Islamska duhovnost kao odgovor na naše traume
Piše: Mirnes Kovač
Svi su govorili o razdvajanju, dok sam ja govorio o konačnom ujedinjenju. Moja smrt je moj Dan vjenčanja. (Rumi)
Nikada ranije nisam posjetio Konju, duhovno središte Turske. Godina koja je iza nas bila je teška i putovanja su maksimalno ograničena zbog pandemije korona virusa. Ali, poziv da se posjeti Konja, unatoč svim izazovima i rizicima, teško je bilo odbiti. Upravo navedeni stih velikog islamskog duhovnog učitelja Mevlana Dželaluddin Rumija na umu mi je kada se govori o tradicionalnoj manifestaciji Šeb-i arus, obilježavanju datuma njegovog preseljenja na Ahiret, a kooj sam ove godine imao priliku prisustvovati u Konji, mjestu u kome je Rumi najveći dio svoga života djelovao i u kome je ukopan.
Naime, redakcija Preporoda i Media centra su početkom decembra dobili poziv od Ministarstva kulture i turizma Republike Turske, a putem Ureda za kulturu i turizam pri Ambasadi ove prijateljske zemlje da naša ekipa, autor ovih redaka i snimatelj Dino Tandir budu gost ove posebne posjete u izvanrednim okolnostima.
Odmah na početku treba kazati da je organizacija ove posjete bila na najvišem nivou, a domaćini su se pobrinuli da gosti budu sigurni i da se tokom svih posjeta i obilazaka pridržavamo mjera zaštite od korona virusa. Ljubazno osoblje i vodiči koje je angažiralo Ministarstvo brinulo se o svim gostima koji su došli iz različitih zemalja svijeta, od Njemačke do Indonezije. Program posjete je uključivao posjetu Konji, a potom obilazak najznačajnijih kulturno-historijskih znamenitosti Istanbula. Naša reportaža će se fokusirati na Konju, grad ljubavi i duhovnosti, kako ju je u svojim stihovima opjevao Mevlana Rumi.
Grad ljubavi i duhovnosti
Grad Konja leži na ogromnoj visoravni južnog dijela Anadolije u centralnoj Turskoj. Konja je najveća provincija Turske. Sa površinom od preko 40 hiljada kvadratnih kilometara, ova općina je veća od nekih evropskih zemalja, poput Belgije ili Švicarske, a u njoj danas živi oko 2.1 milion stanovnika. Ovo područje je bilo naseljeno u prahistorijskom periodu, a nedavna arheološka istraživanja su potvrdila da su prve rane urbane naseobine u ovom regionu postojale u ranom bronzanom dobu. Naši domaćini su se potrudili da nam to pokažu posjetom neolitskoj nasobini Çatalhöyük pored Konje. Ovo područje je važno i doista zanimljivo jer dokazuje da se tranzicija u naseljeni način života, što je važna etapa u razvoju ljudskog roda, ovdje desila u periodu između 7400. i 6200. p.n.e.
Konja je važna i kao biblijski toponim. Grčki joj je naziv Ikonium kojeg je prema Novom zavjetu posjetio sv. Pavle, a prema nekim predajama veliki grčki filozof Platon je sahranjen upravo u gradu Ikonijumu. U selu Sille, nadomak Konje, nalazi se jedna od najstarijih hrišćanskih crkvi koju je sagradila sv. Helena, majka cara Konstantina, osnivača Konstantinopolja, na svome hodočasničkom putu za Jerusalem. Posjetili smo i ovu crkvu koja je danas muzej, te se uvjerili u opredjeljenost Republike Turske da zaštiti sve historijske i civilizacijske znamenitosti koje baštini.
Ipak, cjelokupna Konja u svojoj punini i svakim svojim dijelom je u znaku velikog Rumija. Osjeti to svaki posjetilac pri dolasku u ovaj grad, a posebno u njegovo staro historijsko jezgro gdje se nalazi Rumijevo turbe. Pored njega tu su sahranjeni njegov otac Behauddin Veled i članovi njegove porodice, ali i njegovi istaknuti učenici koji su nakon njegove smrti uspostavili poseban sufijski red mevlevija, te kasnije njegovo učenje proširili širom Osmanske carevine, od Mađarske na zapadu do Indije na istoku.
Danas je Rumi najčitaniji islamski autor na Zapadu, a njegova djela i duhovnost izučavaju se i formalno i neformalno širom svijeta. Najstariji primjerci njegova tri najznačajnija djela: Mesnevije, Divan-i Kebira i Fihi ma fihi, nalaze se izloženi odmah pored kabura ovog sufijskog velikana.
Mevlana Dželaluddin Rumi danas jeste priznat kao jedan od najistaknutijih mističnih učitelja i pjesnika u ljudskoj historiji, ali nerijetko se Rumi pokušava reducirati na, uslovno kazano, mistiku i često se zapravo zanemaruju njegovi temeljni islamski duhovni zasadi. Njegovo turbe u Konji danas posjećuju kako muslimani tako i nemuslimani. Ovaj arhitektonski kompleks je veoma zanimljiv, a u njegovo vrijeme je to bila tekija pored džamije. Danas su i džamija i tekija spojeni u jednu cjelinu kao svojevrsni muzej gdje su izloženi predmeti, knjige i odjeća koju je Rumi koristio, a odmah pored ovog "Mevlaninog muzeja" a centralnom trgu je gradska džamija Selimija izgrađena u 16. stoljeću po nalogu osmanskog sultana Selima II.
Rumijev put
Ono što svaki posjetilac tokom posjete Konji sazna jeste upravo taj bremeniti i inspirativni put kojeg je Dželaluddin Rumi prošao od mjesta svog rođenja u Belhu, gradu u današnjem Afganistanu, pa sve do dolaska u središte tadašnjeg Seldžučkog carstva, u Konju. O tome saznajemo upravo zahvaljujući brizi države Turske i izgradnji savremenog Kulturnog centra "Mevlana" koji se nalazi nedaleko od Rumijevog turbeta, a koji je zapravo svojom misijom i funkcijom zadužen za čuvanje i promociju Rumijevog naslijeđa. Također, briga se vodi i o historijskom naslijeđu seldžučkih sultana čije su džamije poput centralne Aladinove džamije u središtu Konje, zatim turbeta i medrese potpuno renovirane, čiste i funkcionalne.
Kulturni centar "Mevlana" je najveća tekija mevlevijskog reda na svijetu sa najvećom zatvorenom i otvorenom semahanom - prostorom za obavljanje sema zikra kojeg izvode tzv. "vrteći derviši, a koji su upravo najupečatljiviji simbol i samog reda mevlevija i njihovog utemeljitelja Rumija. Inače, u Konji sve podsjeća na Rumija, od jela i kolača, radnji i zanata, čak do dječijih bombona i igračaka. Bukvalno je sve u znaku Rumija. Uoči Šeb-i arusa naši domaćini su nas počastili posebnom večerom na kojoj smo imali priliku probati tradicionalna jela, pića i slastice koje se pripremaju za ovu priliku, a spominju se u Rumijevoj Mesneviji. Naravno, znatiželja putnika će zapitati: Kako se sve to desilo i otkud Rumi baš ovdje, na udaljenosti od preko hiljadu i po kilometara od Belha, mjesta svog rođenja? Odgovor na ovo pitanje je zapravo i suština Rumijevog života i filozofije. Pokušaćemo u ovoj kratkoj reportaži dati kratke naznake tog puta.
Naime, Rumijev otac Behauddin Veled je bio imam i vaiz, sufijski šejh. Njegov sin Dželaluddin Muhammed Rumi je rođen 1207. godine i kao dječak će sa svojim ocem i porodicom bježati pred mongolskim hordama koje su se 1219. godine približavale Belhu. Ovo je veoma zanimljiv historijski momenat, jer je invazija Mongola bila velika prekretnica u muslimanskoj povijesti. Ispostavit će se da je upravo ova invazija načinila od osvajača pokorene, ali i da je ostavila posljedice koje se u muslimanskom svijetu i danas osjećaju. Tri velike kasnije muslimanske carevine će postati najnaprednije države tog doba upravo na osnovama mongolske vojne države: Osmanska carevina u Maloj Aziji, na Bliskom Istoku i u Sjevernoj Africi, zatim Safavidska carevina u Iranu, te Mogulska carevina u Indiji. Mongoli su nesvjesno nadahnuli jedan duhovni preporod tog doba.
Pored modernog Kulturnog centra "Mevlana" postoji poseban centar Irfa, suvremena panoramska postavka koja multimedijalno prikazuje Rumijev životni put i Konju iz njegovog doba. Tu su prikazane najvažnije etape njegovog života oslikane umjetničkim slikama i kartama. Priča počinje iseljenjem, a jedna od prvih etapa tog puta je Nišapur gdje je živio stari sufijski učitelj Attar, poznat po tome što je sufijski nauk izražavao u stihovima.
Attar je Rumiju poklonio primjerak svoje knjige Esrarname (Knjiga tajni) govoreći njegovom ocu: "Tvoj sin će uskoro zapaliti vatru kod svih onih koji vole Boga na svijetu."
Behauddinova skupina je preko Irana i Iraka potom otišla u Mekku i Medinu, a nakon obavljenog hadža, zaputili su se preko Šama ka Maloj Aziji. Za mevlevije je ovaj put itekako značajan. Behauddin se odazvao pozivu tadašnjeg selžučkog vladara Alauddina Kajkubada da se sa svojom porodicom i sljedbenicima nastani i djeluje u Konji koja je bila granična oblast, tek islamizirana i nedovoljno obrazovana u islamu. Stanovništvo Male Azije stoljećima je bilo uglavnom grčko, a ovaj kraj su krajem 11. stoljeća osvojila i naselila turkmenska plemena Seldžuka. Ipak, još uvijek je trebalo raditi na “osvajanju” civilizacijskim snagama religije i perzijske kulture koja je preovladavala na dvorovima turskih seldžučkih vladara. Behauddin se nadao da će on ili njegov sin Dželaluddin doprijeti do ovih ljudi i naučiti ih obredima, vjerovanjima i učenju islama.Rumijeva transformacija
Budući da je Dželaluddin bio odgojen i odrastao u porodici istaknutog sufijskog učitelja, prirodno je da se od ranog perioda svog života upoznao sa sufizmom. Međutim, većina izvora spominje da je njegovo formalno obrazovanje iz oblasti sufizma počelo sa Burhanuddinom Tirmizijem, učenikom njegovog oca Behauddina koji je u Konyu došao 1232. godine. Sve do Tirmizijeve smrti 1240., Rumi je duhovne discipline izučavao pod njegovim vođstvom. Upravo zbog tog konteksta iseljenja i bježanja pred Mongolima, pa i značajne uloge koju je Rumi imao u spasu stanovnika Konje od Mongola, prema istaknutim autorima, poznavaocima Rumija, njegova filozofija odiše izbjegličkim beskućništvom i osjećajem odvojenosti i rastanka. Rumijev put je zapravo bio svojevrstan odgovor na traumu, a sam Rumi je, kako ističu, bio očaran ogromnim opsegom Mongolskog carstva, te je podsticao sufije da istražuju neizmjerne horizonte na duhovnom planu i da otvore svoja srca i umove prema drugim vjerama. Rumi je očigledno prihvatio put "osvajanja iznutra", pa čak i svojih prijetećih neprijatelja i možda je zbog toga njegova pacifistička filozofija i učenje danas toliko utjecajno, jer i dalje osvaja ljude na svim meridijanima svijeta.
U životnom putu Rumija odlučujući je utjecaj Šemsuddina Tabrizija koji je u Konju došao 1244. godine. Rumi upravo susretom i druženjem sa Šemsom doživljava transformaciju od jednog stamenog teologa i pravnika u zanesenog pobornika Božanske ljubavi. Može se reći da bez Šemsa ne bismo imali ovakvog Rumija, ali ipak ne smije se precijeniti ta uloga jer je Rumi ipak bio učeni imam, teolog i sufija.
Neki autori poput Sejjida Husseina Nasra ovaj utjecaj tumače na način da je Šemsuddin bio Božanski poslani duhovni utjecaj koji je proširio Rumijeva unutrašnja duhovna obzorja u formi poezije i pokrenuo okean njegovog duhovnog bića što je rezultiralo svojevrsnom transformacijom u historiji perzijske književnosti i islamske duhovnosti općenito. Šems, čije slike susreta sa Rumijem posjetioci mogu vidjeti u postavci Irfa centra, naglo je nestao iz Rumijevog života 1247. godine, a prema nekim izvještajima ubijen je od strane ljubomornih Rumijevih pristalica. Ipak, on ostaje živ u Rumijevom srcu, a mevlevijska sufijska tradicija ovu pojavu tumači ezoterijski dodajući joj različite mistične dimenzije.
Najvažnija etapa Rumijevog života je upravo njegova smrt, kojom zapravo počinje njegov mevlevijski red. Taj događaj se 17. decembra obilježava kao Šeb-i arus (Noć mladoženje) i mi smo imali priliku prisustvovati njegovoj centralnoj manifestaciji u velikoj semahani Kulturnog centra Mevlana u Konji. Ove godine je glavna poruka Šeb-i arusa "dobročinstvo", odnosno islamski koncept "ihsana".
Svečanost je održana bez prisustva publike, a ceremoniji kojoj inače prisustvuje preko deset hiljada ljudi, mogli su prisustvovati samo zvanice i novinari.
Okretanje oko univerzuma u ljubavi
Svi dijelovi sema zikra kojeg mevlevijski derviši izvode obučeni u posebnu odjeću vrteći se u krugovima oko svoga šejha zapravo simbolizira učenje Rumija i njegovog puta ka Voljenom Gospodaru. Prema Rumiju, sve stvari u univerzumu, žive ili mrtve, su postavljene u jedan povezan poredak. Glavni temelj ovog poretka, kojeg Bog Svevišnji svakog trenutka stvara je ljubav. U tom beskrajnom poretku ljubavi, smrt nije kraj, već početak. Duša se oslobađa tijela koje joj je zatvor kako bi se ujedinila i udomila kod svog Voljenog i živjela ponovo rođena u duhovnom svijetu gdje i pripada. Umjesto tuge zbog smrti, duhovni učitelj Rumi je slavi kao vjenčanu mladoženjinu noć, jer nije pristojno čovjeku biti tužan u Božijem prisustvu. Kada je Rumi umro 1273. godine u Konji, njegovoj dženazi su prisustvovali ne samo muslimani, već ljudi različitih vjera, rasa i sekti. Ova godina je 747. godina od Rumijeve smrti, a mevlevijski ples - sema je 2008. godine stavljen na listu kulturnog naslijeđa UNESCO-a.
Prema učenju mevlevija, "sema" je okretanje oko univerzuma u ljubavi prema Voljenom. Vrteći derviši (semazeni) obavljaju poseban ritual koji je također poznat kao mevlevijski ajin-i šerif, čin okretanja kojeg prati muzika i koji ima određena pravila. Derviši koji obavljaju sema prolaze kroz težak put obuke. Ovaj put ih ne uči samo ritualu okretanja već i sposobnosti da to čine s ljubavlju unutar sebe. Za derviša je sema duhovni put života. Ceremonija počinje tako što muzičari i derviši pozdravljaju šejha. Ulaze sa rukama preko prsa, uz muziku naja. Na ovaj način simboliziraju slovo „elif“koje je simbol riječi Allah na arapskom. Kada počnu plesni ritual skidaju prsluk, što je znak ulaska u čišćenje, ostavljajući svoj ego postrani.
Ritual sema je pun simbola, od pokreta do odjeće, sve nosi značenje. Tako semahana ima okrugli pod koji predstavlja univezum, a mjesto na kojem je šejh, vođa rituala i simbol Rumija, označeno je crvenom bojom ili zalaskom sunca, vremenom u kojem se Rumi "sjedinio" s Bogom. Mjesto na kome mevlevijski derviš početnik sjedi je crno. U svom "putovanju prosvjetljenja" novajlija zadobiva bijelo mjesto. Dok se okreću obučeni u simbolične bijele haljine, na glavi nose stožastu kapu od kamilje dlake tzv. sikku koja predstavlja čežnju ljudske duše za Božijim jedinstvom. Otvaraju i šire obje ruke, te se okreću suprotno od smjera kazaljke na satu, čime žele obuhvatiti cijeli univerzum. Njihova desna ruka sa otvorenim dlanom okrenuta je prema nebu, što simbolizira inspiraciju i bereket koji dolaze od Boga, te se kroz srce čovjeka spuštaju zemlji. Lijeva ruka je dlanom okrenuta prema zemlji i odražava raspodjelu tog bereketa. Ritual je čin ljubavi i vjere, kako to naučava mevlevijski nauk. Pozicija vrtećeg derviša sa raširenim rukama predstavlja arapsku riječ "la" koja znači negaciju, odnosno kelimu La ilahe illellah - Nema boga osim Allaha. U mevlevijskom redu ova ceremonija se sastoji od sedam dijelova od kojih svaki ima duboko značenje. Ritual počine sa muzikom naja u čast poslanika Muhammeda, a.s., a nju slijedi ulazak okrećućih derviša koji izvode ples. P
rati ga kudum koji predstavlja Stvoriteljevu stvaralačku naredbu "Budi!" univerzumu. Naj predstavlja "Božanski dah" kojeg Stvoritelj udahnjuje Svojom ljubavlju svemu. U uvodu šejh i derviši obilaze oko ceremonijskog prstena s desna na lijevo tri puta. Nakon ovog hoda koji se zove „Devr-i Veled“koji predstavlja pozdrav duša i pripremu za duhovno putovanje, derviši skidaju svoje kardigane. Ovo simbolizira izlazak iz svjetovnog i ponovno rođenje u duhovnom. Dobijaju dozvolu naklanjajući se šejhu, a onda počinje četvero-pozdravni sema ritual. Svaki pozdrav predstavlja nivo putovanja ka "savršenom" ljudskom biću: 1. Šeri’at (zakon) 2. tarikat (duhovni put) 3. haqiqat (Istina) i 4. ma’rifet (spoznaja). Muzika se mijenja sa svakim pozdravnom etapom posebnim ritmovima koji derviše provode kroz ove nivoe u stanje ljubavi. Na kraju ovih pozdrava, derviši se skupljaju što simbolizira solidarnost, a šejh ulazi u sema bez skidanja kardigana ili otvaranja ruku. Kada šejh ponovno sjedne i prouči dove i salavate, on izgovori "Hu", zazivajući Božije ime i tako ceremonija završava. Prvo šejh, potom derviši i muzičari pozdravljaju šejhovu serdžadu i napuštaju prostoriju. Nema aplauza nakon sema ceremonije, jer mevlevije to smatraju oblikom ibadeta.
Islamski duhovni učitelj
Možda je ovaj opis preopširan, ali imao sam potrebu pojasniti ga jer ga mnogi doživljavaju kao neku vrstu zanimljive egzotike i neobičnog plesa. Da, to jeste njegov vanjski dio, ali ono što nosi upravo izvire u dubinama islamske duhovne tradicije i kao takvo je potencijal koji je u današnjem svijetu zagušen bukom i brzinom konzumerizma. Zato smatram da danas treba posebno istaknuti činjenicu da je Mevlana Dželaluddin Rumi bio prije svega islamski duhovni učitelj i da je do svoje teologije tolerancije i inkluzivne duhovnosti došao upravo držeći se tradicionalnih islamskih disciplina i vrijednosti, čvrsto ukorijenjen u najviše ideale Kur’ana i Sunneta. Nije se nikad okretao od njih "već u njima" te je zahvaljujući tom univerzumu islama u kojem je bio duboko uronjen ovaj velikan uspio nadahnuti čitav jedan misionarski pokret čije duhovne plodove i danas baštini islamska kultura i civilizacija.
Ja sam rob Kur’āna cijelim bićem svojim, i prašinu s praga Ahmedova volim; strah me da mi drukčije ne pripišu riječi, jer jedino to je ono što govorim. (Rumi)
Rumijev duhovni put je zapravo upregnuće Sunneta u okolnostima u kojima je živio i djelovao. Njegova Mesnevija je izvanredni i olakšani tumač Kur’ana za vrijeme i ljude kojima se obraćao na način kako su ga mogli najbolje, najlakše i najučinkovitije shvatiti. Njegova poezija je odsjaj njegove misije i strijemljenja, njegovih strahova i nadanja koja zbog težine vremena i izazova u kojima je živio i djelovao, upravo i danas muslimane podsjeća.
I Rumi je kao i mi živio u vremenu iseljavanja i bježanja pred "savremenim Mongolima" koji su razorili muslimanski svijet, možda su njegova filozofija i duhovna snaga koja je bila svojevrsni odgovor na traumu i nama danas koristan resurs da odgovorimo na teške krize i nedaće poput najveće svjetske zdravstvene krize koju nam je donijela godina koju ispraćamo. Možda je uistinu vrijeme da prelistamo Rumijeve savjete i naučimo iz njegovog života odgovore koji bi nam pomogli da prevaziđemo teške izazove koje je pandemija donijela našim porodicama, društvima i međusobnim odnosima.
(Preporod)
