Hadžikadićeve mostarske bajke i druge čarolije

Piše: Hasan Eminović

To što je čuo Mirsad Hadžikadić na hutbi u Mostaru nisu čule druge džematlije. To što je zaključio Mirsad Hadžikadić nije niko drugi od brojnih džematlija koji su u mostarskim džamijama slušali zajedničku hutbu mostarskog muftije mr. Salem ef. Dedovića, tematski posvećenu predstojećim izborima u ovom gradu.

Hadžikadiću je zasmetalo što muftija govori o ovoj životno važnoj temi za Mostarce. I što su neposredno pred tom džamijom aktivisti Koalicije za Mostar dijelili promotivni materijal. Na svojoj službenoj Facebook stranici muftijinu hutbu je okvalificirao političkom, a potom uputio potpuno besmisleno upozorenje (valjda cjelokupnoj bosanskohercegovačkoj javnosti) sljedeće sadržine: "Do kada ćemo dozvoljavati da nam prljaju sve, čak i vjeru, da bi ostali na vlasti?".

Video sadržaj koji su prenijeli i neki portali nešto je blaži u odnosu na napisani tekst. U njemu Hadžikadić kaže da hutba spominje izbore te da je to lijepo i da treba izaći na izbore, a nakon toga se obrušio na činjenicu da su mu nakon izlaska iz džamije aktivisti uručili specijalno izdanje magazina Stav dovodeći, na taj način, u vezu  vjeru i politiku, da bi se na kraju obrušio na najviše vjerske autoritete: "Vjerske zajednice su pod ogromnim utjecajem određenih političkih organizacija i za to treba da odgovaraju i najviši vrhovi vjerskih organizacija, jer su dozvolili da se tako nešto proda dnevnoj politici. To nije u korist države, a ni u korist vjere."  

Čaroban grad

Kako je Hadžikadić došao u iskušenje da otvoreno uputi ovako strašne prijetnje vjerskim autoritetima, teško je odgonetati.

Ako je pažljivo slušao hutbu, a to bi trebao svaki džematlija, onda ni na koji način nije mogao doći do zaključka da ona favorizira bilo koju političku opciju. Naprotiv, poziva ih na političku odgovornost, da svako glasa po svojoj savjesti i da bi, obavezno, trebao učestvovati u demokratskim procesima. U to se može uvjeriti i šira javnost budući da je muftijina hutba javno dostupna.

Ili možda Hadžikadić smatra da vjerske zajednice nemaju pravo tretirati opće društvene teme?

Ukoliko, pak, smatra da vjerske zajednice i vjerski autoriteti nemaju pravo iznositi svoje stavove o važnim tokovima bosanskohercegovačke svakodnevnice, a pitanje Mostara je jedno od takvih, onda je Hadžikadić debelo zaglibio u ideale romantizma. A Mostar je idealno mjesto za raznovrsna snatrenja. Mostar je čaroban grad, grad svjetla i sjene. Od pamtivijeka je privlačio romantičare. Zašto ne bi i Hadžikadića?

No, mostarska zbilja i nedavna prošlost ovog grada mnogo su kompleksniji od predodžbi koje je sebi o ovom gradu stvorio Hadžikadić.

Islamska zajednica u ovom gradu imala je važnu društvenu ulogu. U jednom trenutku bila je nositelj društvenog života, ne časeći ni časa da dio odgovornosti prepusti, bilo drugim nevladinim organizacijama ili političkim partijama koje znaju graditi mir, povjerenje i bolje uslove života. Ali, s druge strane, obzirno je vodila računa i o svom dostojanstvu i dosljednosti.

Politički turizam

Vrata Islamske zajednice uvijek su bila otvorena, ruke prijateljstva uvijek ispružene, samo je pitanje ko je kucao na njih ili ko je bio spreman prihvatiti prijateljski čvrsti stisak. Hadžikadiću to u Mostaru očito nije ni palo na pamet. On se radije odlučio da svoju političku kampanju bazira na prijetnjama "najvišim vjerskim vrhovima" i discipliniranju imama, da dobro pripaze o čemu će vaziti kad im on dođe na džumu, čime je zapravo, svjesno ili nesvjesno, oduzeo pravo imamima da na hutbama pokažu svoju intelektualnu raskoš i mogućnost da stečena znanja bez straha prenose na džematlije.

Naravno, da su takvi porivi recidivi nekih ranijih režima i da Islamska zajednica poslije "Sarajevskog procesa" na takav status nikada više neće pristati. Stečenu slobodu i odgovornost spram društvene zbilje, ma koliko god to priželjkivao uglađeni američki profesor Hadžikadić, nastojeći u romantičnim doživljajima Mostara omasoviti svoje malobrojno članstvo, ili ma iz kojeg drugog razloga, Islamska zajednica iz svojih ruku neće ispustiti.

Prozivanjem najviših vjerskih autoriteta na odgovornost, zbog toga što je, ako je uopće, imam u toj džamiji spomenuo časopis Stav, bez da se prethodno informirao radi li se o samoinicijativnom činu ili sistemskim aktivnostima, Hadžikadić je pokazao površnost javnog oglašavanja i djelovanja. Na taj način razočarao je mnoge Mostarce, udaljio ih od lepršave političke ideje koju proklamira i otkrio stvarne razloge svoje turističke posjete.

Stepen Hadžikadićeve nezainteresiranosti za suštinu mostarske zbilje i zagledanost u neopjevane ljepote Mostara, budući da nije jedini koji dođe na jedan dan da sa korkaluka Starog mosta u hladnu Neretvu puste suzu zabrinutosti  mogu poslužiti samo za pokretanje jedne nove vrste turizma u gradu.

Politički turisti ovih dana, što iz Sarajeva, što iz Zagreba, mogli bi bar zakratko popraviti bilance propale turističke sezone.

Tekst odražava stavove autora, a ne nužno i stavove Islamske zajednice u BiH - Media centra d.o.o