Iz prošlosti imama u Istočnoj Hercegovini

U prvom izlaganju glavni imam Medžlisa IZ-e Gacko Sadet ef. Bilalić govorio je o okolnostima i ambijentu u kojem trenutno djeluje Islamska zajednica, a imam u Nevesinju Mehmed ef. Čopelj evocirao je uspomene na dvojicu nevesinjskih imama koji su svojim radom obilježili drugu polovinu XX stoljeća na području Nevesinja.

Rad Mehmed ef. Čopelja pod naslovom „Iskustvo islamskog rada i podučavanja u Nevesinjskom kraju na primjerima imama rahmetli Halil ef. Tucovića i Jusuf ef. Handže“, prenosimo u cjelosti.

“Na put Gospodara svoga mudro i lijepim savjetom pozivaj i s njima ne najljepši način raspravljaj! Gospodar tvoj zna one koji su zalutali s puta Njegova, i On zna one koji su na pravom putu.'' (En-Nahl, 125-128.)

U današnjem vaktu, ovakvom kakav jeste, gdje je potpuno poremećen sistem vrijednosti, pričati i pisati o ljudima koji su svojim radom, poštenjem, ugledom i ilumom dali pečat jednom vremenu na jednom prostoru nije ni malo lahko. Nije lahko jer me strah hoću li dovoljno napisati koliko ti ljudi   zaslužuju a siguran sam da neću jer oni zaslužuju puno više od jednog teksta. Posebno nije lahko kada znamo da su mladima danas u velikom broju uzori fudbaleri, pjevači a nerijetko i sami kriminalci. Oni u njima vide moć jer kažu da oni mogu „otvoriti“ sva vrata, mogu sve srediti, od politike, ljekara, profesora, zaposlenja itd.; vide u njima bogatstvo jer oni voze skupa auta, nose markiranu odjeću, piju najskuplja pića i vide u njima i poštovanje okoline jer su svjedoci da se puno ljudi utrkuje za njihovu  pažnju ili tek pozdrav. Ali eto, mi ćemo pričati i pisati baš o ljudima koji su bili cijenjeni i poštovani zbog nekih drugih osobina. Pričaćemo i pisati o dvojici uglednih nevesinjskih efendija, Jusufu ef. Handži i Halilu ef. Tucoviću.

Jusuf ef. Handžo potiče iz vrlo ugledne i vjerski obrazovane porodice. Njegov dedo Salih i pradedo Osman su zadugo bili imami Kljunske džamije. Rođen je 30.11.1918. godine u Kljunima. Završio je četiri razreda osnovne škole u selu Hrušta a nakon toga osam razreda medrese u Konjicu. Po završetsku medrese odlazi u vojsku gdje je u Šibeniku služio mornaricu. Po dolasku iz vojske njegovo prvo postavljenje na dužnost imama bilo je u selu Odžak do Drugog svjetskog rata.

Početkom ratnih dejstava 1941. godine vraća se u Kljuna gdje preuzima dužnost imama a ujedno i dužnost matičara. Tu ostaje sve do 1960. godine kada biva premješten na dužnost glavnog imama u Nevesinju. Na dužnosti imama u Nevesinju ostaje sve do 1970. godine kada zbog bolesti glasnica odlazi u invalidsku penziju u svojoj 52. godini života. I pored svoje bolesti a na izričiti zahtjev mještana sela Odžak, Jusuf ef. je još neko vrijeme u pomenutom selu svakog petka obavljao džumu namaz a sa vrijeme zimskih ferija učio djecu u mejtefu. U Mostar se doselio 1982. godine.

Oženio se 1946. godine Mejrom Đukić iz Blizanaca koju je upoznao jednog ramazana kao mladi softa. Imali su troje djece, sinove Fadila i Džemu koji je poginuo 1993. godine, te kćerku Fadilu.

Za dugogodišnji uspješan rad na polju islama a povodom 84. godišnjice osnivanja Ilmijje, Jusuf ef. je 1996. godine dobio i priznanje. Umro je 04.06.1999. godine u Mostaru a ukopan je u Šarića haremu.

Osvrnućemo se na jedan, uistinu, zanimljiv a i poučan događaj iz života Jusuf efendije. Znamo da je jedna od najvećih odlika vjernika mu'mina i to što Allah dž.š. za njih kaže da su oni Njegovi prijatelji, odnosno evlije,  kao što stoji u Kur' anu: „Allah je zaštitnik onih koji vjeruju i On ih izvodi iz tmina na svjetlo, a onima koji ne vjeruju – zaštitnici su šejtani i oni ih odvode sa svjetla u tmine; oni će biti stanovnici džehennema, oni će u njemu vječno ostati.“(Kur'an, sura Bekara, ajet 257.)  Na drugom mjestu, čitamo: „I neka se ničega ne boje i ni za čim neka ne tuguju Allahovi štićenici, oni koji budu vjerovali i koji se budu Allaha bojali.“ (Kur'an, sura Junus, ajeti 62-63) Ovo se zove opći vilajet/evlijaluk i svaki vjernik je počašćen sa ovom odlikom. Međutim, ima i taj drugi vid evlijaluka koji Allah poklanja nekim svojim robovima a znamo i učimo da se to zove keramet. To je nadnaravno djelo kao i mudžiza s tim da vjernik-evlija koji tako nešto iskusi nikome to ne obznanjuje, ne tvrdi da to posjeduje i nikome sa time ništa ne dokazuje za razliku od poslanika (a.s). Ukoliko to pak evlija učini, velika vjerovatnoća je da, kako kažu učenjaci akaida, da će on tu nadnaravnost izgubiti. Kroz Kur'an su nam poznati neki od kerameta, kao što je slučaj Merjeme, majke Isaove a.s., a kroz hadise poznajemo slučaj Ebu Derda'a i Selmana Farisija kada su sjeli za jednu posudu da jedu a zatim čuli kako ona tesbih čini Allahu dž.š. Isto tako, mnogo je slučajeva kerameta koji su zabilježeni i u našim krajevima. Vjerovatno da mnogi od nas znaju za barem jedan ili više slučajeva. Nas ovdje zanima Jusuf ef., a za njega se kaže da je imao izuzetno lijep glas, ali je nažalost taj lijepi i umilni glas izgubio. Interesantna stvar u vezi toga glasa je i zašto ga je izgubio. Žitelji Nevesinja pričaju da kada bi Jusuf ef. učio ezan za početak namaza ili ezan na uho novorođenčeta, ptica bi slijetala na obližnje drvo i svojim bi cvrkutom pratila to njegovo učenje. To je ono što su ljudi tek vremenom uočili, a Jusuf ef. je šutio i o tome ništa nije spominjao. Međutim, kako se priča u Kljunima, onoga momenta kada je rekao ljudima da ta ptica dolazi radi njega kako bi pratila njegov ezan, onda je i izgubio glas. Naravno da ljudi nisu znali ni do danas da je ustvari u njegovom primjeru i ono što smo naveli na početku.

I Halil ef. Tucović potiče iz ugledne i vjerski obrazovane porodice. Rođen je u Borovčićima 1925. godine, a već u svoj dvanaestoj godini upisuje medresu u Konjicu te nakon tri godine školovanja prelazi u Karađoz-begovu medresu u Mostaru gdje ostaje sve do 1941. godine kada je pomenuta medresa i prestala sa radom. Na dužnost imama džemata Kruševljani je postavljen 1942. godine a džemat Kljuna preuzima 1967. godine gdje je ostao sve do 1992. godine., odnosno početka agresije na našu zemlju i progona Bošnjaka iz opštine Nevesinje. Halil ef. Tucović je obavio hadž dva puta, i to 1979. i 1991. godine. Otac Šaban je također završio Karađoz-begovu medresu u Mostaru i bio je imam u Dubravama, Počitelju i Rabini. I njegov amidža Ahmet je završio medresu ali nikad nije bio imama. Halil ef. Tucović je imao tri sina, i to: Ahmeta koji je završio Gazi Husrev-begovu medresu  a kasnije Fakultet političkih nauka, Seida koji je završio medicinski fakultet i ugledni je doktor u bolnici „dr. Safet Mujić“ u Mostaru te Emina koji je također završio Gazi Husrev-begovu medresu i  Fakultet islamskih nauka u Sarajevu. Emin ef. Tucović je 1993. godine položio hifz i tako postao prvi hafiz Hercegovine poslije Drugog svjetskog rata. Halil ef. Tucović  je službeno penzionisan 1988. godine. Preselio je 26. januara 2011. godine a dženaza je obavljena 27. januara u haremu u Borovčićima.

Šta reći za jednog a da to isto  ne kažemo za drugoga. Bili su za onaj vakat vrlo obrazovani ljudi, veoma skromni, po prirodi tihi, smireni  sa posebnim darom za humor, onaj zdravi seoski humor koji svakog nasmije a nikoga ne nasekira. Radili su i živjeli u vremenu kada je biti imam bilo vrlo teško, kad su imami jedva preživljavali, kada su bili pod stalnom prismotrom, kada su pozivani na informativne razgovore i zbog najmanjih sitnica, a često i izmišljenih stvari samo da bi se trenirala strogoća nad muslimanima. Jusufu ef. su komunističke vlasti u Nevesinju nudili da izabere mjesto u opštini koje on hoće samo da ostavi mjesto imama što je on bez razmišljanja odbio. Odbio je, jer je smisao njegovog života bila vjera a ne novac ili ti nekakav položaj. Radilo su u vremenu progona Mladih Muslimana, zatvaranja džamija po Nevesinju i njihovom pretvaranju u magacine, zabrane nošenja ahmedije i mahrame na javnim mjestima itd., a oni su davali sve od sebe da se ti problemi što bezbolnije prevaziđu. Svojim nesebičnim radom i zalaganjem, plemenitošću, blagim i nadasve pedagoškim odnosom prema djeci su radili na njihovom vjerskom obrazovanju. Takvim pristupom doveli su do toga da su mektebi (i pored pritisaka na roditelje) uvijek bili puni djece. Njihovo znanje je bilo kao nepresušno vrelo čistog, bistrog i nezagađenog planinskog potoka, na kojem su se mnogi napajali i uzimali znanje. Neko manje a neko više, ali su svi ponešto naučili. Bili su tu i u radosti i u žalosti kao pravi domaćini svoga džemata. Njihova riječ se slušala, poštovala i uvažavala. I samo Allah zna koliko su djece naučili prvim surama i harfovima a koliko je njih naučilo čitati časni Kur'an njihovom zaslugom. Svojim ponašanjem, energijom i pozitivnim stavom služili su za primjer svim drugim džematlijama, posebno prilikom obnove ili izgradnje vjerskih objekata. Tako je Halil ef. kao imam Kljunske džamije dva puta učestvovao u njenoj obnovi. Prvi put 1998. godine, prilikom njene obnove kada je na njenim temeljima prvi zaklao ovna i odrekao se plate imama sve dok se ne steknu uslovi da se u džamiji može obavljati namaz. I pored toga, ljudi kažu da je na obnovi džamije radio neprekidno četrdeset dana. Samo za jedan dan, zajedno sa Ševkom Omerikom je preko ruka prebacio blizu četiri stotine vreća cementa. Kljunska džamija je u julu mjesecu 1992. godine od strane VRS i JNA potpuno devastirana a munara minirana. Zahvaljujući nesebičnom zalaganju mještana džemata, džamija je ponovno obnovljena 1999. godine. U njenoj obnovi  ogroman doprinos je dao i njen dugogodišnji imam Halil ef. Tucović.

Kako onda da o tim ljudima nešto ne kažemo i ne sačuvamo sjećanja na njih? Pa zar ti ljudi nisu zaslužili da se bar ponekad o njima priča i piše? Zar ti ljudi ne zaslužuju da budu uzor, prije svega nama imama, pa onda i našoj omladini? Čast mi je i sretan sam što sam ih poznavao i što sam jedan dio svog života proveo u vremenu njihovog rada i života.

O Halil ef. ima mnogo događaja i priča pošto sam i ja sam bio njegov učenik pa ću i navesti nekoliko njih. Znam da je to bio prvi efendija pred kojeg sam došao i počeo učiti još kao petogodišnjak. Njegov pristup i metod podučavanja djece bio je krajnje autoritativan, u toj mjeri da danas kao efendija zasigurno ne bi mogao to primijeniti s obzirom na ''demokratiju'' u mjetefu i školi. Štaviše, protiv njega bi se pisale žalbe, peticije i vodile parnice. Ali je imao punomoć od naših roditelja da primjenjuje te i takve vaspitne mjere. Iz ove vremenske diststance možemo shvatiti njegovu praksu i metod poučavanja i biti mu zahvalni na onome što je postigao u taj vakat ili nevakat i pod takvim okolnostima, pod stegom i strahom tog sistema, bez knjiga i drugih pomagala. Polazilo mu je za rukom da nakon što pređe prag mejtefa, ostane upamćen u glavama djece a zajedno s njim i strah od njega i roditelja da smo skoro svi se trudili da naučimo zadato nam gradivo. Nastava bi se manje-više održavala na običnom preslušavanju onoga što se taj dan trebalo zapamtiti, bio to neki novi harf, sura, ili šart koje bi djeca uvježbavala s roditeljima ili nenama koje bi običavale unučad ''pamtiti'' pred spavanje. Halil ef. bi uvijek pri sebi, kao neki zaštitni znak ili simbol autoriteta nosio šipku koja bi dosezala sa jednoga kraja do na drugi kraj sobe, tako da su mu sva djeca bili u dohvatu. Često bi se, i to nije nikakva tajna, ta šipka našla i na leđima, koljenima ili dlanovima djece, posebno onih koji bi šaptali, ometali drugu djecu a i onih koji bi više od dva puta došli bez da su naučili zadano im gradivo. Njegovo mjesto bi obično bilo pored šporeta i kada bi djeca prešla granicu njegovog strpljenja, jasno bi se začuli udarci šipke od sulunar. Jednom, pa i drugi put a nakon trećeg bi uslijedile i riječi: „Pisni sad, majkoviću!“Nakon toga bi nastupio tajac i niko od djece ne bi zadugo napravio ni pokret a kamoli progovorio.

Mehmed ef. Čopelj, imam u Nevesinju