Kad šutnja podstiče zločin – Knjiga ”Šahovići 1924 – Kad su vakat kaljali insani”
Knjiga o Šahovićima i strašnom zločinu koji je počinjen nad Bošnjacima muslimanima 9. i 10. novembra 1924. godine, nakon što se na njeno prvo izdanje čekalo punih 85 godina doživjela je prošle godine, na stogodišnjicu ovog svirepog pokolja, i svoje drugo izdanje.
Šutnja o ovom zločinu i počinjenom genocidu je sve vrijeme stajala kao tabu tema o kojoj se nije smjelo (pro) govoriti, a kamoli istraživati i imenovati krivce i nalogodavce, a time je samo rasla i izrodila se u najnoviji, međunarodno verifikovani genocid u Srebrenici. Još je očitije i bolnije što ni tada u mirnodopskim uvjetima i vladavini Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, a ni sada - oni koji su počinili genocid ne odustaju i pored svega ne priznaju počinjene zločine.
Mržnja proistekla spram Bošnjaka koju je tada plastično naveo i opisao Panto Bogavac kao “zadatak da ubijamo sve Turke” a koju je potvrdio general Ratko Mladić kao ‘osvetu’ Turcima potvrdila je da ona nije tek slučajna, nego da iza nje stoji država i da je ona, zapravo, kapitalni državni projekat. Iza tih i takvih namjera i ideologije ne stoji ništa drugo do namjera “etničkog čišćenja”. Otimanje zemlje i imovine, te brojni progoni postali su karakteristika ovih prostora.
A, da je plan sproveden najbolje govori to što su na mjesto raseljenog muslimanskog stanovništva naseljeni kršćani iz okolnih sela. Bošnjačka imovina je naprosto razgrabljena ili kupljena bez ikakvog kupoprodajnog ugovora i za budzašto.
Demografske promjene nastale tako kao posljedica pokolja u srezu Bijelo Polje 1924. godine ukazuju da je za 15,83% povećano pravoslavno stanovništvo. O pravim uzrocima zločina nad Bošnjacima ondašnje vlasti su šutjele, a podaci o broju ubijenih, silovanih i izgnanih su umanjivani i prikrivani.
Nakon što je za ubistvo lokalnog kabadahije Boška Boškovića lažno optužen Jusuf Meholjić koji je u tom momentu bio u Albaniji, i po raspaljivom govoru vlasti i potom razoružanju muslimanskog stanovništva, ‘2.000 osvetnika’ je krenulo u ubilački pohod. Iako se poslije doznalo da su Boška ubile crnogorske komite koje je angažirao Boškovićev politički rival Dimitrije Bulatović, vlasti nisu preduzele gotovo ništa.
Čak je i tadašnja štampa na sva ta dešavanja i pokolj gledala maltene blagonaklono i kroz kontekst ideološko-političkih vizura, pa i pravdanja da “ti Turci, Arnauti - svrstani u kačačke čete, nisu podložni onim osjećanjima koja odlikuju Evropljanina. Argumentirano autor ove vrijedne knjige otkriva kako stvarne porive zločina i zločinaca, tako i one skrivene porive koji se tiču prešutkivanja i zatvaranja očiju pred istinom. Pogotovo se to danas odnosi na one koji svojim nečinjenjem praktički podstiču, kao saučesnici, zločin.
Moramo priznati da je nemali broj upravo takvih. Otuda i ova knjiga o Šahovićima kao opomena i potreba angažiranja na putu istine i pravde, borbe protiv zla i zlih ljudi. Da se o tome javno govorilo, zasigurno, zlo i zločini bi bili uveliko spriječeni.
(Selman Selhanović/IIN Preporod)
