Amela Numanagić: Znanje nam niko ne može oduzeti

Piše: Amela Numanagić

U rahatluku se čovjek prepušta uživanjima, malo razmišlja i sve Allahove blagodati podrazumijeva.

Posebne životne okolnosti donose spoznaju o važnosti nekih Božijih blagodati koje su nam u tom trenutku naročito bitne ili potrebne. Ratne okolnosti, koje je naš narod preživio, donijele su spoznaju o važnosti domovine, porodice, slobode, mira i sigurne egzistencije.

Posljednjim dešavanjima vezanim za pandemiju korona virusa smo spoznali šta znači biti zdrav, slobodan, siguran, te koliko su nam važni sigurna egzistencija, socijalne veze i druge blagodati.

Ono što smo posebno shvatili i u jednoj i u drugoj, a shvatili bismo i u svakoj trećoj situaciji da nam je uvijek, a posebno u vanrednim okolnostima važno i presudno znanje.

Ljudi od znanja iz različitih oblasti uz naše gazije su učinili da smo, uz Allahovu pomoć, prevazišli rat i uspješno se oduprli agresoru i njegovom planu o istrebljenju. Ljudi od znanja doprinose da i danas uspješno prevazilazimo novonastalu situaciju.

Različite životne okolnosti nameću nam potrebu za stručnjacima i znalcima iz raznih oblasti, te je stoga suvišna svaka polemika o važnom i manje važnom znanju.

Mnogo važnije od toga je imati spoznaju o tome da se znanje može upotrijebiti i zloupotrijebiti, što zavisi od ahlaka onoga koji znanje nosi. Zbog toga je, posebno u današnje vrijeme, neophodno znanje posmatrati, doživljavati i planirati u potpunoj sinergiji sa odgojem.

Znanje je dozvoljeno svim ljudima. U skladu sa našom žudnjom za naukom, Uzvišeni nam omogućava i otkriva nova znanja dozvoljavajući nam da poniremo u dubine istinske spoznaje. Kao što je poučio časnog Poslanika i prvog čovjeka, Adema a.s.

U doba agresije ljudi su protjerani iz svojih domova. Najčešće nisu mogli ponijeti ni svoje lične stvari, dokumente, fotografije, osnovne potrepštine, ali su ponijeli svoje znanje, teoretsko ili praktično.

To im nisu mogli oduzeti.

Znanje koje su ljudi sa sobom ponijeli, formalno ili neformalno, omogućilo im je da prežive, a kasnije otvorilo nove vidike i nove mogućnosti. Ako je neko znao dobro upravljati domaćinstvom, on je kasnije od malo imetka pravio dom i tako započinjao novi život.

Ako je neko bio zanatlija, to je znanje primjenjivao na drugom mjestu i to mu je bila nit koja ga održavala u životu. Obrazovani ljudi su našli svoje mjesto svugdje u svijetu, bez obzira na prvobitno priznavanje ili nepriznavanje diplome. U situacijama kada su se mnogi naši ljudi dokazivali kao stručnjaci iz različitih oblasti, bili su prihvaćeni i priznati.

Poznato nam je da su ljudi zbog svoje učenosti zapadali i u teške situacije. Kroz historiju, događalo se da su ih progonili, zatvarali, ubijali... Ali, znanje im nisu mogli oduzeti.

Oni su među hladnim zidovima tamnica izrastali u ozbiljne mislioce, hafize, stručnjake i heroje.

Uprkos tome što su učenjaci progonjeni, mučeni ili ubijani pravo znanje je našlo svoj put i preživljavalo kroz ljudsku povijest poput nauke Ebu Hanife, Ahmeda ibn Hanbela, Muhameda Abduhu, Seida Kutba i drugih.

Učenje je znak da smo još živi.

Sve dok učimo, bez obzira na poteškoće, starosnu dob, okolnosti, osjećamo se snažnim, nepobjedivim, pa i prkosnim jer ne dozvoljavamo da nas te situacije pokolebaju, bace na koljena ili unište.

To smo pokazali i u ratu kada smo se obrazovali teško i s mukom, ali smo se obrazovali. TV ekrani su pretvarani u učionice, podrumske prostorije bile su škole. Djeca i njihovi učitelji su pod kišom granata hrlili ka znanju. Mnogi su na tom putu dali i svoje živote, poput učiteljice Fatime Gunić.

Islamsko obrazovanje se također odvijalo u vanrednim okolnostima. Gazi Husrev-begova medresa je nastavila sa radom i tokom ratnih zbivanja. Osim Sarajeva, otvorena su odjeljenja u Tuzli i Zenici. Iz želje da pokažemo da smo živi, da se nećemo predati i da nećemo nestati, da planiramo i radimo za budućnost, nastajale su i nove škole.

Medresa “Osman-ef. Redžović” u Velikom Čajnu kod Visokog je jedna od rijetkih srednjih škola koja je u potpunosti nastala u vrtlogu rata, kao vid otpora nestanku, uništavanju i borbi protiv bošnjačkog naroda.

Nastala je kao poruka: "Mi ćemo opstati i zbog toga ulažemo u budućnost svoga naroda". Bilo je teško, učenici i profesori su pješačili do svojih škola, često pod granatama, nije bilo struje, učilo se prema svjetlosti svijeće ko je imao ili lampe u koju se sipalo šta se stiglo, ponekad uz osvjetljenje plamena iz tzv. kaminke.

Ali, nismo se predali. Nismo poklekli ni danas. Iako su škole zatvorene, nastava je nastavljena. Pronašli smo načine, neko bolje i uspješnije, neko malo manje uspješne, ali nastava se kontinuirano odvija putem različitih online platformi.

Prosvjetni radnici i učenici poručuju, virus nas neće uništiti, prevazići ćemo i ovu situaciju, uz Božiju pomoć, i nastaviti sa radom u normalnim okolnostima.

Prenošenje znanja se ne treba prekidati ni u kriznim vremenima, jer je baš ono zalog za neku ljepšu i sigurniju budućnost.

(Preporod.info)