Alija Izetbegović: ne preostaje nam ništa drugo do da budemo partizani

Safer Muminović

Od formiranja Jugoslavije do danas, na prostorima Bosne i Hercegovine postoji jedna politička konstanta: borba zla protiv dobra, borba između snaga koje žele rasparčati Bosni i Hercegovinu, opljačkati njene teritorije i pripojiti ih Srbiji, odnosno Hrvatskoj i onih koji nastoje sačuvati Bosnu, njenu cjelovitost, državni identitet unutar hiljadugodišnjih granica.

Dan državnosti, 25. novembar je praznik koji se slavi s ciljem obilježavanja jedne od pobjeda snaga dobra kada je zahvaljujući odlukama ZAVNOBiH-a odlučeno da Bosna, rastrgana prethodnim srpsko-hrvatskim sporazumima, kao i stvaranjem fašističke hrvatske države, ponovo bude cjelovita i jedinstvena država. I ove godine, u većem dijelu BiH (što je već svima poznato, bez RS), svečano se obilježavao i obilježava taj vrlo bitan datum iz moderne bosanskohercegovačke povijesti svečanim tribinama, predavanjima i izložbama. I uvijek se govori o dvjema antagonističkim silama, o onima koje su za i o onima koje su protiv Bosne.

Bosna je starija od nacija koje u njoj žive

Listajući staru štampu pronašli smo izvještaje kako se obilježavala 50.-godišnjica od ZAVNOBiH-a ili Dan državnosti. To je bilo 25. novembra 1993. godne kada je BiH bila izložena nabrutalnijoj i najkrvavijoj neprijateljskoj agresiji, kad se činilo da će snage zla nadvladati i da će BiH biti podijeljena. U „Oslobođenju“ od 25. novembra 1993. u tekstu pod naslovom „Ponovo partizani ili..“ naglašavajući da „Armija RBiH može odigrati partizansku ulogu samo ako se odredi jasan politički cilj: borba za cjelovitu BiH u kojoj će svi narodi biti ravnopravni“ ugledni novinar Manojlo Tomić između ostalog kaže:

Prije tačno pola stoljeća, na današnji dan, na zasjedanju tadašnjeg ZAVNOBiH-a u Mrkonjić-Gradu ili, ako više volite, Varcar-Vakufu, obnovljena je državnost naše domovine, Bosne i Hercegovine, tada kao federalne jedinice u sastavu Jugoslavije. Svi oni koji znaju da istorija ne počinje od nas, odnosno od nečijeg dolaska na vlast znaju cijeniti vrijednost tog čina u hiljadugodišnjoj istoriji Bosne. Danas, pedeset godina poslije, Bosna i Hercegovina je u možda težoj situaciji nego 1943. godine, pred opasnošću da tu državnost kroz formu teritorijalne podjele na nacionalne države definitivno ili za dugi niz godina izgubi. Danas smo u situaciji da maltene žalimo za formulom na osnovu koje je BiH tada konstituisana (ono čuveno tri »ni« odnosno »i« - da nije ni srpska ni hrvatska ni muslimanska već i srpska i hrvatska i muslimanska), iako ona nije savršena i čak se i u njoj dijelom može tražiti uzrok sadašnje naše tragedije. No, s ozbirom na izvjesnu sličnost onog i ovog rata, a posebno situacije u BiH, pravo pitanje je koja iskustva onog vakta, i na koji način, možemo koristiti sada kako bismo ipak pronašli rješenje za očuvanje jedine nam domovine. Alija Izetbegović je u prošlonedjeljnom tv-intervjuu podsjetio na tu sličnost, rekavši da mi i sada, kao i onda, imamo četnike, ustaše, i da nam ne preostaje ništa drugo do da budemo partizani. Da to bude naša narodnoosobilačka armija, dakako bez onih ideoloških predznaka. Partizani, odnosno Titova vojska, i zadobili su povjerenje najvećeg dijela naših naroda i postali najjača oružana sila prvenstveno zahvaljujudi činjenici što su štitili pripadnike svih, sprečavali četnike da kolju Muslimane i Hrvate, a ustaše da kolju Srbe. Nisu seljaci išli u partizane zbog borbe za komunizam, kojeg su se opravdano plašili, već zbog toga što je to bio jedini način da zaštite svoje porodice i da krvoproliće i bratoubilaštvo jednom zaista stanu. Armija RBiH, doista, jedina u tom smislu podsjeća na partizane. U njoj, iako u nedovoljnom broju, ima pripadnika svih bh. naroda (no i u partizanima je u različitim periodima postojao disparitet u procentima između pojedinih nacija), jedina u današnjem ratu nije genocidna armija za razliku od ostalih, fašističkih falangi, jedina štiti pripadnike svih nacija. Vizija, odnosno cilj borbe, morala bi biti cjelovita, suverena, demokratska BiH, država jednog bosanskog naroda shvaćenog u političkom smislu, koji podrazumijeva postojanje i ravnopravnost različitih nacija. Bosna je starija od nacija koje u njoj žive, ona je stvorila njih. Taj cilj, korištenjem partizanskih iskustava, ne bi morao biti neostvariv koliko to sada mnogima izgleda.

U „Oslobođenju“ od istog dana objavljen je opširan izvještaj sa svečane akademije održane 24. novembra 1993. godine u Sarajevu povodom 50.-godišnjice Prvog zasjedanja ZAVNOBiH-a kojoj su, pored preživjelih vijećnika, prisustvovali predsjednik Predsjedništva Alija Izetbegović, članovi Predsjedništva, predsjednik Skupštine RBiH Miro Lazović, te najviši predstavnici Vlade, Armije RBiH, Akademije nauka i umjetnosti, vjerskih zajednica, nacionalnih društava i organizacija građana.

Šokantni udarac srpskoj i hrvatskoj velikodržavnoj pohlepi

Podsjećajući na sudbonosne dane iz 1943., uvodničar na akademiji 1993.godine, Miro Lazović je rekao da Karadžićeva paljanska skupština ukidanjem odluka ZAVNOBiH-a pokušava baciti u zaborav sve ono što je vrijedno u bosanskohercegovačkoj povijesnoj tradiciji. S druge strane, zvanične vlasti BiH obilježavanjem i priznavanjem odluka ZAVNOBiH-a iskazuju historijsku svijest o sudbonosnom značenju i povijesnim implikacijama antifašističkog pokreta iz Drugog svjetskog rata. Govoreći o budućnosti Bosne i Hercegovine s obzirom na velika ratna stradanja kao i na nepravedne mirovne sporazume koje nudi međunarodna zajednica, predsjednik Skupštine RBiH je kazao slijedeće:

„Najuticajniji bh patrioti su u Mrkonjić-Gradu 1943. godine presudili da pobijedi koncept po kome će se Bosna i Hercegovina konstituirati kao zasebna federalna jedinica, odnosno demokratska država republikanskog oblika. Bio je to, usred Drugog svjetskog rata, šokantni udarac srpskoj i hrvatskoj velikodržavnoj pohlepi prema BiH, koja, nažalost, vidimo to i danas, nije presušila niti je išta naučita iz vlastitih poraza u novijoj istoriji. Ovovremeni neofašisti ne mogu iz historije i našeg kolektivnog pamćenja izrisati 25. novembar 1943. godine, kada je u Mrkonjić-Gradu odlukama ZAVNOBiH-a izražena i potvrđena volja naroda BiH da žive zajedno, ravnopravno, slobodno u svojoj domovini, u državnoj zajednici BiH. Tim činom, faktički, u ognju antifašističkog rata nakon više stoljeća, i to vlastitom voljom, obnovljena je bosanskohercegovačka država čiji smo nasljednici. Historijska veličina tog izbora je u tome što se s njim prepoznalo šta je historijski progresivno, šta je u matici napretka, a šta je patološka izraslina na tijelu evropske i balkanske civilizacije. I danas, u sudaru sa režimima Beograda i Zagreba, mi se moramo izboriti za državnu egzistenciju Bosne i Hercegovine. Kao i u prošlom ratu, naša odbrana drage nam i jedine države Bosne i Hercegovine biće veliki historijski čin. O dijagnozama, uzroku i posljedicama genocidne agresije na Bosnu i Hercegovinu danas, bar za nas koji svakodnevno trpimo nečuvena zlodjela, nema potrebe u ovom času posebno govoriti. Kao i onda, i danas, u novim historijskim okolnostima treba očuvati principe, običajnosti i politiku zajedničkog života kao pretpostavku za pobjedu sila i sa istoka i sa zapada koje hoće da rasparčaju BiH“.

Ovakav govor Mire Lazovića bio bi vrlo aktuelan i na današnjem obilježavanju Dana državnosti. Sile mraka koje žele uništiti BiH i dalje djeluju, a sile dobra kojima je cilj jedinstvena, nedjeljiva Bosna i Hercegovina svih njenih naroda i građana održavaju ekvilibrij života. Bosnu i njenu povijest posljednjih stotinjak godina možemo uporediti sa živim organizmom koji funkcionira i opstaje zahvaljujući ravnoteži fizioloških uslovljenosti života. Bosna kao da živi u homeostazi gdje različiti mehanizmi omogućavaju održavanje biloškog sistema čije zdravlje ovisi o jačini imunitetnog sistema i kompenzacijskih mehanizama. I ako kažemo da je život čudo isto, tako možemo reći da je Bosna čudo ili san na javi.

“…Bosna nije samo parče zemlje na brdovitom Balkanu. Za mnoge od nas Bosna je ideja, san o zemlji na razmeđu svjetova, na velikoj granici između Istoka i Zapada. To je zemlja više vjera i nacija, pa stoga i zemlja tolerancije, gdje svako može da misli i vjeruje kako želi, gdje ne smije biti nasilja nad čovjekom i gdje neće biti nepravde. To je bio naš san o Bosni i samo takva Bosna može da postoji i opstane.” (A. Izetbegović)