Kultura između zavisnosti i izolacije

Piše: Selman Selhanović

Osnovna potreba svakog društva, pa tako i našeg bosanskohercegovačkog, je kultura uz ono što nosi. Bez kulture i umjetnosti, teško da bi kao društvo opstali i očuvali svoj identitet.

A, kako društvo na to reagira i uzvraća?

Uvijek su kultura i kulturni djelatnici bili zadnja “rupa na svirali’’, dobijala je najmanje iz državnog budžeta. Kulturni djelatnici su se morali snalaziti i dovijati na razne načine kako bi preživjeli i opstali. No, i u takvim uslovima i pod takvim pritiskom kultura je pronalazila put. To ukazuje na njenu vitalnost, ali i potrebu zaštite i boljeg vrednovanja kulture.

Bez kulture je život nezamisliv

Podređenost i zavisnost kulture od države tj. od budžeta dovodi u pitanje njenu specifičnost i samostalnost. Jer, ako društvo ne dozvoljava kreativne ličnosti i individualni senzibilitet, onda ne možemo ni reći da je slobodno i u krajnosti civilizirano. Kultura nas čini onim što jesmo i što bi trebali biti. Ona neprestano traga za čovjekovom slobodom, na unutrašnjem i vanjskom planu.

Svako njeno sputavanje umanjuje duhovnost i, neposredno, čovjekove ideje i vizije. Ona se tiče tako ne samo onoga što je bilo (tradicije) i što je sada, nego i onoga što bi trebalo biti. Kao takva, kultura ne može biti pasivna.. Iz kulture se, u doba najvećih kriza i ratova, čak crpila duhovna energija koja je ljudima pomagala da ustraju. Ne govorimo o krizi vrijednosti i kulturama koje se zatvaraju u svoje stare i etničke entitete.

Riječ je o kulturi kao kvalitetu života, sa svim što ona podrazumijeva. To su, nadasve, univerzalne vrijednosti i nova saznanja. I to saznanja koja na zdravim temeljima izgrađuju identitet jednog naroda. Bosanskohercegovačka kultura je, s te strane, specifična i iziskuje veći stepen otvorenosti, organiziranosti, pa i angažiranosti.

Kao takva može zagovarati i promicati umjetničke vrijednosti i povezivati kulture ljudi različitih idejnih i nacionalnih pripadnosti. Uz to, treba znati da se takva kultura ne nameće odozgo i ne može biti tek državna. Kultura se, naprosto, živi. Bosna i Hercegovina je oduvijek živjela tako. Noviji izraz “suživot’’ je samo fraza koja ne pokazuje ono što je bilo istinsko.

Međutim, koncept multikulturalnog društva s koegzistencijom više kultura nailazi na mnoge prepreke. Prvi korak u njihovom prevladavanju jeste razumjeti njene ekonomske potrebe.

"Tajna kulture raznovrsnosti jeste njena politička i ekonomska uniformiranost“, ukazuje R. Džekobi (knjiga “Kraj utopije’’). Na tim premisama je, uostalom, i američka kultura zasnovana.

Ona je, kao model "multikulturalnog građanstva", karakteristična po tome što ne obraća odviše pažnje na druge kulture i društva, nego nameće svoj kao najbolji i jedino mogući.

D. Kelner ističe da je otuda multikulturalizam bio povod za nove kulturološke ratove „budući da su konzervativci branili zapadnu kulturu i njene (uglavnom) muške i evropske kanone.“

Na globalnom nivou, današnja kultura ne veže se samo za određeni lokalitet ili teritoriju. Globalizacija naprosto doprinosi da svijet u kome živimo postane jedan sistem koji sve više postaje međuzavisan. Kultura pogotovo. Uz pomoć nje i medija kreiran je poželjan model ponašanja koji isključuje one koji ga ne prihvataju.

Htjeli-ne htjeli tako se prihvata američki tj. zapadni model u kome, treba istaći, kulture gube na autentičnosti. Globalisti nas, pak, ubjeđuju da se sva društva trebaju približavati jedna drugom, dok oni koji se protive već ukazuju na “drugi par opanaka’’ koji karakteriziraju jednodimenzionalnost, stereotipizacija i mekdonaldizacija kulture.

Zatvorenost društva i otvorenost kultura

S druge strane, kriza izazvana pandemijom korona virusa uveliko doprinosi zatvaranju država u svoje granice, a samim time i usporavanju širenja globalizacije. Ustvari, kriza koja pandemijom pogađa ekonomiju, zdravstvo, politiku, kulturu, itd. bi mogla zatvorenošću, u većoj ili manjoj mjeri, uzrokovati ubrzanje deglobalizacije.

Ostaje otvoreno pitanje mnogih opasnosti koje su se nadvile nad čovječanstvom, počev od klimatskih promjena, ekonomske nejednakosti, emigracija, nuklearnog rata, pa do pandemija svake vrste. Odgovori na to se mogu potražiti u koncentraciji moći u rukama bogatih i u krajnosti trci za profitom. Ne govori li nam to i o tamnoj strani globalizacije koja propagira kontrolu na način “gvozdenog kaveza’’ i vladavinu jačih nad slabijim. Dakako, mali narodi će prije potpasti pod taj utjecaj i prihvatanje tuđih vrijednosti. Jačanje kulture se, s te strane, nameće kao nužno i potrebno.

Ovo posebno vrijedi zbog činjenice da je svijet danas usred krize i traganja za civilizacijskim rješenjima. Kriza nije pojedinačna, nego sveopća i to kulturna, ekonomska, politička, ekološka, društvena. Sve se tiče krize i svodi na nju. U svakodnevnom životu, kriza pogađa sve grupe, institucije, organizacije i pojedince. U kulturnom se ogleda u krizi kulturnih vrijednosti i institucija koje uveliko zavise od potrebnih finansijskih sredstava.

Današnje kulturne vrijednosti se faktički svode na tržišno funkcioniranje čiji je cilj postići profit. Tržište nas kolonizira i pretvara u puke konzumente jer se kultura podređuje potrošnji. Televizija i mediji, uopće, doprinose takvom modelu ponašanja. Naravno, ako kulturu shvatamo i pristupamo joj rukovodeći se logikom profita, umanjujemo njene vrijednosti. To ostavlja prostora i za manipulacije kulturom i njenim sadržajima.

Ona se može prisvajati i usmjeravati, pri čemu se često zaboravlja da je kultura osnovna poluga društvenog razvoja. Ostalo je stvar kulturne politike i strategije koja se, nadasve, formira u zavisnosti od vladajućih društvenih odnosa. Država se tu pojavljuje kao neposredni nosilac kulturne politike i tumač kulture za sve ljude.

Iz krize do kulture

Neosporno, kultura je temeljna potreba svakog društva. Još i više u doba kriza, pandemija i opasnosti. Od kulture se očekuje da pomogne na općem društvenom planu, na planu širenja dobra i nade u bolje sutra.

Kriza izazvana pandemijom najviše pogađa kulturu, njene vrijednosti i posebice njene djelatnike i umjetnike. Zatvaranjem granica i preduzeća u aktuelnom trenutku, kultura ostaje bez finansija. Mnogi su uz to ostali bez posla, a kulturna i javna okupljanja su zbog zdravstvenih prilika obustavljena.

Nažalost, mnoga društva su, i pored sveg značaja kulture, pokazala nedostatak osjećaja i odgovornosti prema ranjivosti ovih kategorija ljudi koji su od izuzetnog značaja za opći razvoj i opstanak. Mnogi od njih su se našli među ugroženima.

Pa, iako su uslijed pandemije njihovi proizvodi, odnosno kulturni sadržaji postali (digitalno) pristupačniji, budućnost im je poprilično neizvjesna. Pomoć u tom smislu im je itekako potrebna. Do sada su data samo puka obećanja.

Zauzvrat, velikodušno im je ponuđeno da svoje kreacije i znanje prezentiraju putem medija. Koliko su književnici i umjetnici iskazali kreativnost bilježeći aktuelne trenutke, uvjerili smo se ovih dana. Time su pokazali i dokazali da je kultura izuzetno važna u našim svakodnevnim životima.

U ovim vanrednim uslovima i prilikama, ona se posebno ispoljila na društvenim mrežama, snimcima predstava, virtualnim posjetama muzejskim zbirkama, novim knjigama. I sve to besplatno. Ukoliko ne bude finansijske podrške, kultura će pasti na koljena. Još ako imamo u vidu da, naprosto, kultura nije i ne može biti luksuz – podrška njenom uspravljanju treba biti hitna.

U nastaloj krizi, kultura je potrebna kako bi se uveo red i ulila nada. Njena važnost je veća jer je misiju preselila na internet i postala dostupna svima. Zanemariti one koji su nosioci kulture i svesti ih na rub egzistencije bi bilo ne samo nekorektno nego i pogubno. Vlade i silna ministarstva, stoga, moraju uvesti programe pomoći – kredite, porezne olakšice i socijalna prava za kreativce.

Nepošten odnos prema kulturnim djelatnicima mora se hitno zakonski riješiti. Čekanje samo otežava situaciju. Zaštita pozicije kulture i kreativnog sektora će neizostavno zahtijevati solidarnost svih struktura društva. I ma kako to zvučalo - bez kulture i umjetnosti.

(Preporod)