Moralni diskurs na granicama licemjerstva – i slijeva i zdesna

Pojava masovnog neprezanja za zloupotrebom moralnog diskursa u potpunosti odgovora dobu u kojem se umnožilo i usložnilo stvaranje iluzija, lažnih slika i beskompromisnih karijerističkih uzleta. Svuda oko nas primjećujemo dominaciju estetskog i kvantitativnog nad kvalitativnim, totalnu vladavinu samoprikazivanja u najoptimalnijem obliku, silovite utrke u osvajanju i pribavljanju resursa, poslova i moći. I sama autentičnost se prečesto tumači tek kao marketinška strategija, odnosno dobija oblike alata (samo) prodaje i (samo)promocije.

Piše: Hasan Hasić

Tako je na globalnom nivou osiguran prostor agresivne komercijalizacije, pri čemu dolazi do lakših i težih oblika dehumanizacije, jer se poništavaju uzusi dozvoljenog ili pristojnog te se ulazi u polje licemjerstva, laži i prevare. Zato su mnogima potrebni moralni paravani, kazano u najširem mogućem značenju. Društvene mreže su u tom pogledu postale nezamjenjiv alat, pa je samoprikazivanje u moralnom idealu bez istinskog pokrića sveprisutna pojava.

Signaliziranje vrlina i moralno isticanje

Posljednjih godina u češćoj su upotrebi bilo popularno ili akademski, pojmovi koji se odnose na upotrebu i zloupotrebu moralnog diskursa kao što su signaliziranje vrline (eng. virtue signaling) i moralno isticanje (eng. moral grandstanding). Mada se najčešće tretiraju odvojeno, ovi izrazi, ipak, služe u oslovljavanju sličnih pojava.

Pojam signaliziranje vrline je skovao James Bartholomew, britanski novinar, u članku za The Spectator u aprilu 2015. godine, te se narednih godina izraz popularisao. Riječ je o "pokušaju pokazivanja drugim ljudima da ste dobra osoba, naprimjer izražavanjem mišljenja koja će im biti prihvatljiva, posebno na društvenim mrežama" (Cambridge Dictionary) ili, kako to Merriam-Webster definiše – „čin ili praksa upadljivog pokazivanja vlastite svijesti i pažnje prema političkim pitanjima, pitanjima socijalne i rasne pravde itd., posebno umjesto poduzimanja učinkovite akcije.“

Signaliziranje vrline se najčešće raspoznaje kao prigovor ljevičarima - odnosno zagovornicima woke ideologije. Tako se njihovo intenzivno oglašavanje sagledava u tom svjetlu i nerijetko je, zapravo, riječ i o političkom prigovoru. Pa, ipak, prema pojavi koju označava te drugim mišljenjima, jasno je da nije ekskluziviran samo za taj politički i društveni spektar. Dakako, prisutne snažne polarizacije, uvjetovane političkim agendama i društvenim podjelama, određuju kontekstualiziranje i takvog izraza.

Moralna filozofija prepoznaje i ranije navedeni pojam moralnog isticanja. Pojam označava „korištenje javnog moralnog diskursa za samopromociju i postizanje statusa“, kako je, primjera radi, navedeno u istraživačkom radu više autora pod naslovom Moralno isticanje u javnom diskursu: Motivi traženja statusa kao potencijalni objašnjavajući mehanizam u predviđanju sukoba, objavljenom 2019. godine u američkom časopisu PLUS One. U članku je riječ, zapravo, o prikazu i rezultatima šest studija kroz koje su autori nastojali „ispitati potencijalno novi mehanizam objašnjenja definisan u filozofskoj literaturi: moralno isticanje.“

Između ostalog, autori su zaključili da se motivacija moralnog isticanja, prema aktuelnoj definiciji, može mjeriti s terminima konzistentnim s težnjom za prestižom i dominacijom. Također, rezultati su im kazali da je motivacija moralnog isticanja ideološki neutralna u različitim uzrocima.

Konkretno, prema uspostavljenom mjerenju, nisu pronašli nikakve razlike između samoproglašenih demokrata i republikanaca, a najčešće, kako ističu, nisu „utvrdili nikakvu povezanost između bilo koje podskale i ideološke orijentacije lijevo-desno“. Nadalje, ističu da je motivacija moralnog isticanja, prema rezultatima, „povezana s različitim narcističkim osobinama, za koje je poznato da su povezane s težnjom ka statusu.“

„Štaviše, različiti aspekti narcizma (antagonizam nasuprot ekstraverziji) bili su različito povezani s MG motivacijom orijentiranom na prestiž, odnosno na dominaciju. Ovo je ponovo u skladu s tumačenjima narcizma kao pokazatelja težnje ka statusu, budući da su takva tumačenja istakla da toksični aspekti narcizma (npr. antagonizam, osjećaj nadmoći, rivalski odnos) predviđaju sticanje statusa putem agresivnijih i dominantnijih metoda, dok su ekstravertirani aspekti narcizma (npr. divljenje i grandioznost) povezani s težnjom ka statusu na prosocijalan način“, navedeno je, pored ostalog, u istraživanju.

Moralni paravan otvara sva vrata

Gradnja imidža i moralnog kredibiliteta signaliziranjem vrline i moralnim isticanjem, kada riječ / poruka o moralnom ponašanju postaje tek floskula ili pristajanje na trend je provjerena strategija. To potvrđuje i proširena internet kultura influensinga, a karakterističnosti takvih pojava susrećemo i lijevo i desno na društveno-političkoj skali

Kako je vidljivo na opštem planu, ali i tretirano u gorespomenutoj studiji, živimo svijet narcizma. To je uvijek lijep podsjetnik na drevne oblike ljudskog ponašanja, koji se u različitim vremenima manifestuju i u drugačijim formama. Stoga je u javnom diskursu itekako vidljiva i manifestacija osjećaja moralne superiornosti.

To će nam historija ponajbolje kazati, baš kao što će nam slike sa svjetske scene ilustrovati na kakvim stubovima počivaju neke od aktuelnih agendi i propagandi, koje na beskrupulozan način zloupotrebljavaju moralni diskurs.

Naprimjer, Rusija se, prema riječima zvaničnog Kremlja, bori protiv ukrajinskih nacista. Izrael se, istom logikom, obračunava s teroristima – Hamasom, koji, navodno, ugrožava njihovo pravo na postojanje, ali pri tome su izraelske vlasti u genocidu nad Palestincima ubile oko 70.000 civila od oktobra 2023., odraslih i djece, te sravnili Gazu sa zemljom.

I Trump je našao moralno uporište da se se obračunava s migrantima u Americi, baš kao što je i Njemačka našla načina da moralno opravda obračun s propalestinskim demonstrantima i na taj način ostane vjerna ideji borbe protiv antisemitizma, ma kako proizvoljno ga tumačila.

Također, mnogi koji su ustali protiv ruske agresije na Ukrajinu ističući svoju moralnu grandioznost, nisu imali poriv da ustanu protiv izraelske agresije i genocida u Gazi, jer to u datom kontekstu i ambijentu nije odgovaralo njihovom moralnom kompasu. Osim toga, to ne isključuje da ima i onih koji su digli svoj glas za Palestinu tek da zadovolje javnost i ambijent, odnosno da sačuvaju svoj moralni kredibilitet uslijed opšteg pritiska javnosti na Izrael. I tako dalje. Sve to naširoko pokazuje kako je lahko zloupotrijebiti moralni indeks radi izgradnje optimalnije slike o sebi ili pribavljanja ugleda i slično.

Navedeni primjeri donekle odstupaju od uobičajene rasprave o fenomenima signaliziranja vrline i moralnog isticanja, ali nam pomažu da razumijemo intenzitet licemjerstva koje je zajednički sadržilac i savremenih odnosa – od svakodnevnice do geopolitike.

S te strane posmatrajući, u svijetu ispunjenom nemilosrdnom borbom za dominacijom i prestižom uprkos stalno ponavljajućim moralnim normama međusobno povjerenje se rastače. Moralne kategorije se prekrajaju bilo to uslijed zahtjeva moćnih ili uobičajenog trenda. Stoga je sve teži izazov prepoznati tu silu hipokrizije svuda oko nas, sva ta zagovaranja potaknuta narcizmom i naslonjena isključivo na težnje za prestižom i dominacijom.

Religija i moralni diskurs

Pitanje pristupa moralnom diskursu je iznimno značajno za religijske zajednice, institucije, autoritete i sve vjernike. Na tragu gorekazanog, jednostavnije je uočiti da se i u religijskom diskursu prepoznaju pojave koje se u potpunosti ili djelimično mogu osloviti signaliziranjem vrline ili moralnim isticanjem. Upravo nam ovi pojmovi mogu poslužiti za bolje razumijevanje praksi koje uključuju faktore religije. Zapravo, korpus religijskih učenja je izuzetno pogodan bilo kome za ove vrste instrumentalizacije s obzirom na veliku koncentrisanost moralnih poruka.

No, zadržimo li se, općenito, na slanju religijskih poruka u javnost, naprimjer u velikim zajednicama monoteističkih religija, među primarnim se nadaje taj imperativ širenja religijskog nauka. Stoga, hoće li se, naprimjer, veliki broj religijskih autoriteta i vjernika, posebno onih redovno aktivnih u javnosti i na društvenim mrežama, lakše označavati signalizatorima vrline računajući na intenzitet i mnoštvo moralno-emotivnih poruka koje šalju, široj ili muslimanskoj javnosti?!

Naravno, nisu toga izuzeti, ali, pri tome, približavamo se i pitanju koliko će biti moguće ukazivati na razne anomalije ukoliko postoji konstantna bojazan da vas se etiketira signalizatorom vrline ili moralnim iskazivačem i slično. Posebno, ako kao polaznu tačku ovoj polemici pretpostavimo opštu relativizaciju moralnih vrijednosti, agresivni ateizam, marginalizaciju religijskog i duhovnog, odnosno njihovo svođenje tek na simboliku i prigodu, sveopštu sekularizaciju, posebno u njenom okrutnom obliku i tome slično.

Na taj način, postojanje snažnije prisutne religijske poruke se može tumačiti kao refleksija na takve postavke svijeta. Osim toga, religijski sistemi su u svijetu kakav jeste često percipirani kao relikti prošlosti, neadekvatni aktuelnoj postavci svijeta i takva percepcija nerijetko dolazi upravo od tzv. progresivaca, gorljivih zagovornika sloboda, ljudskih prava, promicatelja razuma kao aposlutnog vodiča čovjeku i mjerila svijeta. To je u suprotnosti s vrlinama koje signaliziraju, bilo da sebe vide ljevičarima u najširem smislu ili ne. Nerijetko ostavljaju malo ili nimalo prostora za susret i dijalog, što je očiti paradoks u odnosu na uvjerenja koja zastupaju.

Desničari ili krajnji desničari često posežu za najvidljivijim religijskim simbolima učenja, a u Evropi i u Americi sebe vide na bedemima odbrane kršćanstva, recimo u odnosu na migrante. Ujedno su rasisti, ksenofobični i islamofobični, ali će signalizirati vrline koje često dijele upravo s migrantima. Ostavljaju malo ili nimalo prostora za susret i dijalog, koji i religija na koju se pozivaju promiče u osnovnom učenju.

Aktuelizirajući religijski diskurs ovom prilikom ne težimo spomenute pojmove pod svaku cijenu pojašnjavati u tom smjeru. Ono što se ističe prioritetnijim u tom smislu je sljedeće: na te pojave nisu imuni ni religijski autoriteti / vjernici čija je prva referentna tačka u moralnom diskursu često upravo bogato naslijeđe religijskog učenja; pojava moralne superiornosti u odnosu na druge, ustvari, porađa redukcionističko usmjeravanje moralnog diskursa i samog viđenja stvarnosti; principi poput “naređivanja / promocije dobra te sprečavanja / odvraćanja od zla“ne zahtijevaju nekontrolisano sricanje moralnih prodika svuda i svima, posebno bez adekvatne mjere i osjećaja za situaciju.

Uzmimo za primjer islam i muslimane.

Iluzije muslimana

Među primarnim učenjima tradicije islama se nadaje važnost čovjekove namjere, ali postavlja se i težište na djelo koje prati riječi, baš kao što je uvijek istaknuta opasnost od licemjerstva i rijaluka (pretvaranja) – što je i najbliži parnjak pojmovima signaliziranja vrline i moralnog isticanja. Upravo ovakva jednačina naslućuje adekvatan odgovor na pronalaženje mjere pri učešću u moralnom diskursu.

U jednom od ranijih tekstova u Preporodu naglasili smo da je naslijeđe islama omogućilo “muslimanima da prepoznaju vječite istine života, kazuju ih i tumače, ali su unutar velikog muslimanskog korpusa zanemarene prednosti pluralističkog poimanja i mišljenja i svijeta” te se pristalo “tek na kategoričko prihvatanje i odbijanje pojava, a prepoznatljivi analitički i kritički um, razvijan u ranim periodima, je izblijedio”, što je “stvorilo prostor za površno razumijevanje vlastite religije i stvarnosti, mezhepski fanatizam i neprepoznavanje prioriteta.”

Takvi su temelji, zapravo, otvorili prostor da moralni diskurs među muslimanima preraste isključivo u imperative, emotivne apele, osude i presude. Nivo svijesti o islamskom ili moralno ispravnom se ilustruje povikom, lijepo oblikovanim parolama, uglađenim nastupima, zazivanjem Božije nagrade i kazne, masovnošću na religijskim predavanjima i slično.

Princip promicanja dobra i odvraćanja od zla uzet je kao savršen argument za takav pristup koji za posljedicu ima preplavljenost moralisanjem, što često graniči s elementima hipokrizije, ali oslikava i ignorisanje stvarnosti. Svoj status u javnosti mnogi moralizatori su učvrstili i često su nedodirljivi. Kritike primaju teško, agresivno ili pasivno-agresivno ih odbijajući. Tako su stvorene i eho-komore ili mjehurići, fizički i virtuelno, pri čemu poruka često dopire tek toliko da se pošiljaocu može zapljeskati.

Zato su i moguće pojave na društvenim mrežama poput one kada je, neposredno po smrti velikog bošnjačkog pjesnika Abdulaha Sidrana, kulturna zajednica već naglašavala njegov legat, a mnogi muslimani su se, zapravo, tek zadržali na raspravi o tome da li je on uopšte trebao biti ukopan u haremu sarajevske Ferhadija-džamije ili ne. To je tek jedan u nizu primjera koji se mogu označiti kao direktne ili indirektne posljedice uproštavanja religijskog i moralnog diskursa, u kojem poruka, prema mreži algoritma, može imati doseg, a i pozvani i nepozvani, učeni i priučeni mogu prigrabiti parče moralne slave.

Strastveno moralisanje, posebno kada se preslikava kroz kadijske uloge, je postala konstanta koja je zasjenila i prvotne postulate temeljne tradicije islama, poput koncepta samopreispitivanja. Stiče se utisak da takav mehanizam kontrole vlastitih nijeta, riječi i djela postaje manje značajan, iako se upravo njegovim promicanjem može doprinijeti suzbijanju pojava koje porađaju narcisoidnost i egoizam. Isti koncept je primjenjiv, zapravo, u suočavanju s izazovima ekstremnih oblika, naprimjer, i ljevičarskih i desničarskih agendi na društveno-političkom planu. Samopreispitivanje je itekako moćan alat kontrole, koji religijski ili opšti moralni diskurs neće podrediti hirovitom istupu, a, u svakom slučaju, može pomoći da se izbjegne ples s hipokrizijom.

U kombinaciji s fenomenima lijenog aktivizma ili popularnog kliktivizma na društvenim mrežama ovakve pojave i među muslimanima doprinose potpunoj iluziji da se nešto, zapravo, i čini u moralnom ozdravljenju svijeta. Ispisuje se rječnik moralne superiornosti koji nema uporište u djelu niti svrhu izvan sebe. Otuda, ne treba čuditi da u većinski muslimanskim društvima ne postoji potreban refleks na razne oblike korupcije, kultove ličnosti, represivne vlasti itd., iako su premrežena mnoštvom moralnih poruka. Umjesto da se, naprimjer, razvija teologija nade na temelju veličanstvenog moralnog određenja unutar temeljne tradicije za opšte dobro svijeta, muslimanska riječ o moralu je pretvorena tek u samodostatnu aktivnost.

(IIN Preporod)