Kako čitati Hadis?

Piše: Osman Kozlić

Obradovala me pojava djela akademika Enesa Karića "Kako čitati Kur’an".

Zapravo, još od pojave jednog njegovog rada na ovu temu od prije nekoliko godina, razmišljam o potrebi pisanja na temu kako čitati Hadis.

Radi se o njegovom osvrtu na jasne i nejasne ajete iz Kur’ana, preciznije na sedmi ajet sure Imranova porodica/Ali Imran, u kojem stoji da oni jasni ajeti Kur’ana čine glavninu ili maticu Knjige. Ima li potrebe pozabaviti se Hadisom na sličan način?

Koliko je meni poznato, niko od muslimanskih intelektualaca se nije ozbiljno pozabavio ovom tematikom nakon pojave djela rahmetli Muhameda El-Gazalija, Vjerovjesnikov sunnet između šeriatskih pravnika i znanstvenika hadisa, potkraj dvadesetog stoljeća. Ponešto kvalitetno na ovu temu se u posljednje vrijeme može pročitati u stranoj literaturi, uglavnom od nemuslimanskih autora.

Jasni i nejasni hadisi

Ako bismo i Hadis promatrali u kontekstu gore spomenute podjele ajeta na jasne i nejasne, tj. na činjenicu da Uzvišeni Allah skreće pozornost na glavninu Knjige, jasne i nedvosmislene ajete, poruke i norme, nešto slično bismo mogli kazati za Hadis. I ovdje se javlja problem, nešto slično kao sa pogrešnim čitanjem i razumijevanjem Kur’ana, izvan tradicije islama, izvan cjeline Kur’ana, kako pojašnjava akademik Karić.
Naime, spomenuti Muhammed El-Gazali imao je običaj kazati da je masa slabih, nejasnih ili nedovoljno pojašnjenih hadisa prekrila muslimanska obzorja, tako da su mnogi, željni smutnje i željni svoga tumačenja, otišli u pogrešnom smjeru. Naravno, ni Hadis se ne može čitati izvan svojih tradicijskih tokova, niti izvan svoje cjeline. U protivnom, odosmo iz islama Kur’ana u islam Hadisa, kako veli jedan autor u naslovu svoje knjige.

Problem današnjih vaiza i društvenih mreža

Zahvaljujući pojavi interneta i društvenih mreža, danas se mogu poslušati vazovi raznih vaiza i samoproglašenih daija. U posljednje vrijeme pogledam ponešto od te ponude i obratim pažnju baš na ovaj segment. Slušajući tako jedan vaz poznatog bošnjačkog daije saznadoh da se, prema jednom hadisu, za koji dotični tvrdi da je iz jedne od šest kanonskih zbirki, da je hasen (dobar) hadis, te da Šejh Albani dodatno tvrdi da je sahih, dakle, vjerodostojan.
Veli se u tom hadisu ili predaji, a dotični vazi omladini kako se lahko sevapi mogu zaraditi ako se prouči kratka dova, ili nekoliko rečenica, da onaj koji prošeta pijacom (tj. mjestom gdje ima puno svakakvog svijeta) i prouči Subhanallah, ve la havle ve la kuvette illa billah, te još poneku kratku dovu (nisam se zamarao da sve zapamtim, nije u tome poenta), da će mu biti oprošteno (izbrisano) milion loših djela, te da će mu biti upisano milion dobrih djela! Milina Božija, ništa lakše, ništa te ne košta, a toliko velika nagrada, takva velika dobit.

Ne čudi me (ne)znanje ovog daije, jer on, očito, osim Albanijeve kvalifikacije hadisa i ne zna za druge kriterije, jer je nedokazan, što bi naš svijet rekao ili mukallid, onaj koji nije u stanju da sluša, kako veli glasoviti Ebu Hamid el-Gazali. Čudim se onima koji slušaju i bojim se da ne počnu slijediti ono što je očito pogrešno, netačno, krivotvoreno, lažno. Ne dao Allah da je plemeniti poslanik, Muhammed, a.s., nešto tako izrekao. Jedan od načina raspoznavanja lažnih ili izmišljenih hadisa jeste slijedeće: ako se u (navodnom) hadisu za malo truda nudi velika nagrada, hadis je lažan ili izmišljen. Ne znam da li ste čuli za bolji primjer od gore navedenog koji bismo mogli nazvati: Kako postati milioner.

Kur’an na prvom mjestu

Prvi uslov za pravilno razumijevanje Hadisa i njegovu kategorizaciju svakako je poznavanje Kur’ana, odnosno kur’anskih znanosti. Svaki hadis čije je značenje nejasno ili izaziva određenu sumnju mora se uporediti sa jasnim kur’anskim ajetima. To je jedan od kriterija, uvjeta za ispravnost, tačnost ili autentičnost hadiskog teksta. Hadis ne smije imati (skrivenu) mahanu koju umiju otkriti samo pravi znalci i stručnjaci. Naravno, bez obzira na to koji je autor zabilježio dotični hadis i kako se njegova zbirka zove.
Zbog toga je važno znati, ali i zapamtiti da je Kur’an prvi izvor i da uvijek mora zauzimati prvu poziciju. Kada Kur’an kaže "da nam ništa teško nije u vjeri propisao", začudim se našem fokusiranju na Hadisu i njegovom tumačenju izvan tradicije islama, izvan cjeline Kur’ana, kako pojašnjava akademik Karić.

Razgovaram prije nekoliko dana s jednim našim vrijednim džematlijom u dalekoj Finskoj i pitam ga kako poste uz ramazan u ljetnim mjesecima? Naravno, prije toga se zaibretim kad vidim da sunce izlazi u 9h i 30 minuta, a zalazi u 15h i 15 minuta.
Boga mi, posti se i po 22 sata, nekako se izdrži, dadne Allah snagu, veli mi on. I dodaje da jedni poste po mekkanskom (arapskom), drugi po turskom takvimu, ali šta ćeš, veli mi, sunce je tu, valja ga pratiti. I da, naravno, neki poste, a oni koji ne mogu zbog posla, napaštaju nekad poslije. Kada se o tome povede razgovor sa ponekim imamom on izražava bojazan da pojedini ljudi ne bi prihvatili eventualnu korekciju i promjenu načina praktične primjene ove norme, na način da se posti normalan i razuman broj sati, a to znači da post ipak ne pričinjava veliku poteškoću.

Nema logike

Ne mogu da se pomirim sa činjenicom da neko treba postiti puno više sati samo zato što se nalazi na određenom geografskom području, kao ni sa činjenicom da neki propis doista predstavlja nešto teško u vjeri propisano. Zar to nije suprotstavljeno jasnom tekstu Kur’ana, ali isto tako i jasnom slovu Hadisa?
S druge strane, kada nekom nemuslimanu, Fincu, naprimjer, pokušate objasniti da neko posti 22 sata i da sutra treba biti svjež, naspavan i produktivan na poslu i radnom mjestu, njemu sigurno ništa neće biti jasno.

Smisao je u općim i većinskim, a ne u rijetkim pojavama i situacijama, kaže jedno fikhsko pravilo. Muslimanski pravnici su svoje opće norme, pravila i maksime konstruisali na osnovu racionalnog promišljanja, analize, indukcije i dedukcije. Kako god promatramo ovo pitanje i logički izvodimo zaključak, putem indukcije ili dedukcije, odgovor se jasno nameće. No, problem je u našem čitanju Hadisa i, da, naravno, u (ne) prihvatanju mogućnosti da razumu i logici u razumijevanju vjere ima mjesta.

(Preporod)