “vanjsko” i “tuđe” zlo, a s druge smo mi i naš odnos prema stvarnosti:

Ti ne znaš dakle da zlo si moje najmanje / između mnogih / Mojih / Velikih / Zala (Mak Dizdar).

(Haris Dubravac/Preporod)