Uloga Islamske zajednice u očuvanju identita i jezika
Tokom agresije na BiH raseljen je veliki broj njenih stanovnika. Jedan dio se vratio u svoju domovinu, a većina je ostala zbog sigurnosti i budućnosti svojih porodica i u potrazi za boljim i kvalitetnijim životom. Svi znamo koliki je ekonomski značaj od dijaspore i sa kolikim zadovoljstvom oni dolaze u svoju domovinu.
Primjetno je da jedan dio nadolazećih generacija prilično slabo govori bosanski jezik, uz minimalno poznavanje tradicije i običaja. Na pitanje kako sačuvati sve buduće generacije od asimilacije, odgovore smo potražili kod naših sagovornika koji desetinama godina žive u Švedskoj, Švicarskoj, Austriji i Njemačkoj.
Naš prvi sagovornik Enver ef. Pašalić, glavni je imam Medžlisa Stuttgart, koji ističe da su Bošnjaci u Njemačkoj na raskršću između integracije i asimilacije. Zajedno sa drugim narodima pripadaju u skupine doseljenika u ovom dijelu Evrope i šire. Treća generacija naših ljudi u Njemačkoj smatra ovu domovinu svojom. Džemati i bosanske dopunske škole koje se formiraju kroz institucije, imaju za cilj očuvanje vjerskog i nacionalnog identiteta, svjesni da su se mladi prilagodili njemačkom načinu života.
Nakon što su 1968. godine Njemačka i bivša Jugoslavija potpisale sporazum o emigraciji radnika, s koferima u rukama i ruksacima na leđima uputili su se mnogi zemljaci s ciljem da nešto malo zarade, uštede sebi za auto, opreme kuću ili kupe stan u svom rodnom kraju, ali koferi su ostali kao suveniri na ormanu ili u podrumu obješeni ruksaci. Činjenica je da živimo u vremenu alijenacije, i ako nema zajedničkog rada i komunikacije dolazi do neizbježne asimilacije. Sve od pojedinca postaje, ali samo sa institucijom ostaje. Dolaskom u Stuttgart za generalnog konzula gospodina Begana Muhića, saradnja sa našim asocijacijacima i udruženjima intenzivirana je u zajedničkim projektima i planovima koji su pred nama u skorijoj budućnosti.
Večeri Kur'ana, bajramski susreti, tribine i sijela povodom Dana nezavisnosti BiH, Dana državnosti BiH, Dana Sandžaka, koje organizuju džemati i druge asocijacije, naročito kroz folklor i sevdah su jedna od garancija da ne dođe asimilacije, "jer narod bez vjere i tradicije je kao vodenica bez vode".
Imenovanjem muftije za Evropu dr. Osmana ef. Kozlića optimizam je još veći, jer se vidi trud i zalaganje, posjete u drugim zemljama, uvezivanja i koordinaciju. Službenici Rijaseta, sejjar-vaizi, ekskurzije po BiH, obilaženje Potočara, odlazak na marš mira od Nezuka do Potočara ili obilježavanje u Štuttgartu ili drugim evropskim gradovima također su neki od pokazatelja da neće biti dozvoljena asimilacija.
Drugi sagovornik Muhamed Šetkić rođen je 1964. godine u Višegradu. Studirao je engleski jezik i književnost u bivšoj Jugoslaviji, a od 1991. godine permanentno je nastanjen u Švedskoj, gdje je završio bihejviorizam (grana psihologije) i trenutno profesionalno radi kao sekretar za socijalna pitanja u gradu Örebro. Aktivan je učesnik u nastajanju bosanskih institucija u Švedskoj kao što su Islamska zajednica Bošnjaka u Švedskoj, Savez bosanskohercegovačkih udruženja u Švedskoj, Merhameta, a jedno vrijeme bio je rukovodilac bosanske dopunske škole u Švedskoj. Trenutno je aktivan kao potpredsjednik i član Izvršnog odbora u džematu Örebru.
Prilikom nedavnog boravka u Švedskoj posjetio sam brojne BH klubove i džemate. Primjetio sam da većina omladine poprilično slabo govori bosanski jezik. Šta je po Vama potrebno da bi se spriječila totalna asimilacija naših ljudi u švedsko društvo, odnosno, koji su to programi i radionice koje bi trebalo organizovati, kako bi se zadržale sadašnje i buduće generacije, ne samo u Švedskoj, već i u ostatku Evrope?
Šetkić: To pitanje je prilično kompleksno i imputira dvije stvari. Pitanje jezika i asimilacije. Jedan broj naše djece slabije govori maternji jezik. Međutim, smatram da stanje i nije tako loše kao što na prvi pogled izgleda. Još uvijek popriličan broj djece dobro govori jezik svojih roditelja. No, mora se priznati i biti svjestan okolnosti u kojima se ta djeca trenutno nalaze.
Mi smo u toku rata, a jedno vrijeme i poslije, u Švedskoj imali bosanske dopunske škole, u kojima smo imali nepisano pravilo, da, onaj, koji tokom nastave progovori jednu švedsku riječ plati 1 krunu u zajedničku kasu. To je bila više kao šala, ali dešavalo se, da smo jedni druge podsjećali na te stvari i bili vrlo agilni da skrenemo pažnju kada bi se to desilo. Najdrže bi mi bilo kad bi sama djeca mene na to podsjećala. Jer sam ponekad po inerciji, a ponekad i namjerno to činio. Sa zadovoljstvom sam ubacivao krune u tu malu kasicu. Naravno, nakon toga bi smo kupili slatkiše i iste podijelili djeci.
Prirodno je da govorite jezik okoline u kojoj se nalazite, u kojoj se stiču prva znanja, misli na tom jeziku i naravno da će taj jezik biti prvi izbor. Poznavanje ostalih jezika zavisi od dosta faktora, a poprilično od angažmana roditelja u njihovom ranom periodu sazrijevanja. Ako roditelji ulože više snage, volje, umijeća, pažnje i sl. i djeca će govoriti bolje njihov maternji jezik.
Da li je u švedskim školama moguće učenje bosanskog jezika?
Šetkić: U Švedskoj je učenje jezika sistemski prilično dobro riješeno. U školama je bosanski jezik priznat i svako dijete koje izrazi želju da pohađa nastavu maternjeg jezika u mogućnosti je da to čini. Uzimam za primjer svoju djecu koja su pohađala tu nastavu do završetka gimnazije. I danas, recimo, nemaju problema u komunikaciji sa svojim vršnjacima kada dođu u BiH, mada su rođeni ovdje. Švedski školski sistem stimuliše takvu nastavu jer se rukovodi naučnim istraživanjima koja su utvrdila da djeca koja poznaju dva ili više jezika postižu bolje rezultate i u ostaloj nastavi. Samim tim ako osoba ima mogućnost da izrazi jedan fenomen na dva načina, povećava svoju intelektualnu sposobnost.
U principu, nisam za radionice tipa ”workshop” koje podrazumijevaju jedan kampanjski pristup. Više sam za jedan kontinuiran rad sa djecom jer je jezik živa stvar i na njemu se mora raditi svaki dan. Smatram da roditelji moraju govoriti sa svojom djecom na bosanskom kada su kući i zajedno, a ne kao što se dešava, prilično često, da koriste švedski i kada su u svojim domovima. Druga stvar treba usmjeravati djecu i stimulisati ih da čitaju književna djela naših pisaca.
Može li se reći da dijaspora tone u asimilaciju?
Ako se pod pojmom asimilacije podrzaumijeva proces u kojem, bilo jedna osoba, ili cijela etnička grupa, totalno napušta svoju kulturu i prilagođava se kulturi naroda koji je u majoritetu, onda je svaka i pomisao na takav proces pogubna. Mislim da se to, bar kada je Švedska u pitanju, sigurno neće desiti pozadugo. Bošnjaci u Švedskoj su izgradili cijele institucije, koje će se tome suprotstaviti na pravi način. Imamo Islamsku zajednicu, koja broji preko 13.000 registrovanih članova i taj broj se neprestano povećava, zatim Savez bh. udruženja, Merhamet, razna sportska, zavičajna udruženja, Savez žena, čak i Savez bh. pčelara u Švedskoj. Svi oni na svoj način nastoje da očuvaju kulturu zemlje i naroda iz koje potiču. Na drugoj strani to donekle, nesvjesno ili iz drugih pobuda pomaže, i autohtono stanovnišstvo sa svojim klasifikacijama kao ”prva generacija useljenika”, ”druga generacija useljenika” pa često čujemo i ”treća generacija useljenika”. Ponekad se čuju klasifikacije da je neko potomak valonaca koji su u Švedsku došli u 13 i 14 stoljeću i recimo, oplemenili iskopavanje i preradu ruda na ovom području. Dakle, negdje i kod nekog, još uvijek postoji potreba da se napravi jasna distinkcija pripadnosti. No, ovo ne bi trebalo da zavara i da se čovjek treba da opusti. Svoje korijene treba čuvati, njegovati i dalje razvijati.
Suprotno procesu asimilacije treba stimulirati proces integracije koji je u potpunom kontrastu sa pojmom asimilacije, a to podrazumijeva grupe ili pojedince koji su potpuno integrisani u većinsko društvo, ali su uspjeli i uspijevaju da zadrže svoje kulturne posebnosti. U nekim zemljama su takve grupe čak dobile i status manjinskog naroda, sa ili bez zahtjeva o određenoj autonomiji, vlastitih škola, isl. To znači da su pripadnici doseljeničke grupe potpuno ravnopravni većinskoj grupi u smislu životne egzistecije, prava i obaveza, ali su uspjeli da paralelno zadrže svoj jezik, kulturu, običaje i sl.
Takva društva u cjelini su prosperitetnija u odnosu na monolitna, gdje vlada totalna dominacija većinske grupe. Mislim da su Bošnjaci u Švedskoj na dobrom putu da postignu svoj puni potencijal, a dobrim dijelom su to i do sad pokazali.
Drugi sagovornik je Adnan Jakupović, rođen 1991. godine u Švicarskoj. Diplomirao je poslovnu ekonomiju na ciriškom Univerzitetu primjenjenih nauka (Bsc Business Administration – Zürcher Hochschule für angewandte Wissenschaften). Trenutno je zaposlen kao revizor u kompaniji Ernst & Young.
Jakupović ističe da asimilacija bosanske omladine u švicarsko društvo se može spriječiti sa očuvanjem bosanskog identiteta. Navodi da temelj očuvanja identiteta jeste poznavanje bosanskog jezika. Bosanska udruženja u dijaspori trebaju obezbjediti omladini nastavu bosanskog jezika i pružiti im mogućnost da kroz učestvovanje u raznim aktivnostima i projektima vezane za domovinu primjenjuju svoje znanje i jačaju svijest o domovini.
Također, bitnim smatra očuvanje vjerskog identita kao način spriječavanja asimilacije u švicarsko društvo. Dodaje da džemati, kao sastavni dio Islamske zajednice Bošnjaka u Švicarskoj, trebaju svojim članovima ponuditi sto kvalitetniji vjerski program, kao što su redovni časovi vjeronauke za omladinu i odrasle.
Podsjeća da je ciilj „BKC Kula“ da sačuva bosnjačko-islamsku kulturu na prostorima Kantona Schwyz i održava duševnu, socijalnu, društvenu i privrednu vezu sa svojom domovinom BiH. Jedan od najznačajnijih projekata BKC Kula jeste izgradnja tradicionalne bosanske kuće u Küssnachtu, gdje je i registrovana.
Kada je u pitanju Austrija, Edin Dragolj, koji u ovoj zemlji živi nešto manje od trideset godina, ističe da samo organizovano djelovanje Bošnjaka donosi opstanak i spas od asimilacije, a osnovni nosioci organizovanog djelovanju su isključivo džemati.
Prema njegovim riječima, otrgnuti od zaborava naše kulturne vrijednosti, kao i naše običaje i tradiciju, veoma je bitan faktor u borbi protiv asimilacije.
"Želja bi nam bila da dobijemo podršku iz nama naše drage domovine koju nažalost do sada nismo imali. Ali mi ne odustajemo, sa ili bez pomoći iz BiH nećemo posustati u našim namjerama. Mogućnost učenja bosanskog jezika naša djeca imaju u školama ako ih njihovi roditelji prijave. Nažalost, moramo konstatovati da je interesovanje roditelja za bosanskim jezikom na jako niskom nivou", kaže on.
Šahin ef. Efendić, imam džemata u Balingenu, koji od početka sedamdesetih godina živi u Njemačkoj, ističe da njemačko društvo u kojem mladi žive utiče na njihov identitet, te im želi nametnuti svoje vrijednosti i odgajati ih po svojim kriterijima i mjerilima.
"Mladi prihvataju ono što im se nudi, a nudi im se u većini slučajeva ono što ne pripada islamskoj tradiciji i kulturi. Generacije mladih se usmjeravaju kako da se oblače, koju muziku da slušaju, šta da jedu i piju. U toj funkciji su mediji, kultura, filmovi, reklame, internet itd. Na taj način se želi odvojiti omladina i pod parolom integracije usmjeriti na put asimilacije", upozorava on.
Adis Tanović
