Namjerno previdjeti grešku dio je uspješnog odgoja

Kako prevenirati pojavu ružnih navika kod djece, kao što su laganje, vulgaran govor, krađa, pušenje i sl.? Kako ih liječiti ako se pojave? Kako motivirati djecu da čitaju? Na koji način otkriti talente kod djece? Dijete ne obavlja namaz, kako taj problem riješiti? Kako izgraditi samopouzdanje kod djece, osobinu hrabrosti, plemenitosti i sl.? Da li uočavamo vlastite greške u odgoju i da li znamo kako ih sanirati?

Ne obraćati pažnju na loše ponašanje djeteta i greške koje čini znak je neodgovornosti i nemara roditelja. No reagovati na svaki propust ili, još gore, tragati za greškama pogrešno je i imat će loše posljedice.

Jedna od velikih intencija islama jeste da propusti i grijesi, koji se ne čine javno, ostanu u tajnosti i skriveni. Allahov Poslanik, s.a.v.s., je govorio: “Ko prikrije sramotu nekog muslimana, Allah će prikriti njegovu sramotu na ovom i na Budućem svijetu.” (Ibnu Madže, br. 2544)

S te strane, greške koje dijete učini skrivajući se od drugih, ili se jednostavno dese kao posrtaj suprotan njegovom uobičajenom ponašanju, dužni smo prikriti i sačuvati u tajnosti. Isto tako, islamski kodeks ponašanja nalaže udaljavanje od uhođenja i špijuniranja, a roditelj se treba vladati etikom islama prema svima, pa tako i prema svojoj djeci.

Abdurrahman b. Auf, r.a., kazuje kako je jedne večeri čuvao stražu zajedno sa Omerom b. Hattabom, r.a., i dok su njih dvojica hodali ulicama Medine ugledaše svjetiljku u jednoj kući te se prema njoj uputiše. Kada su se približili kući zatekli su zaključana vrata a do njih su dopirali glasovi i žagor ljudi. Potom je Omer uzeo Abdurrahmana za ruku i upitao: “Znaš li čija je ovo kuća?” “Ne”, odgovori Abdurrahman, a Omer reče: “Ovo je kuća Rabije b. Umejje b. Halef, i oni sada piju vino! Šta nam je činiti?” Abdurrahman na to reče: “Mislim da smo učinili nešto što je Allah zabranio. Allah, dželle še›nuh, zabranio je uhođenje rekavši: I ne uhodite jedni druge! (Hudžurat, 12), a mi smo ih uhodili!” Potom se Omer okrenuo i otišao. (Hakim, br. 8136)

Allahov Poslanik, s.a.v.s., govorio je: “Ukoliko budeš istraživao mahane ljudi, sigurno ćeš ih iskvariti ili skoro da to učiniš.” (Ebu Davud, br. 4888)

Iz ovih predanja možemo izvući vrlo važnu odgojnu pouku, a to je da ne iznosimo na vidjelo greške koje dijete učini u tajnosti.

U tom smislu, imam Gazali poručuje: “Ako u nekim situacijama dijete bude neposlušno, potrebno je to ignorirati i ne podizati njegov zastor... naročito ako dijete krije taj grijeh i nastoji ga čuvati u tajnosti, jer ako se otkrije možda će mu to dati smjelost da loš postupak čini javno ne osvrćući se ni na šta. Ako i drugi put ponovi isto, potrebno ga je u tajnosti opomenuti, prosvijetiti ga, ukazati mu na veličini grijeha i opasnost ponovnog vraćanja istom...” (Ihja ulumid-din, 3/73)

Kada dijete doživi posrtaj i učini nešto ružno u tajnosti, na nama je da to prikrijemo, ako je moguće i od njega samog, tako da mu ne pokažemo da znamo za taj posrtaj. Potom ćemo na prikladan način savjetovati dijete ne vezujući loš postupak za njegovu ličnost.

Na takav način će njegova grižnja savjesti zbog grijeha biti sačuvana. Skrivanje grijeha pokazatelj je da počinilac, iako čini grijeh, osjeća nemir i duša ga zbog toga kori, dok javnim činjenjem grijeha ta grižnja savjesti umire i grijeh postaje duševno prihvatljiv i uobičajen poput bilo kojeg drugog djela.

Nužno je da uočimo razliku između lošeg ponašanja koje je karakterna osobina i pogrešnog postupka uslijed posebnih okolnosti. Allahov Poslanik, s.a.v.s., našao je izgovor ashabu Hateb b. Ebi Belta, r.a., koji je učinio veliku grešku kada je odao tajnu Allahovog Poslanika, s.a.v.s., i muslimana njihovim neprijateljima.

Obzirom da se radilo o ashabu koji je bio poznat po lijepom ponašanju, kada je Omer, r.a., tražio dozvolu da ga kazni, Poslanik, s.a.v.s., pravdao je taj njegov posrtaj kazavši: “On je učestvovao u Bitki na Bedru, od kud znaš, možda je Allah pogledao učesnike Bedra i rekao: Činite šta god hoćete, oprostio sam vam!” (Buharije, br. 3007 i Muslim, br. 2494)

Kada dijete učini grešku koja je odraz trenutne slabosti i posrtaj, neispravno je raskrinkati ga i osramotiti pred porodicom i prijateljima, naprotiv, nastojat ćemo to prikriti i tako mu pomoći da se više tom postupku ne vrati.

Kada se desi da dijete u nekom periodu svog života postupa loše a potom se popravi i napusti pogrešno ponašanje, naša obaveza je da to loše ponašanje zaboravimo, da to poglavlje zatvorimo i djetetu ne prigovaramo jer: “Ko se od grijeha pokaje, jednak je onom ko grijeh ni činio nije.” (Ibnu Madže, br. 4250)

Greške i propusti događaju se svima, bez izuzetka. To je neizbježno i trebamo znati da će i naša djeca griješiti i imati posrtaje. Nemarnost prema lošim postupcima i njihovo trajno prikrivanje, neće ih iskorijeniti, naprotiv pospješit će njihov intenzitet i ponovno činjenje i moguće je da će evoluirati u trajnu karakternu osobinu. Ipak, ispravan odgoj nikako ne znači preispitivanje svake sitnice i svakog posrtaja, naprotiv mudar odgajatelj ponekad, ili često, previdjet će posrtaj i ne obazirati se na djelo koje prezire, jer je svjestan da konstantno ukazivanje na greške može rezultirati kontraefektom.

Tu dolazi do izražaja umijeće odgajatelja da prepozna trenutak u kojem mora ignorirati i previdjeti loš postupak i trenutak kada mora reagovati i odgojno djelovati. Namjerno ignoriranje greške i lošeg postupka je jedno, a nemar u odgoju je nešto sasvim drugo.

Ciljano prešutjeti, s vremena na vrijeme, nužno je i neizostavno.

Roditelji koji ne umiju prešutjeti i previdjeti grešku, dobit će previše samokritičnog tinejdžera, a zatim odraslu osobu sa kompleksom niže vrijednosti. Konstantan i precizan nadzor i preispitivanje sitnica, uzrokovat će psihološke probleme kod njega, narušiti samopouzdanje, navesti ga da inati i prkosi, i još gore od toga, takav metod navest će ga da se pravda svim sredstvima, uključujući i laž.

Djetetu će se dešavati posrtaji za koje bi volio da ostanu u tajnosti. Ukoliko roditelj tako nešto otkrije, trebao bi to ignorirati i previdjeti, a ako je potrebno na grešku ukazati neka to bude indirektno i uopćeno, bez detaljisanja, jer tamo gdje je dovoljan išaret nema potrebe da se otvoreno opominje. Upravo tako postupao je Allahov Poslanik, s.a.v.s. Kada je jednoj od svojih supruga kazao nešto u povjerenju, da ostane između njih dvoje, pa je ona to otkrila, kako je postupio?

Nakon što je putem objave Poslanik, s.a.v.s., o tome obaviješten, supruzi koja je otkrila njegovu tajnu, dao je na znanje da je pogriješila i da Allahu nije skriven njen postupak kada je otkrila Poslanikovu tajnu. Međutim, zbog svoje plemenitosti prema njoj, nije oko toga detaljisao, niti je o tome raspravljao, nego je samo spomenuo dio tog događaja stavljajući joj na znanje da mu je poznato šta je učinila i da je njegovu tajnu otkrila, a ostalo je prešutio.

Svevišnji Allah ukratko opisuje taj događaj i kaže: Kada je Vjerovjesnik jednoj od svojih žena jednu tajnu povjerio pa je ona odala - a Allah je to njemu otkrio - on joj je bio jedan dio kazao, a ostalo prešutio... (Et-Tahrim, 3). Ukazivanje ne greške je umijeće, a najbolji uzor u tome nam je Allahov miljenik, sallallahu alejhi ve sellem.

(Hakija Kanurić/Preporod)