Preporuka za čitanje: Zlatko Topčić, „Anadolovo pismo”
Roman “Anadolovo pismo”, savremenog bosanskohercegovačkog pisca Zlatka Topčića je triler kriminalističke naravi, no ne poput krimića Agathe Cristie.
Svojstvenost ovom žanru je psihološka napetost, dočim ovaj roman traga za ljudskom prirodom preispitujući granice njene moralnosti. Naime, istraživačko polje ljudskih odnosa otkriva nam unutarnje i prikrivene slutnje, moralne nesuglasice i opsesije u kojima obitava ljudska egzistencija.
Na temelju toga pisac kreira karakternu raznolikost likova i transponira realnost u književnoj slici. On zapisuje i oslikava: „Sudariše se povodi i uzroci, razlozi i besmislice, domaći i svjetski, žene i ljubavnici, pravda i krivda, krivi i pravi, sve se u krvavo kolo uhvati i zaigra s namjerom da sa sebe zbaci zlo koje na drugog nabacuje. Svako svoje brige i krivnje nosi, s njima liježući i s njima budeći se...”
Kao sveznajući pripovjedač Topčić svoje čitatelje uvodi u jedinstven i košmaran svijet pojedinca koji svojom mišlju ništa ne može bitnije promijeniti. Takav svijet je začahuren i nadređen čovjeku. Roman je smješten u 19. stoljeće, vrijeme Osmanskog Carstva. Radnja romana uveliko podsjeća na Bosnu koja je oduvijek imala za udes da bude kamen smutnje između nečijih interesa.
Stvarni događaj koji se desio u Istanbulu autor vezuje za trojicu bosanskih muhadžira: Mehmeda Užičanina, Bekira Nevesinjca i Osmana Novopazarca. Na njih je bačena sumnja za ubistvo ruskog potpukovnika Maksa Emaniulovića Kummeraua.
Prilikom njihove međusobne svađe oko nadnice i ispucanog metka iz pištolja bit će slučajno ranjen potpukovnik Maks. To nadalje usložnjava odnose između sultana Abdul-Hamida II, jednog carstva na samrti, i ruskog cara Aleksandra, predvodnika carstva u usponu.
Svađu Bosanaca “neko je iskoristio da unesreći cijeli svijet.” Tu nesreću istražuje tužitelj Nazifbey oko kojega se usredotočuje priča. Kako se ona dalje odvija, intrige i glasine pretiču jedna drugu tvoreći mozaik likova kroz koje se ogledaju moralne nesuglasice. Pisac nam dočarava ljudske emocije i njihove postupke, pa tako oni bogatiji svoje postupke opravdavaju i podređuju logici moći i novčanih odnosa, dok siromašnije krasi dostojanstvo uzrokovano nesretnim životnim okolnostima.
Okolnosti koje ih spajaju isprepliću se čime se neprestano brišu granice između žrtve i krivca. Uz sve to, Nazifbeyove radnje samo kompliciraju kompletan slučaj - ”čemu služe njegove sumnje i pitanja osim da ljude čini kolebljivim”, na što ga, uostalom, upućuje i Anadolovo pismo otkrivajući mu “sve što je bilo poznato i prije finala.” Ovaj stvarni slučaj iz 1880. godine ostao je nerazjašnjen sve do današnjih dana, kada je pravda i istina o pravom vinovniku, sa zakašnjenjem od 142 godine, ipak stigla.
Otuda i smisao leži u traganju za istinom i dubokim ljudskim tminama. To bi mogla biti i jedna od poruka ovog vrsnog romana, kao vrsta jedne oporuke s ciljem da nas oslobodi strahova i sterotipa o prošlosti.
(Selman Selhanović/IIN Preporod)
