Almir Salihović: Srebrenica je moja livada, potok, voćnjak, kuća, moje uspomene, i ne mislim odustati od toga
U povodu obilježavanja 25. godišnjice genocida u Srebrenici, razgovarali smo sa mladim poduzetnikom Almirom Salihovićem, momkom koji je preživio srebrenički genocid.
On svojim primjerom pokazuje kako je BiH i Srebrenica naša jedina zemlja, livada, potok, voćnjak, kuća, uspomene i da nikada od toga ne smijemo odustati.
Razgovarao: Bakir Silajdžić
PREPOROD.INFO: Kakav je život u Srebrenici 25. godina nakon počinjenog genocida ?
SALIHOVIĆ: Pored ovih uobičajenih problema s kojima se suočavaju sve manje lokalne zajednice u BiH, kao što su odlazak mladih ljudi, socijalni problemi, nerazvijenost, loša infrastruktura, povratnici u Srebrenici se suočavaju i sa raznim problemima političke prirode.
Diskriminacija u ostvarivanju određenih prava, kao što je zapošljavanje i obrazovanje, samovolja opštinske i entitske vlasti, samo su neki od tih problema.
Zatim nedovoljna ulaganja u povratničke zajednice od strane lokalne vlasti, tako da su povratnici uglavnom okrenuti i pomoć očekuju od federalnih vlasti.
SALIHOVIĆ: Naša firma se počela baviti uslugama prevoza putnika na području Srebreničke regije prije pet godina, nakon što su neke firme odustale od tog posla, jer nisu imali nikakvog interesa.
Vrlo je teško i zahtjevno organizovati prevoz za učenike u ruralnim sredinama, tamo gdje su putevi loši i ne održavaju se, gdje ne postoje nikakvi preduslovi za organizovani prevoz.
U takvim situacijama se morate osloniti na lokalno stanovništvo i privatna auta. Kad na sve to dodate više nego niske cijene i neredovnu naplatu, tu nema nikakve ekonomske isplativosti.
Više puta smo dolazili u situaciju da bi jedina logična odluka trebala biti da odustanemo od tog posla, posebno onda kada je na vlast došao srpski kandidat za načelnika, vlast koja nema sluha za probleme povratnika u selima, gdje u najvećem dijelu žive Bošnjaci. Nismo odustali, pa vidjet ćemo dokle ćemo izdržati.
PREPOROD.INFO: Vi ste mlad čovjek koji pokušava svojim primjerom pokazati da stvari treba uzeti u svoje ruke i krenuti od sebe. Koja je vaša poruka ljudima u Srebrenici i onima koji namjeravaju možda da se vrate u Srebrenicu?
SALIHOVIĆ: Ja lično nikad nisam čekao da mi neko drugi rješava moje probleme, jer živimo u takvom okruženju gdje je to potpuno nerealno.
Nisam očekivao, niti tražio posao na budžetu i u struci. Ne zbog toga što to ne želim, nego zbog toga što profesor historije sa diplomom Univerziteta u Tuzli ne može raditi u školi u RS-u, posebno u Srebrenici.
Ovo je sredina koja nas isključuje i direktno smo izloženi diskriminaciji različitih oblika i načina. Odlučio sam da svoje znanje usmjerim u pravcu izgradnje vlastite firme, i tako je sve počelo.
Dugo godina sam bio aktivan u NVO sektoru, tu sam prošao dosta neformalne edukacije i različite programe osposobljavanja iz oblasti biznis planiranja i upravljanja, i to je pomoglo.
S druge strane, razumijem sve one koji se odluče da odu za boljim životom, a takvih je nažalost mnogo. Moj brat i svi moji prijatelji su već otišli, i vjerujte to nam je najveći gubitak.
Ogroman je to potencijal, vrijedni momci i djevojke, ljudi koji su trebali da nose i kreiraju budućnost. Nažalost morali su otići, i to će nas koštati u budućnosti.
Siguran sam da je moglo bolje i bilo je prostora da takve ljude zadržimo i u Srebrenici i u Bosni i Hercegovini.
PREPOROD.INFO: Kako vide Srebrenicu u narednih 25. godina ?
SALIHOVIĆ: Ukoliko ne budemo radili na tome da ljudima osiguramo egzistenciju, posao i ukoliko ne budemo stvarali pretpostavke da se ljudi ovdje ostvare i uspiju, bojim se da nam se loše piše.
Trenutna vlast, na čelu sa Grujičićem ne vidi u tome problem, oni ohrabruju svakog ko odluči otići, jer zašto trošiti budžet na "njihove", kad ionako zastupaju politiku negiranja genocida i veličanja ratnih zločinaca.
PREPOROD.INFO: Vaša životna priča je vaša najbolja škola. Vaša poruka budućim generacijama?
SALIHOVIĆ: Ja sam sa 10 godina preživio genocid i morao sam proći sve strahote koje su se dogodile u Srebrenici 11. jula 1995 godine da se dokopam slobode i spasim vlastiti život.
Nakon svega, opet sam se vratio i nastojim opstati ovdje. Ovo je moje, moja livada, potok, voćnjak, kuća, moje uspomene, i ne mislim odustati od toga.
Nadam se da će nas biti više.
(Preporod.info)
