Okrenite se prema Kibli!

Piše: Elvir Musić

Bosanskohercegovačka politička scena - nakon netom provedenih lokalnih izbora kada su izrečene mnoge teške riječi i uvrede kakve je jednostavno nemoguće staviti u okvir bilo kakvog moralnog kodeksa - polahko se počinje smirivati.

Kandidati koji su dobili povjerenje birača će preuzeti obaveze propisane zakonom i krenuti u realizaciju predizbornih obećanja. Barem se nadamo da hoće. Međutim, lokalne izbore i sve ono što se uz njih dešavalo ne bismo trebali tek tako prepustiti zaboravu i šutke preći preko određenih zbivanja.

Želimo li učiti iz počinjenih grešaka, najprije moramo te greške detektirati, otkriti njihove uzročnike i nastojati da otklonimo propuste i probleme rješavamo u korijenu. Ne budemo li to učinili, greške će se ponavljati i svaki put ćemo ih plaćati sve skuplje do trenutka kada ih nećemo moći platiti. Osim državom!

Među brojnim propustima, greškama, uvredama, potvorama, objedama i optužbama izrečenim u predizbornoj kampanji najzloslutnijom se čini sama nespremnost političkih subjekata da porazmisle o posljedicama svojih izjava, težini riječi i pogubnosti stavljanja individualnog ispred kolektivnog interesa u politici.

Na ovim izborima je - htjeli mi to priznati ili ne - došlo do nastavka ozbiljnog razjedinjavanja bošnjačkog političkog tijela, a samim tim i naroda. Zašto kažem nastavka? Odgovor je jednostavan: razjedinjavanje ovog naroda je počelo još krajem 19. vijeka i odlaskom prvih Bošnjaka na područje današnje Republike Turske. Bošnjačko tijelo je tada razdvojeno na Bošnjake u domovini i Bošnjake iseljenike. Komunikacija među njima je potrajala nekoliko godina, a onda je polako počela zamirati i naposlijetku zamrla do te mjere da većina Bošnjaka u Turskoj danas ne zna ni iz kojeg su mjesta u Bosni i Hercegovini njihovi preci migrirali u Tursku, odnosno tadašnje Osmansko carstvo. Iseljavanje Bošnjaka u Tursku je nastavljeno i tokom 20. vijeka, a ista sudbina je zadesila i njihove potomke od kojih neki danas ni ne govore bosanskim jezikom.

Drugo razjedinjavanje bošnjačkog tijela je primjetno na relaciji Bošnjaci u matici - Bošnjaci u Sandžaku na koje danas više kao da ni ne gledamo na Bošnjake, već ih neki od nas i s krajnje nekorektnim naglaskom nazivaju Sandžaklijama.

Treće razjedinjavanje Bošnjaka je - opet, htjeli mi to priznati ili ne - počelo u posljednjoj deceniji 20. vijeka i traje i danas. Nemojmo biti neiskreni pa tvrditi da na Bošnjake u dijaspori ne gledamo drugačije nego na Bošnjake u matici i da Bošnjaci u dijaspori jedni druge doživljavaju malo drugačije nego Bošnjake u matici .

U istom periodu se odvija i razjedinjavanje bošnjačkog tijela na Bošnjake u Federaciji BiH i Bošnjake u Republici Srpskoj. Mi u većem bh. entitetu smo na Bošnjake u manjem bh. entitetu počeli gledati kao na jadnike koji nisu imali kud do da se vrate na svoja ognjišta i žive od poljoprivrede i stočarstva.

Odavno smo ih počeli doživljavati kao nekoga kome je potrebna materijalna pomoć pa svako malo kao trčimo da im podijelimo kakve gibire ili finansijske pomoći. O tim međusobnim odnosima ne želimo govoriti jer znamo da ćemo se - priznamo li ih - morati suočiti sa samima sobom i onim što smo u međuvremenu postali.

Nakon svih spomenutih etapa u razjedinjavanju i rastakanju bošnjačkog tijela, uz razjedinjenost po principu geografske pripadnosti - koja Bošnjake iz Podrinja odvaja iz, na primjer, Bošnjaka u Zapadnoj Hercegovini - zaista nam ne treba nova etapa razjedinjavanja na osnovu pripadnosti kojekakvim političkim partijama.

Jednostavno, ne treba!

Trebaju nam institucije koje će od političkih partija oduzeti ono nad čim nemaju nikakve ingerencije. Potrebne su nam institucije koje niti jednoj političkoj partiji neće dozvoliti da daje certifikat na ono što je sveto. Potrebno nam je opet da čujemo: "Okrenite se prema Kibli!"

Tekst odražava stavove autora, a ne nužno i stavove Islamske zajednice u BiH - Media centra d.o.o