Je li ljubav sve što trebamo?

Piše: Muhamed Velić

Prethodnih sam noći dugo gledao svjedočenja preživjelih Srebreničana, slušao najstrašnije priče i stvari koje (ne)čovjek može uraditi čovjeku. Zločini, ubijanja, silovanja, izgladnjivanja, torture, progoni, etnička čišćenja, Genocid!

Isto tako, gledao sam i slušao o ranijim zločinima koji su vršili isti planeri i egzekutori nad bošnjačkim narodom.

Jednostavno, ostane čovjek bez daha, s pitanjima koja strše i vise iznad glave, kao Demaklov mač: Kako je moguće da 11 puta neko pokušava da te istrijebi Genocidom?! Uporno pokušavajući i uvijek s istim motivom. I kako je moguće da tvoje kolektivno biće to preživljava i da se uvijek nosi s time na isti način?! Da se doziva s pitanjima: Šta se dogodilo i šta nam uradiše?! Kada će više ovo stati i prestati?! Hoće li svijet reagirati?!

Zlo neće stati samo od sebe! Neće se dozvati! Neće se opametiti! Ne!

Sve dok je to u učenju kojim se hrani, zlo će težiti trijumfalizmu i biće slavljeno kao takvo. I hranjeno. A posebno onda kada se zlo personificira u onima su perjanice i lideri jednoga naroda, a običan puk neće otkazati poslušnost. Evo jednog naučnog eksperimenta, kao dokaz.

Kada je u Južnoj Americi uhvaćen Adolf Eichman, administrator nacističkog logora, na sudu je svoja nedjela i posao u logoru objašnjavao time da je samo slijedio naredbe svojih pretpostavljenih. Ovaj iskaz je bio dovoljan američkom naučniku, psihologu Stanleyu Milgramu da šezdesetih godina prošlog stoljeća pokrene seriju eksperimenata u kojima je ispitivao poslušnost autoritetu. Milgram je privukao kontroverzu u vezi sa ispitivanjem i istraživanjem etike.

Tako je u jednom ispitivanju učestvovalo oko hiljadu subjekata, studenata koji su bili pod zapovijedništvom osobe, autoriteta koji je vršio eksperiment. Njihova dužnost je bila da obavljaju ono što im naredi eksperimentator. U ovom slučaju trebali su davati elektrošokove osobama u drugim prostorijama sa kojima su bili povezani (mada u stvari nije bilo veze između njih nego su osobe u drugoj sali na zadati elektrošok simulirale bol i puštale lažne bolne krike).

Subjekti, studenti u ovoj studiji trebali su se ponašati kao učitelji koji će početnicima u drugoj sali sa kojima su "povezani" na svaku grešku u testu ili na svaki pogrešan odgovor davati po jedan elektrošok. Intenzitet elektrošokova je rastao, počinjući sa 15 volti pa sve do 450 volti. Dakle, subjekti nisu mogli vidjeti "početnike" koji su bili ispitivani i tako podložni elektrošokovima, ali su ih mogli čuti i njihove lažne, bolne krike koje su puštali pri svakom zadatom elektrošoku.

Nakon prolaska nivoa kazni elektrošokovima od 330 volti, početnici nisu više puštali nikakve glasove niti užasavajuće krike, simulirali su komu i nisu više reagirali. Ali eksperimentator, profesor, autoritet je insistirao da se nastavi sa elektrošokovima.Većini studenata je bila muka, znojili su se, drhtali su, mučno grizli svoje usne, misleći da nanose nepodnošljive bolove i velike šokove drugim ljudima. Ali uprkos njihovoj muci i zabrinutosti, 65 posto studenata koji su bili pod zapovijedništvom autoriteta išli su do krajnje granice kažnjavanja - do 450 volti, i tako pokazali, unatoč svemu, slijepu poslušnost autoritetu.

I mnogi drugi naučnici su pravili slične pokuse i svi su došli do saznanja da će mnogi pristojni ljudi prije nanijeti nepodnošljivu bol drugome negoli iskazati neposlušnost svome autoritetu. Milgram je ovim ekperimentom želio pokazati i objasniti poslušnost nacističkih vojnika svojim pretpostavljenim zapovjednicima.

No, s druge strane, postavlja se pitanje da li narativ žrtve treba da ostane uvijek isti?! Lamentacija i traženje bjelosvjetske pravde, koje očito nema, izgleda ne pije vode. Jer, potpuna pravda je kod Boga i uglavnom je rezervirana za Sudnji dan.

Da li žrtva treba da traži satisfakciju u osveti, jer je u osveti život i opstanak i na nepravdu i zulum može se uzvratiti istom mjerom (Kur'an)?! Da li je trebalo za svako spaljeno selo - spaliti i selo koje pripada egzekutorima, i sve što ima u selu i što selo sa sobom nosi?! Pa kad jedna majka plače - nek plače i druga! Je li to ispravan rezon i hoće li zlo stati na taj način?!

O svemu tome čovjek misli (u očaju) dok gleda i sluša potresna svjedočenja preživjelih ljudi. Vraća film i zamišlja (ne)moguće projekcije.

No, dok sam gledao sve to i o svemu tome mislio i dumao, ugledao sam natpis na majici žene koja je svjedočila najstrašnijim ubistvima i torturama, na njoj je pisalo poprilično diskretno tako da vjerujem da ni ona sama nije imala pojma o tome niti je obraćala pažnju šta piše na njenoj majici, a pisalo je: Love is all you need - Ljubav je sve što trebaš!

Kao da sam dobio odgovor, diskretan i poprilično stidljiv. Doista, da li je ljubav toliko jaka da može dati odgovor na sva ova pitanja?! I da li je ljubav sve što je potrebno?! Odgovorit ćemo: nije.

Ljubav jeste važna, ali je važnije biti jak, svjestan i hrabar i znati s kime imamo posla. I kako se sačuvati. Neka političari rade na euroatlantskim integracijama, koje su važan dio puta sigurnosti i sazrijevanja, ali neka svaki Bošnjak i uopće svaki ovdašnji čestiti čovjek, prvo unutar sebe i svoje porodice, izgradi svijest o tome da je Bog najbolji zaštitnik, a da su čovjekove vlastite ruke i brat/ prijatelj najbolje sredstvo Božije zaštite.

Napomena: Tekst odražava stavove autora, a ne stavove Islamske zajednice u BiH - Media centra d.o.o.