Među proizvođačima čuvenog vlašićkog sira *Možete bilo gdje otići da napravite vlašićki sir, u Njemačku, Švicu, Francusku, ali nije to to, jer kvalitet ovog sira je dat u zraku i po travi – tvdi Jusuf Melić, vlašićki poznati proizvođač sira  Kamo god da krenete, na bilo koju stranu moćne Vlašić planine, od Kraljice i Gostilja do Galice pa do Biljanske doline, naići će te na nekog od vrsnih proizvođača nadaleko čuvenog travničkog ovčijeg i kravljeg sira.  Sve su to sirari uglavnom iz porodica sa stogodišnjom tradicijom spravljanja ovog specijaliteta kao što su: Kozari, Memići, Seferi, Trifkovići, Mehići... Na 1.500 metara nadmorske visine, u netaknutoj prirodi i važdušnoj banji, među vrsnim proivođačima sira je i čuveni Jusuf Melić koji godišnje proizvede 1.000 kilograma ovog proizvoda i sve proda. Jusuf je ove zime jedini zazimio u selu. Nema komšija, u kući nema vode, ma improvizovanu struju kojukoristi samo za sijalicu i tranzistor, ali se ne žali:- Ovdje mi je najbolje, kaže i dodaje – i vazduh mi prija i miriše, iako zimi znaju zapadati snjegovi pa nidje ni makac! Ni druga sela preko zime nemaju puno povratnika. U selo Dukat, u Mjesnoj zajednici Vitovija, vratila se jedna porodica. I oni ostaju vjerni selu uprkos okrutnoj zimi koja ih čeka.  „Ovdje sam na svome i ne pomišljamo nikamo drugdje ići. Proizvodnj sira je naša sudbina, a sir je dovoljno zrio samo ako je najmanje 45 dana stajao u kaci u salamuri/surutki“ Među poznatim vlašićkim sirarima, koji imaju dugogodišnju tradiciju spravljanja ovog specijaliteta je i Ismet Hadžić koji kaže: „Po ovom proizvodu smo poznati u cijelom svijetu i ponosan sam što je tako“.  U njedrima Vlašića, na nadmorskoj visini od preko 1.000 metara, ugnijezdilo se selo Mudrike u kome vrijedni mještami stoljećima prave ovaj nadaleko poznati sir. Među najpoznatijim proizvođačima ovog specijaliteta je 63- godišnja Smajila Mehić koja kaže: „Tradicija pravljenja sira u mojoj porodici je duga više od 150 godina. Radila ga je moje svekrve svekrva, pa moja svekrva i ja. Sada sam obučila i svoju snahu da nastavi sa ovom tradicijom“. Vjeruje se da su recept za pravljenje ovog sira na ove prostore donijeli nomadski stočari s istoka. Domaće stanovništvo je preuzelo i prihvatilo način pravljenja pa se danas vlašićki sir proizvodi širom Bosne i Hercegovine. Smajila Mehić kaže: „Gotovo sve tajne pravljenja sira su poznate meni i mojima koji od ovog posla živimo i koji ga volimo. Sir zrije k’o i voće. Mora da sazrije. Ovce se muzu ujutro i naveče. Naša tradicija je praviti ovčiji sir, ali pravimo i kravlji. Međutim, ovce su za nas unosnije i zdravije. Prvenstveno nam je želja sačuvati brend ovčijeg sira!“.

Hafisku diplomu Abdulahu Tabakoviću, u svojstvu izaslanika reisu-l-uleme, uručio je prvi imam Gazi Husrev-begove džamije i direktor Gazijne medrese hafiz Mensur ef. Malkić. “Hafize, čuvaj Kur’an-i-kerim, onoliko koliko ti budeš čuvao Kur’an toliko će Allah dž.š. tebe čuvati. Budi pokoran Allahu dž.š., čini dobročinstvo roditeljima, budi koristan našoj zajednici, dobro uči, dobro se vladaj i budi pozitivan primjer svojim vršnjacima i svima nama”, poručio je hafiz Malkić na hafiskoj dovi.   Hafiska dova mladom, trinaestogodišnjem hafizu Abdullahu Tabakoviću, posigurno je veliki događaj za Mostar i od velikog historijskog značaja za muslimane Hercegovine jer su imali priliku prisustvovati događaju punom ibreta i divljenja i posvjedočiti  da je moguće, ako ima volje, vjere, ustrajnosti i podrške i u trinaestoj godini života, kako je to učinio hafiz Abdulah, postići velike rezultate. Poslije položenog hifza odmah u mekteb Svečanosti su pored brojnih džematlija prisustvovali mostarski imami i profesori Karađoz-begove medrese. Odabrane odlomke Kur’ana proučili su njegov muhaffiz kurra hafiz Armin ef. Abaza,  hafiz Nezir Šarić, direktor Karađoz-begove medrese hafiz Aid ef. Tulek i hafiz Malkić. Tokom programa prisutnima su se obratili još Šefik ef. Čavčić hafizov muallim i v.d. glavnog imama Medžlisa IZ Mostar mr. Dino ef. Maksumić Efendija Čavčić je akcentirao važnost kontinuiranog djelovanja džemata Zalik u kojem trenutno žive četiri hafiza, a uskoro bi se taj broj mogao i povećati. Kazao je kako se džemat Zalik u svom radu prioritetno rukovodi idejom o važnosti ljudskih resursa. Sa prisutnima je podijelio iskustva organizacije mektepske nastave koju pohađa i Abdulah. Časove je koristio kako bi memorirao novu stranicu Kur’ana, za šta mu je trebalo, tek, desetak do petnaest minuta. Često bi se dešavalo da ga cijela mektepska grupa zajedno sa efendijom Čavčićem gledajući u mushaf preslušava. “Bila je to inspiracija i drugoj djeci da se odluče početi učiti Kur’an napamet. Ponosni smo što imamo ovakvu djecu”, kazao je Čavčić.  Posebno emotivno ga je dirnula gesta mladog hafiza Tabakovića da je odmah, nakon položenog ispita hifza, došao na mektepsku nastavu.   Glavni imam Maksumić je u svom obraćanju protumačio islamske stavove o bitnosti činjenja dobrih djela i o značaju učenja Kur’ana. “Ova hafiska dova je prilika za sve nas da preispitamo svoj odnos prema Kur’an-i-kerimu. Je li sramota da je čovjekov život prošao, ili je ušao u šezdesete i sedamdesete godine, a da nije naučio pravilno čitati i učiti Kur’ana, a imamo naše mektebe, naše imame, našu instituciju Islamske zajednice, imamo Centar za učenje Kur’ana, koji radi već pet-šest godina. Hafiz Abdulah Tabaković je drugi najmlađi hafiz u Bosni i Hercegovini, naš čovjek, nije došao sa strane, njegovi roditelji su Bošnjaci iz ovih predjela, nisu imali posebno priliku da uče arapski jezik, nego su se potrudili da u ovom pravcu usmjere svoje dijete. Zato iskoristimo ovo vrijeme i priliku da onaj ko nije naučio harfove, da danas donese nijet da ih nauči, da kaže svom efendiji ja hoću da naučim, nauči me, poduči me... Nemojmo da dođemo na Sudnji dan da harfovi budu dokaz protiv nas jer ih nismo naučili, a Kur’an nam stoji na rafama”, upozorio je ef. Maksumić. 

Nakon protestne koju je Izrael uputio vlastima u BiH da se povuče odluka o imenovanju škole u sarajevskom naselju Dobroševići "Mustafa Busuladžić", stigao je odgovor rukovodstva škole.

U organizaciji "Muzeja Hercegovine" iz Mostara i Centra za kulturno naslijeđe "Bosna" u Mostaru će 28. oktobra biti održan prvi Međunarodni kolokvij "Bosanska usmena tradicija u kulturi svijeta". Program će započeti 27. oktobra otvaranjem izložbe "Umjetnost bosanske musandere" o kojoj će govoriti Amra Hadžimuhamedović. Istog dana biće održana javna rasprava "Bosanska usmena tradicija u kulturi svijeta". U subotu, 28. oktobra biće predstavljena knjiga Seada Šemisovića "Epski svijet Avda Međedovića". O knjizi će govoriti Enes Kujundžić, Nirha Efendić i Sead Šemisović. Sponzor manifestacije je Federalno ministarstvo obrazovanja i nauke.

U subotu, 14.oktobra 2017. godine, aktivistice Sektora za brak, porodicu i ženski aktivizam Medžlisa IZ-e Banja Luka ugostile su više od 300 žena iz Sarajeva, Živinica, Doboja i Vogošće. Izlet je osmišljen kao edukativan i rekreativan program, vid podrške povratničkim džematima, ali i kao korisna prilika za međusobno upoznavanje i druženje.

Monopartijski politički sistemi prošlog vremena, jugoslovenski i sovjetski, nosili su u sebi tu parareligioznu crtu.

Prije više od četerdeset godina, dakle negdje 1975. godine u našu kuću, u Žepi u Istočnoj Bosni, došli su gosti. Među njima je bio i jedan veterinar, koji je za nas djecu izgledao čudno, jer smo prvi put uživo sreli nekog ko nije bijele puti kao mi. Bio je to jedan Arap, Sirijac. Odrasli su sjedili i razgovarali o „važnim stvarima“, a mi djeca smo onako izvirivali iz sobe  i osluškivali te „važne“ razgovore. Naravno da je u centru pažnje bio pomenuti veterinar, jer je on iz daleka došao, možda čak prvi put u našem naselju da se pojavio jedan Arap. Svi su željeli da čuju njegovo mišljenje o svemu. Moj dedo rahmetli se nije libio ni u najvećem i najozbiljnijem društvu svoje unuče uzeti u krilo i sa njim učestvovati u razgovoru i društvu, tako je i tada bilo. Pozvao je mog mlađeg brata koji je imao četiri godine, koji je inače bio njegov ljubimac. Brat je slobodno otrčao do dede, sjeo u njegovo krilo i zadovoljno posmatrao pridošle goste. U jednom trenutku, dedo je rekao mom bratu da on prouči imanske šarte, da čuje ovaj adžo iz Sirije. Kad je brat to onako dječiji lijepo i simpatično proučio i nabrojao, naš gost je zaplakao i kroz suze prozborio: “Vallahi ste pravi muslimani!“ i to je ponovio tri puta. Ova dva slučaja svjedoče o stanju i svijesti muslimana danas u cijelom svijetu, pa i kod nas. Četrdeset i dvije godine nakon tog događaja kojeg nisam zaboravio, predvodim u punoj džamiji džuma-namaz. Nakon namaza, selamim se sa mnogo mojih dragih džematlija. Tada mi prilazi jedan mladi čovjek kojeg ne poznajem i on naziva selam. Kaže da je iz Sirije i da želi da mi nešto kaže. Pozvao sam ga da sjednemo i da ga saslušam. Odazvao se pozivu, pa smo sjeli i počeli razgovor. Nevažno je sve što smo pričali, u odnosu na njegov zaključak. A, njegov zaključak je bio da mi nismo dobri muslimani (tačnije da smo nikakvi muslimani) i da sve pogrešno radimo i on moli Allaha, dž.š., da nas ne zadesi sudbina Halepa i njegovih stanovnika, jer se upravo u to vrijeme odigravala golgota u Halepu. Ni tu nije stao, već se ponudio da nam on daje rješenja i pomogne u približavanju Allahu, dž.š. Ako pogledamo ukupno stanje muslimana sedamdesetih godina u našoj domovini i uporedimo ga sa današnjim stanjem, doći ćemo do zaključka da su nam danas džamije punije, da smo imali jedan uzlet i napredak u razumijevanju vjere i njenom prakticiranju. Onda se logično postavlja pitanje je li naše stanje uzrok ova dva dijametralno suprotna zaključka ili je stvar u percepciji onih koji donose zaključke. Očito da se radi o ovom drugom. Ova dva slučaja svjedoče o stanju i svijesti muslimana danas u cijelom svijetu, pa i kod nas. Ovo su ustvari i dva tipa razmišljanja ljudi, jedni i u pozitivnim sitnicama traže poticaj, pohvalu i napredak, dok drugi čak i pozitivne stvari nipodaštavaju, omalovažavaju i bagatelišu, ukoliko nisu u skladu sa njihovim shvatanjem i svjetonazorom. 

I ove godine 25.10.2017. u zeničkoj crkvi svetoga Ilije Proroka, Odbor za međureligijsku saradnju grada Zenice organizovao je međureligijsku manifestaciju "Duh Asiza". 

Medžlis islamske zajednice Zvornik i džemat Vitinica organizuju svečanost u povodu uspješno završenog hifza mladog Vitiničanina Semira Junuzovića u subotu 04.11.2017. godine poslije podne namaza u džamiji u džematu Vitinica.

Danas je reisu-l-ulema Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini Husein ef. Kavazović u posjetu primio članove Organizacionog odbora prvog međunarodnog simpozija „Islamska umjetnost u Bosni i Hercegovini“ koji je jučer održan u Sarajevu.

Reisu-l-ulema sa specijalnom gošćom simpozija o islamskoj umjetnosti u BiH iz Muzeja islamske umjetnosti u Dohi

Ferid Džidić je posljednji klesar mlinskog kamenja iz Viteza U dobra, stara vremena, kada današnja tehnologija nije „diktirala“ životnu utrku u kojoj se brže živilo i srkletilo, cvjetao je zanat  klesanja mlinskog , takozvanog „spužvastog“ kamenja pogodnog za izradu vodeničkih žrvnjeva.  Dobri poznavaoci ovog zanata i mlinskig kamenja tvrde kako je u najbolje vrijeme za ovaj zanat, na brdo Orlac kod Viteza dolazilo i radilo i do stotinjak mještana. Gotovi proizvodi iz ove „kamene“ tvornice stizali su na  brojna tržišta širom nekadašnje zajedničke države. Danas u utrobu rudnika uzlazi još samo Ferid Džidić i ponekad njegov mlađi sin Fahrat.  Ovaj nadaleko poznati majstor sog zanata veli: „Bilo je to vrijeme kada se moglo lijepo živjeti od ovog zanata. Nažalost, tehnologija je i ovaj zanat otisla i prijeti njegovo izumiranje“. Međutim, ovaj vrsni majstor izrade vodeničkih žrvanja, ne potura halat iz ruku, kleše i kamen oblikuje onako kao srcem snuje. Kaže kako je i emotivno vezan za ovaj zanat. Prisjeća se: „Tri puta je ovaj zanat spašavo mene i moju porodicu  od teške neimaštine. Kada sam se vratio iz vojske, 1965.godine, bi neka privredna reforma. Nigdje posla. Zahvaljujući savjetu oca prije odlaska u vojsku, koji me pozvao u majdan da radim sa njim i naučim zanat pregrmio sam i tu nevolju nezposlenosti. Zanat ne da, sine ogladniti, gledaj i uči! - sjećam se njegovih riječi koje su mi suhog zlata valjale. Ti proizvodi su u to vrijeme iz Viteza odlazili u Sloveniju, Srbiju, Hrvatsku“. Ferid s ponosom ističe kako se po svom majstorstvu nadaleko pročuo i kako su ga zvali na sve četiri strane. „Tri puta sam obnavljao vodeničke žrvnjeve na poznatim vodenicama Plive kod Jajca, a radio sam i vodenice u Nacionalnom paku Krka u Hrvatskoj. Mojih ruku djelo je i 24 para mlinskih žrvanja, koje sam i napravio i ugradio u vodenice. I još mnogo toga sam radio i uradio. Posebno sam ponosan na vodenicu na Plivi koja mlinskim kamenjem melje žito od 1984.godinu, a obnovljena pred Olimpijadu u Sarajevu“, kazuje ovaj vrsni i još uvijek vitalni majstor i dodaje kako se radio i u hemijskoj industriji u Principu u Vitezu, ali ponovo se vratio svom „omijenom“ zanatu – klesanju vodeničkog kamenja! Na sreću, posla još ima – kaže  Ferid i dodaje: „Sve više ljudi je počalo graditi vodenice pa im je nužno mlinsko kamenje i eto meni posla. Oduvjek sam vjerovao u rad i poštenje. Da ću ostvariti svoj san znao sam još davne 1962.godine, kada mi je jedan stariji majstor priupitao  ‘sanjam li da klešem kamen iz brda Orlac?’ Odgovorih mu potvrdno i dobih odgovor; E-eh  znaj bićeš ti dobar majstor!’

Tri četvrtine svjetske populacije živi u zemljama koje ili ograničavaju pravo na ispovijedanje vjere i uvjerenja ili imaju "visok stepen društvene netrpeljivosti koja uključuje religiju ili uvjerenja", kazao je specijalni izvjestitelj Ujedinjenih naroda za vjerska prava Ahmed Shaheed.

(GAZI HUSREV-BEGOVA BIBLIOTEKA: 480 GODINA POSTOJANJA, /Osman Lavić et al./ Sarajevo, 2017., 276 str. ) Početkom 2017. godine Gazi Husrev-begova biblioteka obilježila je  480 godina kontinuiranog rada i postojanja. U povodu tog jubileja priređena je Monografija biblioteke koja je samo jedan u nizu sadržaja obilježavanja ove nesvakidašnje godišnjice kakvom se ne može pohvaliti niti jedna institucija kod nas. Premda prvi osvrti na Biblioteku sežu još u tridesete, četrdesete i pedesete godine prošlog stoljeća, oni su ipak bili preskromni da obuhvate četiri i po stoljeća bivstvovanja i rada, te širenja i proširivanja djelokruga rada ove najznačajnije institucije koja baštini pokretno kulturno naslijeđe pisanog i arhivskog karaktera. Svojim povijesnim i kulturološkim značajem privlačila je pažnju domaćih i stranih spisatelja, novinara i naučnika. Premda su tekstovi o njoj objavljivani na različitim jezicima, (turskom, engleskom, talijanskom, arapskom, ali i drugim), različitim povodima i s različitim ciljevima,  u stručnoj bibliotečkoj literaturi, domaćim i stranim enciklopedijama, oni su ipak bili nedostatni da daju cjelovit uvid u njenu historijsku retrospektivu, kulturološki i civilizacijski značaj, ali i praktičnu dimenziju koju ona nudi. Jednostavno, nesrazmjerna je cjelokupna dosadašnja produkcija u odnosu na sveukupan značaj. Prateći taj njen povijesni hod kroz vrijeme, predstavljeno je sve ono što je informativno bilo moguće izvući kako bi se u njen vremeplovni mozaik utkalo što više nijansi. Ovo je temeljit, vrlo iscrpan prikaz, zahvaćen po dubini i po širini, sa ozbiljnim istraživačkim kao jedinim metodološki opravdanim pristupom u nastojanju da se prošlost predstavi što iscrpnije i informativnije. Institucionalno izrastanje, administrativno sazrijevanje, intelektualno i kadrovsko osposobljavanje, infrastrukturno i materijalno osiguravanje, traženje najoptimalnijih uvjeta za dalje napredovanje i ispunjenje njene misije u punom kapacitetu ,,u skaldu s potrebama sredine i vremena“, kako je njen utemeljitelj definirao uvjete za njenu posestrimu ,,bliznakinju“ medresu. Sve to učinilo ju je stjecištem i utočištem preostalih fondova drugih poznatih biblioteka, bez obzira kada one nastajale, u 16. ili kasnijim stoljećima, u Sarajevu ili drugdje. Ta vrsta osjećaja i svojevrsnog vizionarstva svakako je ovoj biblioteci priskrbila epitet prve kulturne institucije te vrste u BiH i regionu. Jer ona je, i biblioteka, i arhiv i muzej. Brojne su druge privatne biblioteke i pojedinačni rukopisi svoje utočište našli upravo tu, pod njenim krovom. Ovo nije samo retrospektiva prošlosti, nego dokumentiranje sadašnjosti i memoriranje za budućnost. Date su sve pojedinosti koje se tiču biblioteke, šetnje biblioteke, lokacije i dislokacije, posebno u ratnim uvjetima. Javnost je tako doznala sve puteve kojima je Biblioteka hodila kroz ratne labirinte do sigurnog utočišta i spasa od sudbine kakva je zadesila, NUB u Vijećnici ili Orijentalni institut pred cunamijem barbarizma (1992-1995). Ova retrospektiva, također, ukazuje kako je proces realizacije ideje biblioteke vrlo spor i da je trajao oko pola stoljeća. Pokazalo se da i u tome ima neke sreće. Da je sagrađena kada je rođena ideja (1958)  sigurno ne bi bila tako moderna i funkcionalna. Ona danas prati potrebe i trendove novih tehnologija kojima je u potpunosti prilagođena. U osvrtu na pojavu ove monografije želimo ukazati barem na poglavlja koja obuhvata i saradnike koji su utkali svoj trud u njenoj izradi. Stoga ćemo zainteresiranoj javnosti odgovriti i na pitanje šta zapravo obuhvata ova monografija? U četrnaest tematskih cjelina iz pera dvanaest autora koji su sarađivali na izradi, rasvjetljeni su mnogi aspekti koji se tiču Biblioteke, njene uloge i percepcije općenito. Kroz tematske cjeline vrlo iscrpno obuhvaćena su pitanja od historijata, do bibliografije radova o biblioteci pod slijedećim naslovima: 1. Gazi Husrev-begova biblioteka od osnivanja do danas, Osman Lavić, str. 12-55); 2. Rukopisni fond, (Mustafa Jahić, str. 58-82); 3. Fond štampane knjižne građe (Mustafa Jahić str. 84-96); 4. Arhivske zbirke Gazi Husrev-begove biblioteke (Azra Kasumović- Gadžo str. 98-110); 5. Muzejska zbirka, fototeka i zbirka poštanskih maraka, (Ahmed Mehmedović, str. 112-124); 6. Arhiv islamske zajednice u Bosni i Hercegovini (Muhamed Hodžić, str. 126-136); 7. Elektronska baza podataka, mikrofilmovanje i digitalizacija, (Hamza Lavić, str. 138-146); 8. Konzervacija i restauracija (Madžida Smajkić, str. 148-158); 9. Izdanja Gazi Husrev-begove biblioteke (Haso Popara str. 160-170); 10. Korištenje fondova (Ismet Bušatlić str. 171-184); 11. Uposlenici (Fatima Tinjak –Hamida Karčić, str. 188-230); 12. Biblioteka u javnom prostoru (Šahsena Đulović str. 233-253); 13. Novinske vijesti i reportaže (Elvir Duranović str. 254- 262); 14. Selektivna bibliografija radova o Gazi Husrev-begovoj biblioteci (Elvir Duranović str. 264-276).  Monografija je svojevrstan vremeplov, filmska i ilustrirana priča, kombinacija narativa i vizuelizacije tog narativa. Ako je zaista trebalo proći toliko vremena, i sazrijevati potreba jednog ovakvog djela, kao što je sazrijevala svijest i okolnosti za njenu gradnju, onda je to djelo stiglo u pravi tren.  Spojilo se više pretpostavki koje su nužno nametale pripremu jednog printanog medija, koji će predstavljati svojevrsnu ,,pismohranu“ svega onoga što jeste bila u prošlosti i onoga što ona jeste danas. Monografija sublimira sve aspekte, sve specifičnosti i ostaje trajno svjedočanstvo o petostoljetnom hodu. Na kraju, postavlja se pitanje kako predstaviti, pet stoljeća, sve aktivnosti, razvitak, a da to bude s mjerom koja čitaoca ne uplaši svojim volumenom već pri prvom susretu? Nađena je, upravo, ona mjera koja predstavlja kompromis između nužnih potreba njenog sadržaja i strpljenja onih čitalaca koji ne vole voluminozna djela. Svojom ilustrativnošću, dokumentiranošću, tehničkim izgledom, jasnoćom stila, čitaoca drži u kontinuiranoj pažnji kojom osvaja. 

Velika je snaga i umijeće žene Bošnjakinje. Dokazala je ona to kroz povijest, onu pisanu i nepisanu. Ona o kojoj se tek odnedavno prave zapisi je vezana za njene aktivnosti u 1600 bh. džemata objedinjenih u 91. medžlisu IZ u BiH. Posljednjih godina ovaj njihov rad, do sada uglavnom volonterski, u posljednje dvije i po godine prelazi u organizirani rad koji vodi Uprava za vjerske poslove Rijaseta IZ u BiH i njen Odjel za brak i porodicu putem koordinatori-ca za brak, porodicu i ženski aktivizam. Donedavno aktivnosti žena u bh. džematima bile vezane za školu islama i Kur’ana, ali je vremenom lista tih aktivnosti postajala sve duža i duža, posebno u pojedinim sredinama, kreiranih prema potrebama žena, ali i zavisno od materijalnih mogućnosti džemata, uz smjernice Odjela za brak i porodicu pri Upravi za vjerske poslove koja je i ove godine, druge po redu, organizirala savjetovanje za koordinatorice medžlisa i muftijstava. Muškarci i žene zajedno na istom putu povratka Bogu Savjetovanje je održano pod nazivom Rad koordinatorica za brak i porodicu – izazovi i perspektive od 30. septembra do 1. oktobra 2017. u Gazi Husrev begovoj medresi u Sarajevu. Predavači – savjetnici, akademik Enes Karić, prof. dr. Fahira Fejzić–Čengić, prof. dr. Fatima Lačević, prof. dr. Ismet Dizdarević, prof. Aida Krzić, mr. Amra Pandžo su brižno odabrani kako bi se koordinatoricama pružilo što više smjernica za rad, a nakon plodonosnih diskusija sa predavačima koordinatorice su pokazale vidno zadovoljstvo održanim savjetovanjem uz čvrstu vjeru da je njihov rad prepoznat kao izuzetno koristan za porodicu, Zajednici i društvo u cjelini, što, naravno, treba pratiti institucionalnim rješavanjem njihovog statusa prije svega, na čemu IZ u BiH i trenutno radi. Reisu-l-ulema dr. Husein Kavazović je pozdravio rad Savjetovanja kao priliku za razmjenu znanja, iskustava i ideja, te obećao podršku u nastavku i unaprjeđenju aktivnosti i sadržaja iniciranih ispred Odjela za brak i porodicu. „Svi smo mi na istom putu povratka Bogu. Na tom putu smo zajedno, muškarac i žena, roditelj i djeca. Porodica je ovozemaljsko stanište koje moramo čuvati, unaprjeđivati, razvijati i štititi na svaki način“, kazao je reisu-l-ulema Kavazović, te se posebno zahvalio koordinatoricama na hizmetu Zajednici. Direktor Uprave za vjerske poslove mr. Nusret Abdibegović u svom izlaganju se osvrnuo na aktivnosti Odjela za brak i porodicu u proteklom periodu i ukazao na očekivanja, perspektive i izazove u radu koordinatorica u narednom periodu. „Pred našom Zajednicom se otvaraju različite mogućnosti vašeg djelovanja, angažmana i rada. Nemojte sumnjati u tu mogućnost, nego ukazanu priliku pretvorite u realnost i potvrdu vaše spremnosti. Prostor za rad sa vjernicama na nivou džemata vapi za vašim prisustvom i aktivnostima u pozivanju na dobro i odvraćanja od zla“, kazao je mr. Abdibegović napominjući da se to isto može kazati i za prostor medžlisa, medresa i fakulteta, te istakao da će dobro osmišljeni i urađeni projekti i uspješne osobe uvijek biti podržani.

Medrese su bile srednje i više škole u kojima se stjecalo vjersko i šerijatsko pravno znanje i poznavanje orijentalnih jezika. Građene su, kao i mektebi, na inicijativu pojedinaca kao njihovi vakufi (zadužbine), pa su vakufname najvažniji dokumenti koji i daju podatke o medresama. Na području Mostara postojale su sljedeće medrese za koje postoje određeni podaci: