Populistička manipulacija osmanskom opsadom Beča

„Kurz program predstavio na brdu gdje su razbijeni Turci“-naslov je u jednoj regionalnoj novini. U tekstu o formiranju nove austrijske vlade koju su dogovorili tamošnji desničari autor, kao i velik broj ne samo desnici sklonih listova u Evropi, primjećuje simboliku odabira mjesta na kojem su čelnik Austrijske narodne stranke (ÖVP), Sebastian Kurz i prvi čovjek Slobodarske stranke (FPÖ), Heinz-Christian Strache potpisali ugovor o saradnji. Ugovor je potpisan na brdu Kahlenberg iznad Beča, istom mjestu gdje su 1683. godine vojske Habsburške monarhije potpomognute poljsko-litavskim snagama na čelu s poljskim kraljem Janom III. Sobjeskim, kako naglašavaju autori, „razbile otomansku opsadu Beča“.

I dok autori u ovome vide jasnu poruku populističkih stranaka o tome u kojem pravcu, posebno kada je riječ o pitanju prisustva muslimana u evropskim društvima i pitanju obaveza evrospkih država prema izbjeglicama, planiraju oblikovati svoje politike, ostalo je neprimijećeno i neanalizirano manipulisanje historijom u ideološke i populističke svrhe koje je očito u ovom gestu.
Naime, evropska radikalna desnica strah od islama ne samo da obilato koristi kako bi se domogla vlasti nego mitove o „islamskoj opasnosti“ i narative o „islamu kao stranom elementu u Evropi“ sistematski konstruiše i promoviše.

Jasno je svima koji žele da vide da islam i muslimanske izbjeglice ksenofobni desničari koriste samo kako bi došli na vlast
Najbolji i najsvježiji primjer tome je Poljska koja skoro da nema muslimana, ali itekako ima islamofobiju. Tamošnje vlasti dok podgrijavaju antimuslimanski sentiment u društvu i blagonaklono gledaju na javno propagiranje fašizma na svojim ulicama, ustvari jurišaju na Ustavni sud i pravosuđe. U Briselu kažu da dok su narod strašili muslimanskom opasnošću desničari su promijenili ključne zakone i skoro u potpunosti ovladali pravosuđem i sebe doveli u poziciju da u slučaju izbornih mahinacija neće biti osporeni, te su time sebi osigurali ostanak na vlasti. Zbog toga su se ovih dana našli na granici da im se zbog ozbiljnog urušavanja demokratskih institucija uskrati pravo glasa u Evropskoj uniji.

Ali u strahu ljudi ne razmišljaju racionalno. Zato se potencijal koji u dijelu evropskog kolektivnog sjećanja ima strah od „Turaka pod zidinama Beča“ danas tako vješto koristi kako bi se manipulisalo strahom zarad političkih ciljeva.

I danas se opsada Beča eksploatiše u književnosti i medijima, ali i populističkoj politici kao paradigma historijskog sukoba islama i kršćanstva. Anders Breivik, norveški terorist koji je počinio masovno ubistvo na skupu mladih Stranke rada u julu 2011. u svome manifestu naslovljenom „2083: Evropska deklaracija nezavisnosti“ piše o „historijskom značaju bitke pod Bečom“. Naslov ovog opskurnog štiva, tačnije godina na koju se referira, je povezana upravo sa ovim događajem s čijom simbolikom se poigrava i nova austrijska vlada. Tako Brejvik smatra kako je Evropa 1683. zaustavila islam i kako se „na četiristotu godišnjicu treba pripremiti da istjera sve muslimane sa svog kontinenta.“

Ideolozi sukoba civilizacija ne žele da vide da je njihova slika povijesti odveć pojednostavljena i ogoljena. Ta crno -bijela slika evropske historije i jeste sistematski projicirana da bi se njome moglo manipulisati i na njoj mobilizirati neuke mase.
Namjerno se prešućuje činjenica da je bitka pod Bečom bila samo još jedna bitka velikih svjetskih imperija, a nikakav sukob islama i kršćanstva niti civilizacija. Tačno je, kako piše Cemil Aydin u svojoj knjizi Ideja o muslimanskom svijetu- globalna intelektualna historija , da je muslimanstvo bilo značajan aspekt identiteta osmanske dinastije, kao što je i katolicizam isto tako bio bitan za samopercepciju i internu legitimaciju Habsburgovaca. Tekstovi i govori koji svjedoče o osmansko-habsburškom rivalitetu često se referiraju na „sveti rat“ i obje strane rado koriste religijski govor o drugome kao nevjerniku. Vjera je itekako instrumentalizirana zarad političkih ciljeva velikih carstava, ali njih nije pokretala vjerska gorljivost nego imperijalni ciljevi. Zato oni koji danas manipulišu ovim historijskim događajem, ali i čitavom historijom muslimanskog prisustva u Evropi i to s obje, uslovno rečeno, strane prešućuju brojne neugodne činjenice koje se vežu za taj period. Nigdje oni ne spominju da su Osmanlije vodili ovu bitku između ostalog kako bi podržali svoje saveznike među mađarskim protestantima. Oni ne znaju ili neće da znaju da su značajan dio osmanske vojske koja je opsjedala Beč činili njihovi kršćanski podanici i kršćanski saveznici. Kada se osmanska vojska 3. maja 1683. okupila u Beogradu kako bi krenula na Beč nju su, kako navodi historičar Barker, činile brojne legije. U njihovim redovima su pored muslimana Turaka, Arapa i Kurda, bili brojni kršćani Grci, Jermeni, Srbi, Bugari, Rumuni, Mađari, Szkleri i brojne skupine odmetnika sa Zapada. Historičari pišu kako je teško odrediti tačan broj osmanske vojske ali procjene govore o brojci od 100 do 120 hiljada, među kojima je bilo i kako se procjenjuje 12 000 Moldavaca ili Vlaha kršćana koji su bili ispomoć vojsci nešto poput današnje logistike.

U osmanskom pohodu na Beč učestvovao je i Emericq Thököly, posljednji potomak grofovskog ogranka mađarske plemićke porodice Thököly, sa svojom vojskom. On je, kako se o njemu može naći u svakom udžbeniku historije i na internetu, nakon što je ugušena Zrinsko-frankapanska urota 1671, postao vođa ugarskih emigranata u Sedmogradskoj (Transilvaniji, Erdelju). Povezao se s Francuzima i Osmanlijama protiv Habsburgovaca. 1678. podigao je ustanak protiv Habsburga. Osmanlije su ga postavile za kneza Gornje Ugarske (tur. Muin-i Ali Osman’a itaat üzereyim emre, Kral-ı Orta Macar’ım ki namım Tökeli İmre), uz uvjet da im plaća godišnji danak od 40 hiljada talira. Izvori kažu da je tokom iste godine osvajao tvrđavu za tvrđavom i proširio svoju državu do rijeke Váha. Na kraju, nakon poraza Osmanlija pod Bečom, on je i umro u Turskoj zajedno sa svojom suprugom a danas njegov kip ponosno stoji na Trgu heroja u Budimpešti. U svom pohodu sa Osmanlijama njihov vazal Thököly je pridobio još brojne kršćanske plemiće da mu se pridruže. Čak je 1683, prije pohoda i opsade Beča, pozvao i Hrvatski sabor i hrvatskog bana Nikolu III Erdödyja da se pridruže njemu i velikom veziru Kara Mustafa-paši u pohodu na Beč. Hrvatski sabor i Erdödy nakon razmatranja prijedloga odbili su poziv.

Ako sve saberemo i oduzmemo, kako zaključuje i Ian Almond u knjizi „Predstavljanje islama u zapadnoj misli“, polovinu osmanske vojske koja je marširala na Beč i koja ga je opsjedala činili su kršćani.

Kada su Osmanlije izgubile bitku muslimanske elite se nisu svetili svojim kršćanskim podanicima. Zanimljiv je detalj kako je i nacrt teksta Karlovačkog mira kojim je 1699. okončana ova faza Osmansko-habsburškog sukoba sačinio kršćanin grčkog porijekla Aleksandar Mavrocordatos, birokrata na Osmanskom dvoru.

Tokom više stoljeća sukoba Osmanskog carstva sa katoličkom Habsburškom monarhijom Osmanlije su često za saveznike uzimali kršćane, kao npr. Francuze. U osamnaestom vijeku Osmanlije su vodili rat protiv Rusije i Habsburške monarhija s ciljem očuvanja jedinstva i suvereniteta kršćanske Poljske. Činili su to iz strateških imperijalnih interesa a ne želje da se pomognu muslimanska braća.

Bezbroj je primjera ovih „historijskih anomalija“ koje se ne uklapaju u ideologiziranu sliku evropske historije kakva se ovih dana pokušava nasilu kreirati. I upravo potpuna slika historije otkriva sve ono loše, ali i dobro što je iza nas. I historija bi trebala biti samo historija iz koje učimo greške kako ih ne bismo ponavljali, ali kada se s njom počne manipulisati kao što se to danas čini širom Evrope od brda Kahlenberg do ulica Warshave onda se ona pretvara u gorivo za neke nove sukobe u kojima će ponovo profitirati ako ne imperijalne, a ono sigurno lokalne elite.