Svjedočiti dobreu s ljudima u pokretu

Sjećanja na jesen 2015. godine – kada se na balkanskoj ruti preko Srbije i Hrvatske kretalo blizu milion ljudi koji su zaobilazili Bosnu i Hercegovinu – za neke su još uvijek svježa. Ova izbjeglička ruta prema zapadnoj i sjevernoj Evropi raspala se nakon sklapanja sporazuma između EU i Turske koji je, između ostalog, predviđao vraćanje izbjeglica i migranata iz Grčke u Tursku. Time su masovne migracije u proljeće 2016. godine zaustavljene.

Danas je najozbiljnije žarište rute novog izbjegličkog vala teritorija BiH i to zbog vraćanja migranata iz zemalja članica EU. Ove dvije zemlje, Slovenija i Hrvatska provode tzv. pushbackove migranata na osnovu bilateralnog sporazuma iz 2016, koji uključuju nasilno postupanje, razbijanje mobitela, oduzimanje novca, krađe i oštećivanje ličnih predmeta. Takvo postupanje ukazuje na sistemske povrede barem dvije ključne međunarodne konvencije o ljudskim pravima zemalja članica EU, zbog kojih je BiH ostala usko grlo onoga što je ostalo od balkanskog izbjegličkog puta i mjesto humanitarne krize za ljude u pokretu. Tome danas svjedočimo u Tuzli, Sarajevu i Bihaću.

Migranti trenutno u BiH dolaze iz Srbije i Crne Gore. I to u bh. entitet RS, preko rijeke Drine. Vlasti RS-a ustrajavaju u tome da neće pomoći migrantima i usmjeravaju ih u drugi entitet, u Federaciju.

Više, zasigurno, nema građanina BiH koji ne svjedoči stradanju vezanom za novi val izbjeglica i migranata. Sve više ih srećemo ispred tržnih centara ili na dionicama sa većim prometom kako, uglavnom šutke, čekaju da neko prepozna njihovu potrebu za hranom, odjećom i obućom.

Pitanje je da li većina prolazi ne gledajući u njih, ili u komforu svojih automobila i toplog doma nalaze razloge za nedavanje, ali, zasigurno da su na dobitku svi oni koji nešto učine za ove ljude u pokretu i tako i sebe pokrenu za neko dobro.

Djelovanje pojedinaca neće riješiti problem ovih ljudi, niti išta može zamijeniti ono što su dužne uraditi i međunarodne i državne institucije u ovom novom migracionom valu koji je ovaj put najviše pogodio Bosnu i Hercegovinu, ali će bar malo olakšati humanitarnu situaciju koja postaje sve teža zbog hladnog vremena i suviše dugog čekanja da se to institucionalno riješi.

Ako ste od onih koji su ogorčeni, jer mislite da su naši ljudi postali bezosjećajni i na migrante gledaju kao na kugu, niste dobro obavješteni. U Tuzli, Sarajevu, Bihaću, Velikoj Kladuši, Doboju i drugim mjestima kroz koja prolaze ljudi na putu ka zemljama Evropske unije, mnogi ljudi se solidarišu sa njima i pokušavaju dati snagu za nastavak puta pružajući im obrok hrane, odjeću ili obuću – onoliko koliko mogu.

Kako smo svjedočili na terenu, breme migrantske krize uveliko nose upravo ti ljudi, volonteri koji djeluju samoinicijativno, povremeno primajući pomoć humanitarnih organizacija i stanovnika u aktivnostima, i sve ih više ima.

Na ovakav put se ide iz zora

Povratnica u RS, nena Ramiza iz Jagodine kod Višegrada kaže da kroz njeno selo često prolaze izbjeglice. „Ne zadržavaju se, osim ako im ne ponudite da se odmore i nešto pojedu, da se operu i ugriju“, kaže nena Ramiza i dodaje: „Ne idu, kćeri moja, oni od asiluka od svoje kuće. Na ovakav put se ide iz zora.“

Sa nenom Ramizom se slažu i volonteri koji pojedinačno ili uvezani putem društvenih mreža pokušavaju olakšati put ovim ljudima.

Tako Samra Šljivić iz Tuzle pomaže izbjeglicama i migrantima šijući vreće za spavanje. Kaže da ju je dugo progonilo kako pomoći ovim ljudima u pokretu. „Kad navečer legnem u moj topli krevet pomislim kako je njima promrzlim i umornim. Tako sam došla na ideju da šijem ove vreće“, kaže Samra kojoj danas u šivanju pomažu i migranti.

Samrine vreće danas sve više traže i u drugim gradovima Bosne i Hercegovine gdje se nakratko zaustavljaju migranti kako bi prikupili snagu za dalji hod do zacrtanog odredišta – zemalja Evropske unije. Samrine vreće su od filca koji je nepromočiv. Ovaj filc koji služi pri postavljanju laminata izrezan u dužini po 2 m u rolnama dijele i volonteri u Sarajevu. Jednu takvu grupu smo sreli na Željezničkoj stanici. Ines Tanović-Sijerčić je sa prijateljima dijelila čaj i ove rolne filca onima koji su vozom iz Sarajeva išli za Bihać.

Pratili smo ovu grupicu jedan dan u kome su obišli tri mjesta okupljanja migranata: Shoping centar na Grbavici, ispred velikog Binga i na Željezničkoj stanici. Išli su sa velikim termos buretom čaja, keksom i rolnama filca. „Prikupljamo toplu mušku odjeću i obuću, jakne, pantole, kape, rukavice, čarape i nov veš za ljude u pokretu koji u sve većem broju pristižu u Sarajevo i koji borave na ulicama, a koju će grupe volontera distribuirati svaki dan po ulicama i raskrsnicama u Sarajevu. Najviše su potrebne zimske cipele brojevi 40-45, te dodaje da su i ruksaci više nego dobrodošli“, kaže Ines.

Isto to radi i grupa žena iz Sarajeva okupljena u grupi pod nazivom Kuhamo za migrante. One svakodnevno nose hranu, odjeću i obuću migrantima koji se okupljaju u Kasindolskoj, na Ilidži, kod Binga na Stupu i drugim lokacijama. Putem zajedničke mreže na viberu one razmjenjuju informacije o tome gdje se nalazi koliko migranata, koliko obroka je potrebno, gdje je hrana podijeljena, a gdje nije, koji brojevi jakni i obuće su potrebni za promrzle migrante koje pri tome sreću.

Međusobno jedna drugoj prenose slike kako pakuju porcije ili šta spremaju.

Slikaju jakne i čizme koje su prikupile kako bi se podijelili tamo gdje je to potrebno, te alarmiraju kada se neko nađe u posebno teškoj situaciju da mu se pomogne.

Kuhamo za migrante

Ova samoorganizovana mreža žena iz Sarajeva je počela pomagati migrantima toplim obrocima nakon poziva koji je uputila Tahira Botić-Hajdarpašić prijateljicama na društvenim mrežama.

„Često sam, dok sam išla u prodavnicu, viđala izbjeglice ispred Binga na Stupu i nekako mi je bilo teško kad ih vidim. Nisu tražili ništa osim komad kruha i ja sam imala potrebu da nešto učinim i rekla sam mužu da bih voljela da im nešto skuham i donesem toplo. Tako sam počela. Kasnije sam vidjela da ih ima mnogo i na Željezničkoj stanici. Jedno vrijeme ih je bilo baš mnogo tamo. Nosila sam samo po 10 -15 porcija, a tih ljudi u potrebi je bilo puno više i onda sam pozvala prijateljice s kojima sam bila u grupi na viberu da mi pomognu. Javile su se u velikom broju i tako smo počele kuhati zajedno za migrante. Nosila sam na Željezničku stanicu i po vrućini i po hladnoći. Bila sam prestala tamo nositi kada su ih rastjerali sa Željezničke stanice. Sada to ponovo radim. Kada sam ih vidjela kako se kupaju kod hotela Malak u onoj sumpornoj vodi koju zovu topla rijeka, opet sam rekla mužu da im želim kuhati, pozvala žene i tako smo ponovo krenule. Sad raznosimo hranu svaki drugi dan, a ponekada i svaki dan. Ja sada radim i hranu nosim subotom, ali Selma nosi poslije pet sati popodne ponedjeljkom, srijedom, petkom i u danima vikenda. Jedna žena prošlog vikenda nije mogla da kuha, ali je uplatila 30 porcija fileta i ja sam odnijela kod hotela i na stanicu u Kasindolskoj i podijelila. I muževi ovih vrijednih žena su uključeni u nabavku namirnica i raspodjelu, kao i njihovu sigurnost. „Neka nam ih“, kaže uz osmijeh Tahira. Na mreži Kuhamo za migrante čitamo neke od poruka

koje neprestano dolaze. Žene izvještavaju gdje ima migranata, šta im treba, šta su odnijele od hrane, kao i preporuke kako treba što praktičnije upakovati porcije.

- Selam alejkum. Na Ilidži sam vidjela grupu migranata. Nalaze se prekoputa hotela Terme pored rijeke gdje izlazi sumporna voda i ima ih na terminalu na autobuskoj stanici. Njima ću odnijeti hranu poslije podne.

-Mi se spremamo hranu nositi na Stup. Ne mogu dalje od Stupa zbog bebe, vodim je sa sobom.

-Mi se vraćali sa Stupa i na kružnom toku na Ilidži jedan migrant je tražio hranu. Allahu hvala imali smo mu nešta dati, ali njegovo zahvaljivanje i riječi: “Žao mi je što sam vas zaustavio, žao mi je” još više me je pogodilo ... Dovimo za sve njih!

-Selam alejkum, da se zahvalim sestri koja je dala 3 para obuće i jaknu. Sve je super. I deke su im dobro došle. Moja će sestra donijeti još 2 čizme, jaknu i džempere. Te odjeće treba još. Već znam sve kome ćemo dati. Jedan momčić na Stupu kod Binga nosi papuče. Trebaju mu cipele ili čizme broj 40, pa ako neko ima neko javi.

-Sretna sam elhamdulillah, obradovala sam mnoge danas;

-Selam alejkum, da vas obavijestim, podijelila sam sve što je Selma skuhala. Dala sam dvoje čizme i pantole.

- Treba mi dosta čizama broj 40 tri para i jedne broj 43.

- Treba mi deka. Spavaju na ulici ...;

- Ja sam nahranila one kod Tibre i kod Binga vi idite dalje;

Ima i onih koji upozoravaju na migrante i moguće napade, pljačke. U odgovoru na ova upozorenja čitamo jednu od poruka:

- Treba se voditi time da ću uraditi šta je do mene s imenom Milostivog. Pobrinuti se za sebe se odnosi kako na migrante tako i na lokalce. Pa i kad ulazim u tramavaj znam da me većina neće pokušati opljačkati. Ali zbog pojedinaca uradim sve što je do mene da to minimiziram – držim zakopčanu torbu i stavim ispred sebe i ostali koji se voze u tramvaju ne trebaju se osjećati uvrijeđeni zbog toga.

I tako neprestano razmjenjuju ove plemenite žene poruke uz dove koje upućuju za pomoć migrantima da nađu svoje mjesto pod suncem. Nismo dobili dozvolu da ih slikamo dok dijele hranu i to smo ispoštovali.

Azru Velagić-Macić mnogi znaju sa područja Dobrinje po aktivnostima pomoći migrantima. Već dvije godine intenzivno pomaže migrantima. Migranti su čuli za nju i dolaze kod nje na pijacu u Dobrinji kako bi se obukli. „Svakih 15 dana nosim namirnice migrantima i to veću količinu. Nešto dijelimo, nešto kuhamo u kuhinji na Ilidži za porodice koje su smještene s djecom. Ovu zadnju akciju je pokrenula Samra. Išli smo i u Bihać i na Vučjak. Nosimo namirnice i gardarobu porodicama sa djecom na Ilidži i u Ušivku. Ljudi nam donose odjeću. Poslali su nam i iz jednog džemata u Holandiji. Sad će nam donijeti ono što je skupio džemat s Dobrinje 3 i sa Stupskog Brda. Ljudi odavde znaju šta mi radimo i donose što mogu da daju za pomoć ovim ljudima u pokretu. Toga treba uvijek, jer jedni odlaze drugi dolaze. A trebaju i mijenjati unutarnju odjeću“, kaže Azra dodajući da je više nego zadovoljna odzivom naših ljudi za pomoć migrantima u odjeći prije svega.

„Kad kažete migranti pomislite na grupu nekih dalekih ljudi. Ali, kad ste u kontaktu s njima lično, kad vidite da to nisu oni o kojima mediji govore, nego da su to ljudi kao i vi, i onda nekako osjetite njihovu bol, patnju i sve ono kroz šta prolaze. Zaista je teško, ja sam pod stresom. Pogotovo nakon što smo išli u kamp Vučjak i tamo dijelili hranu. Još uvijek sanjam sve to što sam tamo vidjela. Pod tim sam utiskom i danas... Bolno. To je tako bolno, a ne možeš ništa učiniti. Ta nemoć čovjeka zaista pogađa, ali opet, osjetite neku satisfakciju kad vidite da se obuku, da se nahrane – nagrade vas osmijehom. Taj trenutak njihovog osmjeha i ta zahvalnost, ta dova koju oni upute čovjeku budi nadu u Allahovu milost i tjera vas da idete dalje“, govori Azra sa suzama u očima.

Na grupi Sisters infline pronašli smo poruku u kojoj jedna porodica nudi kuću za smještaj migranata i što više uranjate u ovu priču ko sve nastoji pomoći migrantima u BiH, upoznajete sve više onih koji to rade.

Oni bježe od rata, ubijanja, siromaštva i tortura

U ovom našem kratkom osvrtu na pojedince koji samoinicijativno pomažu migrantima zasigurno su volonteri udarnici

Nihad Suljić i Senad Pirić iz Tuzle.

“Oni su ljudi koji bježe od rata, ubijanja, siromaštva i torture sistema. Njihov bijeg traje po nekoliko godina, a na tom putu ih tuku, pljačkaju, prijete im, mnogi su i život izgubili. Katkad im samo osmijeh mnogo znači, a tek jedna jabuka ili marka, hljeb, čarape... Količina nije bitna, važno je tretirati ih humano i ljudski, poštovati njihovo dostojanstvo”, kaže Nihad koji putem stranice na Facebooku Izbjeglice

dobro došli, Tuzla zajedno s volonterima u grupi daje informacije o tome gdje se nalaze migranti i animira ostale da pomognu. Kaže da se njegov prvi susret s migrantima desio za ramazan. „Postio sam, a oni su prošli pored mene. Tada ništa nisam učinio i danima me zbog toga pekla savjest. Izgledali su izmučeno i uplašeno. Nikada neću zaboraviti taj trenutak. Poslije sam se dugo preispitivao zašto nisam ništa učinio, zašto im se barem nisam nasmiješio. Kada sam ih poslije sreo na autobuskoj stanici, nije više bilo dvojbe, prišao sam i ponudio im hranu. Tako je sve krenulo“, prisjeća se Nihad. Ističe da ovo što volonteri rade jeste solidarnost, ali da je krajnje vrijeme da se ovom problemu pristupi institucionalno, te dodaje: „Za ova tri-četiri mjeseca apelirao sam i kod općinskih, i kantonalnih, i državnih nivoa vlasti da nešto učine, ali nikakav odgovor nisam dobio, a ljudi neprestano dolaze.“

Senad Pirić iz Tuzle najduže radi s migrantima. „Ovaj problem u pravom smislu ne razumije niko drugi osim onih ljudi koji konstantno provode vrijeme s migrantima. Po dolasku u Tuzlu ti ljudi popunjavaju formular u Terenskom centru Ureda za poslove sa strancima BiH i nakon dobijanja papira kojim im se dozvoljava boravak u BiH oni nemaju više apsolutno ništa.

Ovdje borave u katastrofalnim uslovima i prepušteni su sami sebi, a po dva ili tri dana nisu jeli. Moram reći da oni nisu svi isti, jer za razliku od velike većine, imamo manju grupicu od njih sedam ili osam iz Alžira i Maroka koje vidimo da prose, povremeno prave probleme i slično“, kaže Senad.

Lejla Ramić je upravo stigla iz Krajine. Kaže da ima i potvora na migrante.“Optužuju ih da su uradili i ono što nisu. Tako su za pljački kuća ljudi koji žive u dijaspori okrivljeni migranti, a to je radio bračni par, naši ljudi. U Jezerskom su se organizovali i uhvatili ih. Međutim ranije optužbe da su to radili migranti mediji su objavili, ali ne i ovu vijest koja to demantuje – da pljačkaši nisu bili migranti“, žali nam se Lejla.

Malo je onih koje ovaj osvrt obuhvata i oni su tek djelić ljudi iz naših gradova koji pomažu ljudima u pokretu. Njih zasigurno ima mnogo više skrivenih od medisjkih kamera. Među njima ima i onih koji nisu iz BiH, ali pojedinačno dolaze da uruče pomoć ili pomažu, poput Lucile iz Francuske, koja ima namjeru otvoriti kuću za zbrinjavanje migranata u Sarajevu ili Dana iz Velike Britanije koji na ulici pomaže migrantima.

Na Željezničkoj stanici u Sarajevu smo sreli i dvoje aktivista nekog danskog udruženja koje prati dnevni protok migranata koji putuju vozom do Bihaća preko Sarajeva. Nisu bili raspoloženi za razgovor. Tek su nam rekli da ih se puno više ukrca u Doboju, gdje se u centru EMMAUS smještaju djeca bez roditeljske pratnje.

Stefan Dietrich iz Njemačke kaže da su čuli za brutalnost i nasilje prema izbjeglicama u Mađarskoj i Bugarskoj, ali da im se čini da se u Hrvatskoj sve odvija sistemski i da ništa nije slučajno ili spontano. „Ljudi iz BiH pomažu, mada i sami teško žive. To najbolje ilustrira priča carinika na granici koji nam je rekao da napušta ovaj državni posao i odlazi na rad u Švicarsku“, kaže Stefan.

I ako ste do sada ostajali po strani, niste zaista vidjeli ljude u pokretu oko sebe, one koji stoje pred tržnim centrima ili na ulici nude maramice, podignite glavu i pogledajte ih. Topli osmijeh i dova kojom vam uzvrate kad im ukažete malu pažnju izazvaće buru nezaustavljivih osjećaja koji vas tjeraju na činjenje dobra, ili na vama ostane težina njihovog pogleda ako ste tek prošli pored njih.