Hajdeger, Mulla Sadra i putanja do doma

U svom poznatom ''Pismu o humanizmu'', govorio je o otuđenosti kao slabosti proizvedenoj od strane modernih mašina. Tehnologija, ističe on, omogućila je ljudima da proizvedu stvari i uspostave sofisticirane sisteme. Ali ti isti ljudi koji su ponosni na proizvodnju gube kontrolu nad njima. Frankenštajn je prerastao svoga gospodara i okrenuo se protiv njega.

U suštini, svaki veliki mislilac ima jednu veliku misao. Hajdegerova velika misao je bila njegov uvid da bez odgovora na pitanje 'šta jeste', mi ne možemo dati smisao svijetu te odlučiti šta bi trebali postati. Pravo pitanje nije koja vrsta stvarî postoji, nego, na prvom mjestu, šta to znači postojati. Razlog zašto postoji stolica je mnogo temeljitije pitanje nego koje fizičke osobine, oblik, boju, težinu, i tako dalje, ima.

Hajdegerov intelektualni zadatak je bio da vrati ovo pitanje bitka u centar filozofskog mišljenja. Za njega, zapadno mišljenje je živjelo u iluziji još od Platona, kada je zaboravilo pitanje bitka (Dasein) i tražilo da ga zamijeni pogrešnim pitanjima. Čim su temelji postavljeni pogrešno, sve ostalo je postalo iskrivljeno.

Sam Hajdeger je imao svoj udio u ''krivom deblu čovječanstva'', da iskoristimo Kantovu frazu, kada je koketirao sa nacizmom u 1930-im. Podržao je naciste uz uvjerenje da će prevladati i sovjetski komunizam i američki kapitalizam, i pokrenuo treću putanju za njemačku naciju. Vidio je Evropu stisnutu između Rusije i Amerike, a obje su zasnovane na ''istoj turobnoj tehnološkoj pomami, istoj neograničenoj organizaciji prosječnog života''.

Njemačka je trebala da ponudi nešto novo. Ali stvari nisu ispale kako se Hajdeger nadao. Holokaust je šokirao svijet. Umjesto osnaživanja njemačke nacije, nacisti su se približili njenom uništavanju. Hajdeger je odbacio ideju o tretiranju bitka kao ''stvar'' i njegovo pretvaranje u ''entitet''. Takav pogled (bitka kao ''stvar'', prim. prev.) vodi do komodifikacije bitka i reducira realnost stvarî na njihove upotrebne vrijednosti. Moramo prihvatiti stvari kakve jesu prije nego ih stavimo u upotrebu.

Na primjer, stolar mora da radi na drvetu, njegovom osnovnom materijalu, sa vrstom znanja, sposobnosti i pažnje koja je potrebna da se ureže nešto sa oblikom, ljepotom i funkcijom. Slikar mora dati boji, svjetlu, papiru, četkici, i tako dalje, njihovo ''pravo'' da bi naslikao nešto smisleno i lijepo. Moramo tretirati bitak sa sličnim stavom. Porobljavanje bitka za naše vlastite želje je ulaznica za uništavanje i bitka i nas. To zahtijeva stavljanje bitka prije koristi, upotrebne vrijednosti, mehanizacije, profitabilnosti i instrumentalizacije. U suprotnom, mi degradiramo postojanje i pretvaramo se u obezdomljene subjekte namještene protiv svijeta bez korijena.

U svojemu Der Spiegel intervjuu objavljenom posthumno, Hajdeger je rekao: ''Sve bitno i veliko pojavilo se tek kada su ljudska bića imala dom i bila ukorijenjena u tradiciji''.

Ovo je važan zov u svijetu u kojem smo izgubili smisao i doma i tradicije. Da bi ga bolje cijenili, možemo ići nekoliko stoljeća unazad i vidjeti šta je veliki muslimanski filozof Mulla Sadra (umro 1640.), savremenik Dekarta, imao da kaže o tome.

Kao i Hajdeger, Sadra je uspostavio bitak kao glavnu stvarnost koja prethodi i sačinjava sve stvari. Ali, za razliku od njemačkog filozofa, on ne definira bitak kao samoreferentan. Bitak, koji obgrljuje sve stvari, je odraz još više realnosti te može biti otkriven kroz različita epistemička sredstva. Sadraova ''transcendentna mudrost'' na taj način želi da spoji tri vrste znanja: objavljeno znanje (Kur'an), demonstrativno znanje (burhan) i mističko ili realizirano znanje ('irfan). Svakom od ovih tipova znanja odgovara određeni nivo realnosti u ontološkoj hijerarhiji stvarî. Stoga, između njih nema kontradikcije.

Raskrivanje značenja bitka je ključ za ispravni poduhvat filozofije. Ali to zahtijeva više od konceptualnog znanja. Zahtijeva egzistencijalnu transformaciju našeg vlastitog bića. To nas poziva da se povežemo sa višom stvarnošću koja daje smisao i istinu svim stvarima. Podiže filozofiju na nivo mudrosti kao putanje za dostizanje istine. Objedinjuje znanje i ljubav. Spaja logičku preciznost sa intuitivnim i ličnim znanjem.

Hajdeger je govorio o ''putanji'' bez mnogo kazivanja o destinaciji. On je govorio o bitku kao čovjekovom domu, ali bez prevazilaženja tautološkog homocentrizma kojeg uključuje. Mulla Sadra je, također, govorio o putovanju, ali je naglasio da sve putanje vode do kraja. Vidio je putanju kao 'početak' (mebde') i 'kraj' (me'ad). Samo hoditi putanjom ne može biti kraj po sebi, kaže on. Uvijek se hodi prema destinaciji. To odredište ne može biti naša vlastita odluka. U protivnom, sve postaje egocentrična konstrukcija. Treba se povezati sa višom stvarnošću koja se ne može monopolizirati samoobmanjujućim egom.

Za Sadraa, dom je tamo gdje ćemo se pripremiti za egzistencijalni i duhovni preobražaj. To je mjesto gdje dostižemo puninu, integritet i mir.

S engleskog preveo: Haris Dubravac