Čemu (ne) služi ćurs u džamiji

Ćurs neki mogu smatrati (nefunkcionalnom) novotarijom pa ga i ne ugrađivati u džamiju, ali možda bi trebalo posvetiti više pažnje postojećim ćursevima koji su u sve većem broju džamija uredne ili neuredne ostave za različite džamijske rekvizite ili svojevrsni arhivski depo

Nakon agresije na BiH u novim džamijama standardni minber se shodno arhitektonskim rješenjima pomjerao iza mihraba. Istovremeno izostajala je izgradnja ćurseva, bez obzira je li posrijedi racionalizacija prostora i funkcionalnost ili, pak, stav da je to novotarija.

Uglavnom, koliko su neke džematlije navikle na ćurs u svojim džamijama toliko druge i ne primjećuju da ga nema u džamiji. Naravno, džamija ostaje džamija i bez ćursa.

Minber za hutbu, mihrab za namaz, a ćurs za vaz

Zapravo, možda bi trebalo posvetiti više pažnje pitanju čemu služe postojeći ćursevi koji su u sve većem broju džamija uredne ili neuredne ostave za različite džamijske rekvizite ili svojevrsni arhivski depo. To ne podrazumijeva da u tim džamijama nema predavanja, iako to može značiti, već je jednostavno ćurs vjerovatno izgubio svoj smisao kakav je nekad imao.

Ćursevi nisu izgrađeni samo radi akustike i podizanja pažnje, jer su zahvaljujući njemu džematlije mogle vidjeti predavača i iz zadnjih saffova. Naime, ćurs se uklapao u jedan red: hutba se držala s minbera, namaz klanjao u mihrabu, a predavanje ili vaz držao na ćursu.

Danas se predavanja održavaju iz mihraba, a u nekim situacijama donese stolica s koje prvenstveno gost-predavač govori. Na ćursu je predavač mogao diskretno otvoriti pored Kur’ana i druge knjige ili rasporediti papire, spise itd., kako ne bi „žonglirao“njima iz mihraba.

Predavanja na ćursu su, za razliku od hutbe, mogla biti znatno duža, a predavač ili vaiz mogao se diskretno namještati ne skrećući pažnju sa svog lica i ruku kao što je slučaj prilikom premještanja s noge na nogu u mihrabu.

Također, ko god uđe u džamiju nije se neugodno osjećao kada zanijeti npr. tehijjetu-l-mesdžid, jer ispred njega, u smjeru kible, nikoga nema, a samim džematlijama pažnja je usmjerena na ćošak džamije gdje je pozicioniran ćurs.

Zekat uleme

Ne zaboravljamo da brojni džemati imaju aktivne ćurseve te da neki džemati imaju tradicionalna predavanja sa ćursa godinama od Maglaja i Zenice do Gornjeg Vakufa, od Mostara do Travnika, Banja Luke i Bihaća...

Nismo provjerili koliko ćurseva je aktivno u Sarajevu, ali jedan od ćurseva koji je aktiviran prije više od dvije godine jeste ćurs u Ferhadiji džamiji.

Spominjemo ga iz dva razloga. Prvo, vrijedno je što je aktiviran, a drugo omogućio je, što opet ovisi o mogućnosti jednog džemata koja ide uporedo s idejom imama, da s njega progovore oni koje Islamska zajednica predstavlja široj javnosti kao alime. Drugim riječima, imam i džemat su stavili na raspolaganje ćurs bh. alimima.

- U džamiji gdje sam ranije bio imam nije bilo ćursa. Kada sam prije dvije godine došao u Ferhadiju ćurs nije u tom trenutku bio korišten i želio sam da ga oživim na način da mu vratimo ulogu koja mu i pripada, a uloga ćursa nije da skuplja džamijsku prašinu nego da okuplja ulemu unutar jedne čaršije, grada, države, naroda i da ulema tog ćursa daje zekat na znanje koje ima te da se ljudima prenosi znanje o Gospodaru. S druge strane, ti naši profesori i muderrisi s fakulteta, iz medresa, hafizi, koji obično drže katedre za studente, imaju priliku da se obrate i drugima, odnosno džematlijama koji su željni znanja, dok je moja uloga urednička i moderatorska. Riječ je o predavanjima koja su prilagođena za širi džemat, ali su i dalje naučna, ozbiljna i imaju jednu akademsku notu - kazao je Muhamed ef. Velić, imam Ferhadije džamije, koji je pokrenuo redovna predavanja petkom prije džume, dok je ramazanom ćurs aktivan svaki dan.

Cijeli tekst možete pročitati u printanom ili digitalnom izdanju Preporoda.

(Elvedin Subašić/Preporod)