Porodica koje više nema: Nepronađena tijela i neprocesuirani počinioci
Piše: Jasmin Medić
Na ovogodišnjem Sarajevo Film Festivalu prikazan je dokumentarni film Sanjam ih, u produkciji Detektora, autorice Azre Husarić Omerović, koji se bavi tematikom ratnih zločina počinjenih u Prijedoru tokom 1992. godine. Centralna ličnost filma je Ešef Dženanović, preživjeli svjedok i žrtva ratnih zločina, kojem su u porodičnoj kući u njegovom rodnom selu Donji Garevci 23. jula 1992. godine ubijeni najbliži članovi porodice: majka Hajra, supruga Nasiha, sestra Majda, te sinovi Alen i Ajdin. Njegova sestra i sinovi bili su maloljetni kada su ubijeni.
Film prati Dženanovićev život nakon što je preživio logore Keraterm i Trnopolje, u kojem je i saznao za ubistvo članova svoje porodice. Njegovo izbjeglištvo u Švicarskoj obilježeno je kontinuiranom potragom za posmrtnim ostacima najmilijih, suočavanjem s informacijama o počiniocima zločina te zalaganjem za izgradnju spomen-obilježja za 102 ubijene djece iz Prijedora. Ovaj film ne predstavlja samo lično svjedočanstvo i individualnu borbu za pravdu već funkcioniše i kao reprezentativna priča brojnih Bošnjaka iz Prijedora koji se suočavaju s institucionalnom šutnjom, negiranjem zločina i izostankom suočavanja s prošlošću, osobito unutar entiteta RS.
Traganje za posmrtnim ostacima članova porodice čini stalnu i bolnu komponentu Dženanovićevog svakodnevnog života. Osjećaj gubitka i bol dodatno pojačava činjenica da su, prema njegovim riječima, pojedine komšije potencijalno upoznate s lokacijama masovnih grobnica, ali odbijaju podijeliti ta saznanja. Takva situacija produžava agoniju i ostavlja prostor za sumnje u postojanje tihe zavjere šutnje. Podsjećanja radi, vrijedi spomenuti da su istraživanja pokazala da su preko 95% zločina nad Bošnjacima i Hrvatima počinjenih u prijedorskoj opštini 1992. godine počinili prijedorski Srbi. U ovoj opštini su izuzetno rijetki slučajevi da su počinioci oni Srbi koji su u to vrijeme živjeli u drugim opštinama.
Institucije nadležne za istraživanje i procesuiranje ratnih zločina pokazale su izuzetnu neefikasnost u posljednje tri decenije, što je često predmet kritike, kako žrtava tako i aktivista. Jedan od njih je Sudbin Musić, novinar i aktivista iz Prijedora te blizak član porodice Dženanović. Na obilježavanju godišnjice zločina 2018. godine izrekao je snažnu poruku u ime porodica žrtava: “Počinitelje ovog gnusnog zločina nikada nećemo ostaviti na miru. Mi vrlo dobro znamo ko je bio tog dana i ko je kriv po komandnoj odgovornosti te imamo pravo da sumnjamo u institucije suda i tužilaštva da nečije ime kriju, a mi znamo i čije. Poručujemo svima: bit ćete kad-tad privedeni pred lice pravde.” Ova izjava i danas odjekuje kao opomena i poziv na pravdu, koja, ni sedam godina kasnije, nije zadovoljena.
U jednoj od scena filma, Dženanović iznosi kako mu nije ostala nijedna materijalna uspomena na porodicu – kuća je zapaljena, a zajedno s njom nestali su svi lični predmeti. U sredinama pogođenim masovnim zločinima, gubitak imovine često postaje marginalizirana tema, iako za porodice žrtava i najmanja uspomena može imati neizmjernu emotivnu vrijednost. Slično je potvrdila i autorica filma: “Izuzev spomenika koji ima – koji je sam izgradio u svom dvorištu – nema nikakvo sjećanje na porodicu. Za nekoliko godina, kada više Ešefa ne bude, jedini način da neko čuva sjećanje jeste ovaj film i ljudi koji pogledaju film i budu prepričavali kako je ta porodica postojala.”
Film Sanjam ih predstavlja snažan iskaz borbe za pravdu i sjećanje. On je istovremeno dokument vremena, lična tragedija, ali i kolektivno svjedočanstvo o upornosti i otporu prema zaboravu. Poruka filma je jasna: Ešef Dženanović ne smije ostati sam u svojoj borbi – jer ta borba prevazilazi lični okvir i postaje univerzalni poziv na odgovornost, istinu i priznanje zločina.
(Islamske informativne novine Preporod)
