Džamije pod rafalnom paljbom

Piše: Nedim Hrbat

Psiholozi David Dunning i Justin Kruger podsjećaju nas da postoje osobe koje nisu sposobne shvatiti koliko su nekompetentne, zbog čega lahko upadaju u zamku iluzije superiornosti.

Ovaj fenomen se naziva Dunning-Krugerov efekt. Prema stručnoj definiciji to je "kognitivna sklonost u kojoj neobučene osobe donose neadekvatne odluke i netačne zaključke, ali njihova nekompetentnost onemogućava njihovu metakognitivnu sposobnost da shvate greške".

Dunning-Krugerov efekt je primjenjiv na sve ljude. Znate ih već, iz vlastitog okruženja ili medija, to su oni laici koji brste i pojašnjavaju naučne pojave, lokalna i svjetska pitanja i politiku, osobe koje nameću svoje mišljenje bez obzira o čemu se radi, a koje nisu spremne prihvatiti mišljenje drugih, kompetentnijih osoba.

Jedan takav "stručnjak", ekspert za sve i svašta, osvanuo je na portalu Novinske agencije Patria (NAP).

U tekstu "Gdje nas je odvela politika džamija do džamije", pun samopouzdanja, on se nametnuo i kao vrsni ekonomista te vojni i politički analitičar, historičar, ekspert za sigurnost i migracije, a na kraju i kao revolucionar.

Za njega se aktuelna bošnjačka politika vodi "po mjerama hodža, tajkuna, mafijaša i mediokriteta" koji nisu sposobni braniti BiH jer gledaju "samo profit i interes". Da je suprotno, smatra, "imali bi manje praznih džamija, više fabrika".

Sasvim ozbiljan, R.B. je stupidnu mantru da "umjesto džamija treba graditi fabrike" dodatno razvio i adaptirao, konstatujući da smo umjesto munara trebali graditi ne bilo kakve, nego vojne fabrike odnosno "vojnu industriju koja proizvodi tenkove i topove."

U tom slučaju bismo, zaključuje, bili oružano spremniji i mogli bismo parirati susjednim državama koje kupuju raketne sisteme, tenkove i borbene avione.

Džamije su, ustvari, "simboli neuspješne politike". Logično, jel', ta je politika odgovorna ne samo zato što sposobni odlaze, nego i zato što nam dolaze "oni sa istoka".

"Oni sa istoka" se, pak, dijele na lovatore i sirotinju. Opasnu sirotinju, poznatiju kao  - migranti.

Zbog tih okupatora - "stranaca bez identiteta" - smo, opet, tretirani kao sigurnosna prijetnja.

Osim paradoksalne pozicije da vatreni borac za gradnju fabrika s prezirom gleda na siromašne ljude za koje se deklarativno zalaže, ovdje je vidljiva još jedna vrlo opasna i tendenciozna stvar.

Hodže se - a što je u neznanju ovog i brojnih drugih "sveznalica" postao pežorativ za imame i općenito ulemu - stavljaju u istu ravan s tajkunima i mafijašima.

Osim što je tendenciozno, ovakvo targetiranje predstavnika jedne vjerske skupine te generalizacija kojoj autor pribjegava predstavljaju vrlo opasan i vješto ušuškan govor mržnje te kriminalizaciju jednog zanimanja.

Tolika doza samopouzdanja, narcisoidnosti i smjelosti autora R.B. u iznošenju netačnih zaključaka i sudova ili, kako bi kazao Miroslav Krleža, papagajskom fraziranju savršeno bespredmetnih gluposti, naprosto je fascinantna!  

Uzaludno bi bilo njemu pojašnjavati razliku između vjere i politike, vjerske zajednice i države, džamija i fabrika, vakifa i biznismena, hodža i političara, munara i topova.

Isto tako bi bilo uzaludno pojašnjavati ulogu Islamske zajednice i njenih aktivista u poslijeratnoj obnovi države Bosne i Hercegovine i povratku te brojne humanitarne aktivnosti i stipendije.

Jednako bi tako uzaludno bilo podsjećati ga na izgradnju vakufskih i drugih objekata i projekata koji koriste ne samo muslimanima, nego i svim građanima ove napaćene zemlje.

On je gotovo neodrediv, kao i njegova ubleha. Njemu je sve jasno.

Rješenje koje nudi je -  revolucija!

"Konstatirati nije dovoljno", piše on. "Vrijeme je za pokret, naroda, građana, svejedno."

Da nije tolike količine samouvjerenosti čovjek bi ga mogao svrstati u onu vrstu ublehaša kojima je, još od devedesetih godina, Islamska zajednica kriva za sve.

Može biti i da su ublehaši evoluirali. Odavno nismo, naime, imali ovakav slučaj.

Tekst odražava stavove autora, a ne nužno i stavove Islamske zajednice u BiH - Media centra d.o.o.