Ženski aktivizam: Rad i cilj umjesto rasprava
Prošlo je nekoliko mjeseci, godina otkako djelujemo u školama, mektebima i džematima. Davno sam pročitala poslovicu koja se uklapa u smisao našeg rada: “Ko misli godinu dana unaprijed gaji pšenicu; ko misli deset godina unaprijed posadi voćnjak; ko misli za vječnost odgaja djecu.“ U škole smo kao vjeroučiteljice/lji zakoračili bojažljivo i nesigurno, izgrađivali sebe i druge iz generacije u generaciju. Koliko smo odgovorili izazovu, jesmo li posvećeni radu, prepoznajemo li se kao misionari ili samo po principu suhe plaće? Koliko smo zahvalni na podarenoj prilici da napredujemo i razvijamo se sve ove godine slobode? Koliko svoju zajednicu: porodičnu, vjersku i domovinsku istinski volimo i vakufimo svoje vrijeme za nju? Uvođenjem novih odjela u medžlise Islamske zajednice najčešće se čuju vapaji da nema novca. Je li ga, inače, do sada bilo, ne znam, ali pouzdano znam da našem mektebu za odrasle Proljeće Kur'ana u Lukavcu nije bio potreban prethodne 23 godine do te mjere da je presudan da, pored redovnog posla koji nam je podaren kako bismo opskrbili svoju porodicu i učinili korak više, iznjedrimo preko pet stotina učača Časne Knjige, primimo musafire u vjeri, promovišemo talentirane osobe iz svih oblasti, prihvatimo sve osobe bez obzira na materijalne i druge različitosti, realizujemo na stotine kulturnih, vjerskih tradicionalnih manifestacija, odnjegujemo brojne generacije, sada već aktivne i društveno korisne članove Zajednice.
Nije novac presudan za redovno i predano učenje Kur'ana, za lijep gest i toplu riječ. Stvoritelj nam je darovao život, zdravlje, divnu porodicu, prijatelje da s njima Džennet zaradimo, a oni s nama. Ovozemaljski džennet za mene je vidjeti preko pedeset osoba u dugom vrućem ljetnom danu kako na izmaku tjelesne snage, ali jakog duha prilaze u halku ženske mukabele u gradskoj džamiji. Prije mukabele bile su na poslu. Poslije ih čeka pripremanje iftara: otići će one kući, pospremiti kuću i opet na teraviju, na sabah, na posao...
A, kad zatreba novac, ondje gdje se bez njega ne može Allah iz svog obilja pruži, a brojni primjeri su mi ovo potvrdili. Samo jedan, kao nenametljiv nedavni, primjer jeste odlazak grupe žena u Bratunac da prisustvuju tevhidu, da prouče hatmu i obraduju najosjetljivije kategorije, starije i djecu. Ovaj projekat je poprimio nevjerovatne dimenzije u veoma kratkom periodu. Lijepim primjerom i savjetom naših koordinatorica iz medžlisa, istinskim zalaganjem u džematima akcija je premašila sva očekivanja.
Tokom agresije na našu domovinu gasulila sam i pripremala za Ahiret ženske žrtve rata. Razdirala me bol i tuga, strah i nepravda, ponos i prkos. Molila sam tada Allaha Dragog da nam podari slobodu, bar djelić zemlje Bosne, da dišemo, islam živimo i njegove ljepote drugima kazujemo. Sada me stid, jer osjećam kao da obećanje nije ispunjeno. Stid me kada nakon toliko godina kažemo: pa dobro, uhar je imamo dvojicu ili dvije džematlijke više na namazu.
Također, stidim se prisustvovati seminaru, savjetovanju koji nas educira da moramo sarađivati mi vjeroučitelji i imami u džematu. Stidim se duboko u duši da nas neko nakon toliko slobode i rahatluka treba posjećati i na čast i obavezu saradnje i čuvanja Islamske zajednice.
Naravno, ne treba zaboraviti kako je Muhammed, a. s., najčešće svoja savjetovanja počinjao pitanjem zajednice: Šta mislite, hoćete li da Vam kažem, znate li, želite li…? Niti u jednom hadisu ne nalazimo prizvuk nadmoći ni isticanja.
Trenutno smo razmeđeni između ravnodušnih, radikalnih, inertnih, neobrazovanih, „pod upalom vjere“; smeteni negativnom globalnom kampanjom na dio svijeta što se muslimanskim zove; izmoreni dugim, neiscrpnim, neprofitabilnim raspravama tipa: trebaju li nam visoko obrazovane žene u Islamskoj zajednici. S druge strane, džaba svi dokazi i pokazatelji velikog pomaka na terenu, ostaju međusobne optužbe ko je kriv, imam ili vjeroučitelj, što djece nema u mektebu.
Jedno je sigurno: nije do naroda.
