Razumijevanje fikhskih propisa: O skraćivanju ovog ili onog

Nedavno mi se džematlija, koji je ove godine obavio hadž, obratio pitanjem zašto naša ulema koja predvodi hadžije skraćuje četverorekatne namaske farzove i obavezno spaja namaze – podne i ikindiju, te akšam i jaciju. I sam sam to primijetio, a kada vidim da i druge to zbunjuje, imam obavezu reagovati.
Piše: Mustafa Sušić

Zaista je neobično da ljudi koji predvode naše džematlije dok obavljaju jednu od temeljnih islamskih ibadetskih obaveza – hadž, svojim primjerom, uslovno kazano odvraćaju, od obavljanja propisanih ibadeta u punom kapacitetu i skladu sa fikhskim propisima.

Nema sumnje da će se ta naša ulema odmah pozvati na fikhsko pravilo po kome putnik ima pravo na skraćenje i spajanje namaza. Jedna je stvar imati formalno pravo na nešto, a sasvim drugo koristiti to pravo.

Da bi se steklo pravo na olakšice prilikom obavljanja islamskih ibadetskih dužnosti, osim forme mora se ispuniti suština koja u ovom slučaju podrazumijeva da na putovanju nije moguće obaviti namaz u punom kapacitetu zbog okolnosti na koje vjernik ne može utjecati. U tom slučaju, nadoknađeni namaz, koji je odgođen zbog valjanog razloga, sa fikhskog stanovišta ima isti status kao i namaz obavljen u normalnim okolnostima. Tu se ništa ne gubi. Isti je slučaj i sa spajanjima namaza, podnevskog i ikindijskog kao i akšamskog i jacijskog.

Uslovi za olakšice

Svako iole islamski obrazovan čovjek bi morao znati da u usulskoj nauci postoje principi azima i ruhsa, odnosno napor i olakšica, što znači da bi se koristilo pravo na olakšicu u ibadetima, okolnosti moraju biti takve da ne postoji ni minimum uvjeta za obavljanje ibadeta u datim okolnostima. Pitanje koje se postavlja pred našu hadžsku ulemu je kako je moguće insistirati na skraćenju farzova, ako postoje svi uvjeti da se namazi obave kako valja.

Uostalom, gdje su bolji uvjeti za obavljanje ibadeta nego na hadžu. Pitam se: šta to hadžije rade ako ne ibadete?! Osim fizioloških potreba oni uglavnom tamo nemaju drugog posla.

Ova ulema bi mogla, tako svojim primjerom, odvraćati ljude od ibadeta, ali onda je u pitanju nešto drugo. Ljude to uglavnom zbunjuje, jer su to najčešće oni ljudi čiji su djedovi, a nekima i očevi, radeći na poljima u vrijeme dugih ljetnih dana, jedva čekali kada će doći vrijeme podne namaza da se osvježe uzimanjem abdesta i odmorili klanjajući namaz i to je bio pravi odmor, a ne da se odmah onako znojavi zavale u hladovinu.

Kada je riječ o spajanju namaza, znamo da je utemeljivač našeg mezheba, Imam `Azam, dopuštao da se na dan Arefata spoje podnevski i ikindijski te akšamski i jacijski namazi i to isključivo zbog toga što nije bilo moguće, u tako skučenom prostoru te brojnosti hodočasnika, ogranizirati džematske namaze na propisan način. Tek su njegovi učenici Imam Ebu Jusuf i Imam Muhamed dopuštali da i pojedinci mogu spojiti pomenute namaze. Te okolnosti iz njihovog vakta su se drastično promijenile i to nabolje, ali eto svi muslimani su prihvatili tu praksu kao obavezujuću što više nije moguće dokinuti iako je, sa stanovišta fikhske nauke, greška koja se nažalost ne da ispraviti jer se prema tim stvarima muslimani odnose mehanički. Neka naša ulema obavezno praktikuje spajanje namaza putujući po našoj zemlji, za šta ne postoji nikakav opravdan razlog. Samo me čudi što se neki nisu dosjetili da spoje sabah i podne, pa bi onda bili rahat na duži rok od prenapornog klanjanja.

U svemu ovome je najčudnije što ta ulema mnogo citira hadiska predanja po kojima treba obavljati što više nafila namaza, u svim uvjetima, dok u vrijeme hadža svojim primjerom, uskraćuje nekim ljudima uvid u to kako da farzove klanjaju onako kako su propisani.

O redovnim namaskim sunnetima – sunneti-muekkede da i ne govorimo. To što je pojam sunnet jača kategorija u odnosu na hadiska predanja – nije važno, prema mišljenju pomenute uleme. Sunnet je ono što je stvarno poteklo od Poslanika a.s, dok se pod hadisom podrazumijevaju sva predanja prikupljana uglavnom u drugoj polovini drugog i u trećem hidžretskom stoljeću.

Razlike sunneta i hadisa, razlike učenjačkih pogleda

U fikhskoj nauci, pojmovi sunnet i hadis nisu ista stvar. Isti je slučaj i sa korištenjem olakšica za druge ibadete kao što je post, gdje se samim činom putovanja od osamdeset kilometara forsira odgoda posta. Putovanje samo po sebi nije dovoljan razlog da se post odgađa. Na tom putu treba da se ispuni drugi uvjet a to je mešekka odnosno okolnost koja isključuje mogućnost izvršenja obaveze posta na propisan način. Čuo sam da se neka ulema, koja je o islamu učila izvan naše zemlje provoza osamdesetak kilometara da bi se oslobodila obaveze posta. Sve ovo govorim u kontekstu drugih, nama nametnutih nebuloznih novotarija koje gledamo svakodnevno.

Osvrnut ću se i na ovogodišnju komemoraciju u Potočarima gdje se ponavljaju, s fikhskog stanovišta, nedopustive stvari poput prakse organizovanja podnevskog džematskog namaza u nemogućim uvjetima. To je, po meni, neprimjeren spektakl, a ne namaz. Onaj ko je to uradio prvi put, učinio je to iz razloga koji nemaju nikakve veze sa namazom. Bilo pa prošlo, ali zašto se to ne ispravi? Tu nema ni „n“od namaza. Da stvar bude gora, i tu se pravi predstava zvana spajanje namaza i to u vrijeme kada gotovo svi učesnici mogu ikindiju namaz klanjati i kod svoje kuće kad se vrate sa manifestacije. Pa šta i ako ne mogu. Postoje precizna pravila o nadoknadi propuštenih namaza. Ovdje bi bilo normalno da se nakon dženaze, koja bi se trebala klanjati izvan mezaristana, prouči dženazetska dova i da s tim bude sve gotovo.

Okanimo se komocije i improvizacije tamo gdje joj nema mjesta, a ni povoda. Klanjati ikindijski i jaciski namaz prije nastupa njihovog vremena, suprotno je kuranskom ajetu: Inne salate kanet alel m’minine kitaben mevkuta!

Namaz je, za vjernike, propisan u tačno naznačenom vremenu.
Sura en-Nisa 104. ajet.

(Preporod)