Šta je nama Amerika?

Piše: Dželaludin Hodžić

Prije nekoliko dana u Washingtonu je održano zasjedanje Odbora za vanjsku politiku Predstavničkog doma američkog Kongresa. Zasjedanje je održano kako bi se novoj predsjedničkoj administraciji kreirale smjernice politike prema zemljama Balkana. U raspravi su sudjelovali Madeleine Albright, bivša državna sekretarka, Daniel Serwer s Univerziteta John Hopkins te Janusz Bugajski, iz Jamestown fondacije.

Ključne naglaske njihovih poruka vjerodostojno su prenijeli domaći, ali i regionalni mediji. Utoliko ih ovdje ne treba posebno ponavljati. Potrebno je tek ponoviti kako su navedeni sudionici rasprave jednoglasni u stavovima o Bosni i Hercegovini.

Oni se sažimaju u sljedećem: postojeće stanje nije održivo i predstavlja izraz činjenice da je, najšire rečeno, dejtonski okvir poslužio tek za zaustavljanje rata i svojevrsno zamrzavanje sukoba. To, dalje, znači nužne reforme koje se ne mogu provesti bez snažnog povratka SAD u region. Od ključne je važnosti prepoznavanje uloge destabilizirajućih faktora (Rusija i Kina) i njihova povezanost sa susjednim zemljama.

Dan nakon saslušanja susreo sam se, neplanski i, sreća nakratko, s istaknutim članom jedne od vladajućih stranaka u Sarajevu.

S obzirom da se prvi put susrećemo, na početku razgovora sam se, kako bonton nalaže, predstavio. Sagovornik se nije predstavljao računajući, valjda, kako je suvišno da se on meni predstavlja jer njega svi znaju. To je, doduše, manji šok.

S obzirom na aktuelnost teme i trenutak susreta, spomenuo sam da sam pažljivo pratio gore spomenuto zasjedanje Odbora za vanjsku politiku i ponovio kako je riječ o sjajnim diskusijama i još jednoj potvrdi povoljne klime i prilike koja se otvara.

Da je riječ o novoj klimi govori i činjenica da se praktično u istom danu događaju do jučer nezamislive stvari: uklanjanje ploče s imenom Radovana Karadžića, ratnog zločinca, sa studentskog doma, ostavka Milana Tegeltije i podizanje optužnice protiv pripadnika Ravnogorskog pokreta. Učesnici diskusije, nastavio sam, zalažu se za građanski ustav jer ovaj, dejtonski, apsolutno je prevaziđen i kao temeljni pravni akt i okvir onemogućava izgradnju normalne i funkcionalne države.

"Ali, vidi, ne stoje stvari baš tako", nastavlja moj poznati sagovornik da me podučava, iako ne zna ništa o meni, pa kaže: "Ja, recimo, nisam za građanski ustav. Šta to znači? Je li k'o ovo u RS-u? Ugnjetavanje manjina?"

Nakon što sam se uspio oporaviti od prvobitnog šoka, rekao sam kako je ovdje ključno pitanje u sljedećem. Imaju li probosanske snage ikakvu pregovaračku agendu? Šta je minimalni, a šta maksimalni cilj? Jednostavno, znamo li mi, uopće, šta hoćemo? Ili se sve, ipak, svodi na kadrovsku križaljku?

Uvjeren sam da se za pitanje bosanskohercegovačke države, njene funkcionalnosti i jačanja, njene ukupne perspektive, otvara sjajna prilika. Hoćemo li je znati iskoristiti - drugo je pitanje.

Uostalom, jednu takvu smo upropastili prije, sad će, petnaest godina. S ovako posloženim prioritetima, u pristupu u kojem se politika doživljava kao reality show u kojem političari smatraju da neko njih treba vući za rukav da bi im se obratio, a visoko obrazovanje i nauka se, primjera radi, svode na marketing, daleko smo od ozbiljnog iskoraka i, sasvim izvjesno, propustićemo još jednu veliku šansu.

Pitanje je hoće li se pojaviti treća. Iako je, kako rekoh, razgovor trajao svega desetak minuta, to je devet minuta više nego mi je trebalo. Još jednom, žao mi je što mu nisam kod predstavljanja rekao: a ko ste Vi?

I, da, naši američki prijatelji ne zaslužuju ovakav odnos.

Tekst odražava stavove autora, a ne nužno i stavove Islamske zajednice u BiH - Media centra d.o.o