Mladi i (samo)ruganje

Mladi i (samo)ruganje

Piše: Dželaludin Hodžić

Ova priča nema konkretnog povoda i, na svojevrstan način, ispisuje se svaki dan. Njeno je glavno pitanje: šta rade mladi ljudi u ovoj zemlji?

Ono je samo dijelom retoričko, a djelomično nudi odgovor: mladi ljudi uglavnom studiraju.

Ovakav odgovor, ipak, ne može zadovoljiti niti mlade niti stare pa ni društvo kao takvo. A tiče se se svih (i starih i mladih) u svim poljima javnog života (univerzitetu, politici, medijima...).

Nisu svi mladi ljudi studenti, ali ova grupacija nosi najveću odgovornost: zašto, šta i kome studiraju? Jer, to se tiče svih nas ali sasvim logično, najprije i najviše, pogađa mlade ljude.

Osnovni je problem u tome što se oni kojih se procesi u društvu najviše tiču najmanje njima bave i ne pokazuju interes za svijet koji ih okružuje. Ovdje je riječ o sasvim konkretnim socijalnim i egzistencijalnim pitanjima pred kojima mladi ljudi stoje bezvoljno, bez ideje i naznake za djelovanjem koje bi bilo odraz njihova dubokog nezadovoljstva.

Pred čim šute mladi?

Šute pred nizom nepravdi koje im se svakodnevno čine, pred ruganjem onih koji, umjesto da budu poraženi, smiju se kao da ništa nije.

Cilj ovog teksta nije nabrajanje primjera ruganja. Najprije, jer su primjeri mnogobrojni i jasni da jasniji ne mogu biti.

Pitanje je zašto mladi ljudi šute? Zašto pred ruganjem sliježu ramenima i okreću glavu u nadi da će neko drugi odagnati njihove boli i strahove ili im pokloniti snove?

Cilj nije niti može biti u kratkom tekstu odgovoriti na ova pitanja koja, uglavnom, izviru iz isprepletenih i složenih okolnosti vremena u kojem živimo.

Ovdje se tek nastoji, nažalost, ni prvi ni zadnji put, potaknuti na pitanje koje svako mora odgovoriti sebi i na raspravu. Odgovoriti na to pitanje po sebi je odgovornost ili bar njen početni i nužni izraz. Odgovornosti i može biti samo ondje gdje se djeluje iz spoznate, jasne nevolje, gdje ne postoji neupitno znanje i oslonac. Utoliko je odgovornost rizik, ali jedini put za ostvarenje vlastite zadaće od koje se, svakako, ne može konačno pobjeći. Svaki put i kada nam se učini da smo odgovornost izbjegli, odnosno, da smo od nje pobjegli, ono se vrati u izoštrenijoj formi.

U zemlji u kojoj se ruganje i povodi za javne reakcije redaju kao na traci, jasno je (drugo je pitanje opravdanosti) zašto šute ljudi koji se bore za goli opstanak, robovi koji rade za otplatu kredita i žive od danas do sutra. Ostaje bez odgovora zašto šute mladi ljudi koji (još) nisu okovani poslušničkim lancima, oni kojima život još uvijek nije omeđen računima za struju, vodu ili bijednim honorarom za komisiju.

Zašto šutimo pred mahanjem diplomama, koje se vade kao maramice? Zašto šutimo pred privatizacijom svih državnih funkcija? Zašto šutimo pred ponižavanjem slobode i pretvaranjem državnog prostora u zoološki vrt?

Osjećaj razočarenja potaknut je i narativom religijskih zajednica. U njihovim obraćanjima (posebno kod mladih „propovjednika“) teme su osmijeh, sreća, pokornost srca, pokornost duše, onaj svijet, prošli svijet, paralelni svjetovi – sve samo ne ovaj svijet i odgovornost pred životom, pred postojanjem. U tim obraćanjima nema korupcije, nema nepravde pa ni osuda nepravde, nema prljavštine, smrada ni smoga, nema utaje poreza...

Važno je da se jedni drugima osmijehnemo. Ništa od tih tema nema ni na univerzitetima, ni u ANUBIH-u. Nigdje. Potiho i stidljivo po ćoškovima kafana i privatnih sijela. Jedini koji vjerodostojno te teme mogu nametnuti kao prvorazredne i sudbinske za ovo društvo i zemlju jesu mladi ljudi. Poticaj od drugih ne mogu i neće dobiti. Hoće li i kad to učiniti?

Ako se sve već desilo i ako kao takvo samo preuzimano, onda su naši životi svakako okončani, bez obzira šta mi o tome mislili.

Napomena: Tekst odražava stavove autora, a ne stavove Islamske zajednice u BiH - Media centra d.o.o.

Povezane vijesti