Ajeti o ifku pozivaju na uspostavu novih rodnih odnosa

Za promjenu plemenske svijesti i društvenih praksi trebalo je puno više vremena nego za promjenu „srdaca“ i vjerovanja u njima. Oko 5. ili 6. godine po Hidžri, kad su već prevagnule silnice koje su snažile i jačale zajednicu i vodile je u lagahan i siguran napredak, Poslanik i muslimani suočili su se s teškim iskušenjem i krizom. Nakon povratka s jednog od vojnih pohoda, Medinom se proširila lažna optužba i monstruozna kleveta da je članica Poslanikovog doma učinila preljubu. Poslanik je, po običaju, na duži put vodio neku od svojih supruga.

Šta se desilo da se jedna takva monstruozna optužba i kleveta na članicu Poslanikovog doma proširi Medinom? Pa, vidjeli su je samo, kako je pristigla u vojni logor na devi koju je za povodac vodio jedan mlad vojnik. Naime, ona je na posljednjem vojnom odmorištu slučajno izostala iza vojske. Vratila se potražiti ogrlicu koju je izgubila kad se izdvojila od logora, zbog toaleta. Vojnici zaduženi za njenu nosiljku, misleći da je ona već unutra, podigli su je na devu i krenuli. Kada se ona vratila, vojska je već bila otišla. Vojnik koji ju je našao bio je ostao da pogasi vatre, ukloni tragove i pokupi ako je što zaboravljeno. Prepoznao ju je po odjeći i načinu prekrivanja, jer su propisi o hidžabu već bili objavljeni. Iznenađen je uzviknuo: “Poslanikova žena!” On ju je, istina, poznavao i otprije, dok još nije bila udata za Poslanika. U Mekki su blizu stanovali. Ona koja je bila oklevetana kazala je, u predaji događaja, da uopće nije stupala u razgovor s njim. Deva je kleknula, ona se popela na nju i krenuli su za vojskom - ona jašući a on vodeći devu. Nakon nekog vremena, sustigli su vojsku koja se bila ulogorila, čekajući da prođe dnevna vrelina. Tako je bilo, kako je sama pričala Urveu ibn Zubejru, sinu svoje sestre Esme, i ništa drugo. Dodala je i kako su licemjeri i lažljivci izmislili svoje laži i proširili ih, ali da ona dugo o tome nije znala ništa. (Abbott, 1942; Spellberg, 1994; Nadwi, 2007; Djebar, 2003.)

Bilješke o događaju klevete u ranim izvorima

Zakašnjeli dolazak Poslanikove žene je malo iznenadio i uznemirio logor, a licemjeri su u tome vidjeli priliku za sebe. Iskoristili su okolnosti i događaj i izmislili klevetu, potvoru, spletku i laž, ifk, kako Kur'an naziva cijeli slučaj (24:11). U najranijim izvorima islamske historiografije događaj klevete bilježe Ibn Ishak, al-Vakidi, Ibn Hišam, Ibn Sa’d i Balazuri. Denise Spellberg u svojoj Studiji Politics, Gender, and the Islamic Past, navodi da su rani Poslanikovi biografi optužbu za preljubu više naglašavali i smještali kao dio prošlosti medinske zajednice nego kao dio prošlosti One koja je bila oklevetana. (1994:64) Historiografije predaju o ifku bilježe kao najdužu predaju o nekom događaju - naraciju prenose cjelovitu i izrečenu u prvom licu.

Najranije hadiske zbirke, Buharije, Muslima i Ibn Hanbela, ovaj hadis također prenose cjelovito ali sadržajno ga, kako navodi Spellberg, smještaju na različita mjesta - jedni u dio o tumačenju ajeta koji su objavljeni nekim povodom a drugi u dio koji govori o vojnim pohodima. Međutim, nijedan od autora ne smješta ovu predaju među odlike ili vrijednosti Poslanikove supruge na koju je bila iznesena kleveta, čime bi se ona izdvajala u odnosu na druge Poslanikove žene zbog ajeta koji su objavljeni tim povodom.

Cijeli tekst u Preporodu od 1. decembra