Dostojanstvo migrantskog petka
Piše: Amir Sakić
Petak nam je uvijek poseban dan. Pun je svakojake simbolike i ritula. U njemu mnogi "konačno" svode radnu sedmicu i planiraju vikend, a pojedini u njegovom podnevu traže džumanski berićet. Simpatično nam je kad čujemo da kod nas u Bosni i ne-muslimani ne rade u podnevsko vrijeme iz poštovanja prema džumi, jer ni muslimani ne rade nedjeljom iz poštovanja prema kršćanskom svetom danu. Reklo bi se da, ako život čine male stvari, komšiluk tvore male geste. No, za muslimane petak je mnogo više od geste. To je dan posebne duhovne vrijednosti prema kojoj se mora odnositi s posebnim poštovanjem, kako i pripada: čisto, lijepo i uredno. Ako bismo našem petku trebali dodati neki epitet, onda bi mu "dostojanstveni" baš lijepo pristajao.
Danas je prvi petak otkako su migranti s Vučjaka udomljeni u okolici Sarajeva. U medijima čujemo hvalospjeve o tome kako su konačno osigurani adekvatni uslovi za njihov smještaj i boravak. Danima nas uvjeravaju da nema potrebe da novinari ulaze u kampove i da autoritetima treba vjerovati na riječ da je tamo sve u redu. I onda sinoć na snimcima vidimo sav taj smještajni "komoditet". Pod utiskom slika tog očaja, u ovaj petak, nameće se dilema nije li muslimanski obavezno, a i komšijski korektno, da bar se upitamo kako li izgleda jedan migrantski petak? Kakvom vikendu se ti ljudi raduju? Kako u petak okupati se, obući čisto, okrenuti lice Bogu u Njegovoj kući i skrušeno saslušati poruku hutbe? Izlazi mi pred oči jedna slika iz Bihaća, kada sam ljetos s kolegama svjedočio kako migranti bešvakat zijarete "svoju" mahalsku džamiju, nedaleko od Bire, a petkom čine više od polovine džemata. I žalosna i lijepa slika. Među ovima u Blažuju i Ušivku siguran sam da ima onih koji drže do petka.
Petkom slušamo poruke i pouke. Jedna od pouka ovog petka mogla bi se odnositi na potrebu čovjeka da živi dostojanstveno. Čini mi se da je potreba za dostojanstvom većinu ovih ljudi nagnala na potragu, a potraga se pretvorila u avanturističko putovanje na kojem zaglaviš u kampu kojim, može biti, upravlja krnjava logika razumijevanja ljudskih potreba. Iz ugla takve logike adekvatno je kad migrantu daš hranu, vodu, da mu ne kisne i da može vršiti ostale nužde. Da, to je adekvatno ako se neki ljudi svedu na primate, iako u našoj bazičnoj edukaciji naučimo da se lista ljudskih potreba ne može svesti na listu primatskih nagona.
Na ovaj dan muslimani bi se trebali sjetiti da, vjerovatno ne svi, ali među migrantima ima onih koji pored bioloških imaju potrebu za dostojanstvenim petkom. Kako iz ugla tog blažujskog i ušivačkog očaja izgleda današnji petak? Kakvi su preduslovi da bude dostojanstveni? Kako ćemo reagovati u našim džematima kad se ti ljudi zapute prema mahalskim džamijama? Kako ćemo reagovati na njihovu potrebu da se, bar neki od njih, na ovaj jedan dan u sedmici osjećaju dostojanstveno kako i priliči? Hoćemo li se sjetiti da smo na televiziji ili iz nekih kazivanja čuli da u je domovinama tih ljudi petak neradni dan. Svečani i dostojanstveni?
Konačno, kad se jednom ovo završi, a hoće, kako ćemo kao muslimani reagovati na konstataciju da se jedan musliman u nuždi zatekao u Bosni i među drugim muslimanima nije imao dostojanstvo petka? Živimo li u uvjerenju da će sva krivnja biti pripisana nekim međunarodnim organizacijama i našim trapavim političarima i institucijama? Imamo li pravo na luksuz da svojim očima gledamo kako se tu pored nas iskonske ljudske potrebe reduciraju na zadovoljenje pojedinih nagona? Jesmo li šta poduzeli da ispravimo krnjave logike koje neko nameće i u naše ime i u našoj zoni odgovornosti? Pouka ovog petka mogla bi biti sadržana u odgovoru na pitanje: Da li kao muslimani, pojedinačno i institucionalno moramo nešto poduzeti da bi osigurali pravo svakom muslimanu da u Bosni osjeti, ako ne svakog dana, onda bar dostojanstvo petka!
