Demonstracije i demonstriranje sile

Proteklih dana svjedočili smo demonstracijama koje su se odvijale u više gradova u Srbiji, kao izraz nezadovoljstva građana najavljenim pooštrenjem mjera u borbi protiv korona virusa.

Najprije su studenti u Beogradu izrazili nezadovoljstvo najavom (ponovnog) zatvaranja studentskih domova. Studenti su, očito, u svojoj namjeri uspjeli, jer je tamošnja vlast odustala od zatvaranja domova.

Najava ponovnog uvođenja policijskog sata u Beogradu je dovela do još masovnijih demonstracija i izlaska više hiljada ljudi na ulice. Vlast je, opet, odustala od uvođenja policijskog sata. Istovremeno, u Bosni i Hercegovini pojedini opozicioni političari, nezadovoljni sve upitnijim održavanjem lokalnih izbora, najavili su organizaciju masovnijih demonstracija.

Vladajuća garnitura simbolički i suštinski oličena u predsjednicima triju stranaka, u poznatom sistemu spojenih posuda, čini sve kako bi se izbori prolongirali i, po mogućnosti, potpuno izbjegli. Bez obzira što svaki od njih nema jednake motive i ne doprinosi jednako ideji odgađanja izbora, njihova odgovornost je očigledna i neporeciva.

Odavno je izrečen svaki argument, sačinjena svaka analiza i osvijetljena svaka dimenzija turobne političke i društvene atmosfere, koja ljude ove zemlje svakodnevno sluđuje i dovodi u stanje beznađa. Korona virus usporio je ili zakratko zaustavio masovni odlazak ljudi iz ove zemlje.

Čim se situacija normalizira, valovi masovnih odlazaka neminovno će se nastaviti i voditi ovo društvo ka granici biološkog opstanka.

Na BHT-u je nedavno, u povodu njegove smrti, emitovan prigodni intervju s profesorom Ivom Bancem, historičarem, profesorom na čuvenom američkom Yale Univerzitetu, velikim prijateljem i zagovornikom Bosne i Hercegovine.

Razgovor s profesorom vodila je Envera Selimović. U jednom od odgovora, komentirajući masovni odlazak ljudi, kaže da je najprije bio u zabludi da će takva tendencija zabrinuti ovdašnje političare i vlastodršce. Tek sam shvatio, kaže profesor, u kakvoj sam zabludi bio. Njih masovni oldazak uopće ne brine, jer ne dira u njihovu moć i održanje na vlasti.

Štaviše, može im samo pogodovati. Nekoliko dana nakon odslušanog intervjua, imao sam priliku lično se uvjeriti u bahatost koja se, očito, više od dva desetljeća ne mijenja i koja se, po logici grčevite borbe za privilegije najužih krugova, prenosi s generacije na generaciju ovdašnjih vladajućih garnitura i njihovih gorljivih zagovornika.

U jednom društvu komentirali smo gore spomenutu mogućnost održavanja demonstracija u Bosni i Hercegovini. Razgovor je trajao kratko.

Iako ne mislim da su demonstracije ovdje rješenje (o tome drugom prilikom), principijelno govoreći, one su poželjne, jer predstavljaju sastavni dio demokratskog pejzaža, života i sazrijevanja.

Napominjem, demonstracije nisu jednako što i paljevine, rušenje i stradanje nevinih ljudi. Usput, ne treba valjda podsjećati ko je onog političara, koji je optuživan za poticanje nereda iz februara 2014. godine, dva puta politički oživljavao i s margine vraćao na glavni teren (umjesto da ga pošalje na tribine, kao svojevremeno Ivica Osim, koji je na prozivke publike, Nikolu Nikića pozvao na zagrijavanje i umjesto na teren, poslao tamo odakle su ga dozivali - na tribine. Tako bar glasi verzija koju je pričao sam Nikić).

U tom kratkom razgovoru, stranački vojnik mi je, na moj stav o bezbroj neposrednih povoda koji bi u demokratskom društvu i kod politički odgovornih građana bili motiv za demonstracije, sarkastično poručio da je najbolje otići odavde.

Sasvim konkretno, to je značilo: idi odavde.

Oni to jedva čekaju. Svaki odlazak iz ove zemlje zalog je za njihovu vladavinu i održavanje odnosa moći u kojima oni odlučuju, praktično, o životu i smrti, rugajući se svim kriterijima, standardima, principima, gušeći svaki plan, strategiju, nadu.

Bilo šta što dovodi u pitanje bezgraničnu moć šake (ili tri šake) najvećih mediokriteta. Zato, kada odlazite i ako dolazite, imajte na umu da im samo pogodujete i da negdje u svojim odajama slave svaku informaciju o hiljadama (mladih) ljudi koji su svoju sreću potražili izvan svoje domovine.

Oni s tim računaju.

Svako ko ostane ovdje, a nije puki poslušnik, kamenčić je koji ih makar malo žulja. Biti taj kamnečić koji žulja možda će, kada bude najbitnije, imati veću težinu od svih drugih postignuća i titula.

Napomena: Tekst odražava stavove autora, a ne stavove Islamske zajednice u BiH - Media centra d.o.o.