Zeleni džihad

Jedna milijarda životinja uginula je uslijed posljednjih požara u Australiji. Svijet ne plače nad pobijenim ljudima širom svijeta pa je teško očekivati suze za životinjama. Ako naučnici desetljećima upozoravaju da je uzrok zastrašujućih klimatskih promjena čovjekov nemar, što svjedočimo ne samo u Australiji nego i na bosanskom tlu što se manifestira kroz poplave, požare i zagađenost zraka, potrebno je ispraviti gornju rečenicu i istaknuti: jedna milijarda životinja je ubijena u Australiji! Ove životinje su poginule i insistirati na jezikoslovnom standardu - da su uginule, a ne poginule, blisko je hladnokrvnosti izraza da je u ovim požarima uginulo i 27 osoba, što je zvanični podatak. Ovo ubistvo vatrom je bilo hladnokrvno utoliko što ljudi kasnije nisu imali vremena za savjest; bili su zabrinuti za cijenu nafte uslijed američko-iranske diplomatske krize, te goriotski zauzeti porodicom u novogodišnjoj groznici.

Iako njegovom interpretacijom dominiraju zaključci iz domena akaida ajet koji bi muslimani trebali interpretirati, shodno njihovoj odgovornosti prema ovoj planeti i s kojim se mogu postaviti temelji biocentrizma kod njih, jeste ovaj iz sure Ar-Rum: “Zbog onoga što ljudi rade, pojavio se nered i na kopnu i na moru, da im On da da iskuse kaznu zbog onoga što rade, ne bi li se popravili...“Zapažanje Samira Beglerovića da današnji čovjek, ne priznavajući ni Kur’an ni Prirodu kao objavu Svetoga, u njih interpretacijski, ali i fizički „intervenira“, mijenjajući im formu i sadržaj, ne treba rezervirati samo za one koji ne vjeruju, već i za vjernike, prvenstveno muslimane čiji odnos prema ovoj planeti izgleda krajnje zastrašujući pri samom pogledu na novu urbanizaciju i higijenu njihovih ulica i gradova, a da odgovornost bude još veća: oni su još uvijek za ostatak svijeta neprikosnoveni proizvođači i opskrbitelji naftom, čije simboličko ime – crno zlato u kontekstu ove teme zvuči opskurno.

Također, posebna odgovornost muslimana prema ovoj planeti leži i u činjenici da su sljedbenici Knjige s kojom su spoznali da je svako biće u stanju obožavanja Stvoritelja i “da ne postoji ništa što Ga ne veliča“, a “i ptice širenjem krila svojih…“. Stoga, kakav status kod Njega mogu očekivati ako unište bilo koje stvorenje koje Ga veliča i to možda baš u trenutku “ibadeta“?

Učenje islama ne podržava Hobsovu teoriju o društvu da je prirodno stanje rat, rat svih protiv svih, ali priznaje mogućnost kontinuiranog sukoba i neprijateljstva među ljudima na Ovom svijetu, što je svojevrsna zaostavština Prvog čovjeka prilikom njegovog dolaska na Ovaj svijet: “Siđite! - rekosmo Mi - jedni drugima ćete neprijatelji biti..“Ipak, čovjek ne samo da je neprijatelj čovjeku, on je svoje neprijateljstvo proširio i na prirodu, životinje i biljke. Vjernika treba podsjetiti da on jeste halifa, namjesnik na zemlji, ali ne i vlasnik. On koristi, ali i čuva ono što mu je dato u emanet: Zemlja i stvorenja na njoj. Hans Jonas, govoreći o načinjenoj šteti u prirodi što svjedoči promjeni same prirode ljudskog djelovanja, ukazuje na odgovornost čovjeka u pogledu biosfere upravo jer „imamo moć nad tim“. Stoga, gledajući ovu planetu u plamenu, koji je je zahvatio domove svih svjetova, a ne samo ljudskih, izgleda nam iznimno važnim pitanje Orhana Jašića: da li postoji opasnije stvorenje na Zemlji od Božijeg namjesnika, bića koje se više ne osjeća kao Božiji rob? Kako vrijeme prolazi za namjesnika će biti važno ne da promijeni ili poboljša svijet, već da ga samo ne uništi. U tom smislu, važno je da se čovjek radi svjetlije budućnosti referira na svoju tradiciju. Odo Markvard ističe da danas trebamo živjeti dva života: brzi život progresa i spori život tradicije.

U današnjici kada se unutarnji organi ljudi mogu pronaći na crnom tržištu i kada djeca ne znaju hoće li dočekati jutro pod džamijskim ruševinama izgleda možda nesuvislim potencirati pitanje koliko muslimani trebaju razmišljati o budućnosti Zemlje iz pozicije ekologije te mogu li predstaviti svijetu svoj tradicionalni islamski nauk o očuvanju Planete. Pišući o islamskoj arhitekturi i savremenim urbanim problemima Husein Nasr zaključuje da islamski naglasak na jedinstvu života, skladu čovjeka i prirodne okoline može biti interesantan i nemuslimanima. Iako razmatra prvenstveno arhitekturu, koja je kod muslimana do krajnjih granica koristila prirodne izvore, bez njihovih narušavanja: zrak, voda, svjetlost... i nikad nije bila usmjerena protiv ritmova i sklada prirode, Nasrov poziv na širenje islamske filozofije života na Ovom svijetu bi zaista trebalo promovirati u današnjici, naročito kada se uzme u obzir da svijetu već duže vrijeme nismo doprinijeli, zapravo nismo svijet uvjerili u korist ili mogućnost preporoda na islamskim principima u nauci, u oblasti prava ili politike.

Čini nam se da danas jedini projekat koji bi mogao okupiti i nemuslimane i muslimane na svjetskom nivou jeste ‘zeleni’ džihad, što bi značilo i konačno spašavanje ovog pojma iz ralja ideološko-redukcionističkog ekstremizma. Rašid el-Džejusi iz Bahrejna je jedan od naučnika koji poziva na promociju islamskog svjetopogleda o dobrom životu živeći skromno na Ovom svijetu, brinući se uporedo za čovjeka i prirodu, te na podizanje svijesti o Planeti - ‘zelenom vakufu’, nudeći model s tri ključna elementa radi postizanja svijesti o klimatskim promjenama i održivosti ove planete: zeleni (eko) aktivizam kao džihad, zelene inovacije kao idžtihad i zeleni životni stil kao zuhd.

On ističe da je taj holistički koncept u islamu zasnovan na harmoniji, poštivanju ravnoteže (mizan) i proporcije (miqdar) u Univerzumu, ali i prirodnog stanja (fitra). Ovdje bi možda trebalo istaknuti da prirodno stanje nije vraćanje u šumu ili zamišljeno životinjsko-čovječje carstvo, doslovno ili pogrešno primjenjivanje koncepcije života Rusoovog “Divljaka“ili (samo)spoznaje Ibn Tufejlovog Hajja ibn Jakzana, već razumijevanje prirode čovjeka kao namjesnika koji ne uništava sve drugo radi sebe te živi u prirodi i s njom.

Važnost najboljih ideja za spas Planete ponajbolje mogu razumjeti muslimani koji žive u budućim ‘zelenim’ gradovima, koji se ne rješavaju samo euro 3 motora kao što se to populistički pokušava u BiH, već svega što uništava Planetu. Nije riječ o trendu, pojavi neke idealističke vojske, opterećene kassandrinim sindromom, već o svjetopogledu koji ima sve veći utjecaj u svijetu i koji s pravom traži rješenja kako Planeta ne bi doživjela kijamet i prije Kijametskog dana.

Elvedin Subašić/Preporod