Preporuka za čitanje: Semezdin Mehmedinović, „Mali roman o tišini”
Tragom pisanja Marcela Prousta i njegovog ‘traganja za izgubljenim vremenom’, bosanskohercegovački savremeni književnik Semezdin Mehmedinović napisao je roman pod nazivom “Mali roman o tišini”, u kome je na sebi svojstven, senzibilan način progovorio kako o ratnim i poratnim danima u Sarajevu, Bosni i Hercegovini i regionu, tako i o globalnoj pometnji i dezintegraciji u svijetu.
Pisanje o tome prihvatio je kao obavezu, ali i kao osobnu mogućnost ‘oslobađanja od sjećanja.’ I to na način, kako je i sam kazao da se ”književnost bavi problemima u ljudskom svijetu, a umjetnost pomaže da se izdura stvarnost.”
Sjećajući se takve stvarnosti života u ratom opkoljenom Sarajevu, a po izbivanju iz grada i po povratku u njega nakon 24 godine, Mehmedinović uspostavlja duhovne koordinate i potiče saznanja o teretu sudbine koju ljudi ovoga tla nose na svojim plećima. Njemu (autoru) književnost, zapravo, služi da ponudi i otkrije novo promišljanje i nove perspektive, da nas iz okrutne životne stvarnosti i prošlosti od koje se i sam umorio (p)okrene ka predjelima ezoteričnih i vazdušastih titraja, ka predjelima mašte i intelekta.
To nisu samo oni prozni zapisi i opisi prizora ili radnji i događaja, nego, nadasve, estetska promišljanja o poeziji, slikarstvu i uopće umjetnosti.
Lahkoća i finoća Mehmedinovićeva pisanja, ovdje, plijeni svojom kultiviranošću misli i interpretiranjem emotivnih refleksija u kojima se ogleda urbano savremeno društvo. “U meni se miješaju bosanska i američka geografija, kontinenti su zamijenili mjesta”, piše on nastojeći da Bosnu uzdigne na pijedestal najširih ljudskih značenja. Pa i kad govori i osjenjuje svoja iskustva u Sarajevu pod opsadom, ne može a da ne primijeti kako je boja odjeće ljudi u gradu izblijedjela i kako se ‘arhitektura grada svela na sivu cementnu boju ruševine’, dodajući kako “jedina boja koje se sjeća je crvena. Boja ljudske krvi.”
Živeći na različitim adresama svijeta primijetit će i kako svjetlost utiče na nostalgiju i pojačava njegovu melanholiju za razliku od Sarajeva gdje je nebo plave boje. Posebno pamti ličnosti poput Susan Sontag ili Benjamina Morsea, Francisa Berliera i drugih koji su dolaskom u Sarajevo dokazali da radoznalost i angažman intelektualaca može razuvjeriti onu tvrdnju da “ljudi sve manje i sve teže suosjećaju s bolom drugog.”
Kod Mehmedinovića književnost, zapravo, predstavlja višu stvarnost koja “nadrasta naše živote” i, ujedno, nadilazi ravnodušje vremena i poprima univerzalno značenjski karakter. Adornovo pitanje da li je nakon Auschwitza poeziju moguće pisati, Mehmedinović razrješava i objašnjava stavom jednog palestinskog pjesnika koji se sada pita: da li može napisati pjesmu o čistoj ljepoti, to jeste nepolitičkoj pjesmi.
Tražeći odgovor i razliku između ljepote i političke pjesme konstatirat će: „Jednom i drugom mi izražavamo našu opsesiju smrću. To jest, životom.” Futurističnost Mehmedinovićeve vizije u ovom romanu pokazuje suštinu spiritualne realnosti koju on nipošto ne izmišlja nego otkriva.
(Selman Selhanović / Islamske informativne novine Preporod)
