Bosanska usmena tradicija u kulturi svijeta bila je tema novog naučnog projekta Međunarodnog foruma Bosna organiziranog u Mostaru proteklog vikenda.

U zadnjem napadnom dejstvu, 30.10.1992.godine u mjestu Nezuk, poginuo je komandant 1. teočanske brigade, general Hajrudin Mešić!

„Svemilostivi (Er-Rahman) poučava Kur'anu, stvara čovjeka, uči ga govoru, Sunce i Mjesec utvrđenim, unaprijed određenim putanjama plove, i trava, i zvijezda, i drvo se pokoravaju i sedždu čine, a nebo je bez stubova uspostavio i uzdigao i ravnotežu, terezije i harmoniju Mizan u svemiru uredio, da pravdu i pravičnost u mjeri, na litru, metru, kantaru i vagi pravilno mjerite i vagate i ni u čemu ljude ne zakidate! A Zemlju je za stvorenja razastro, na njoj ima voća, i palmi sa plodom u čaškama, i žita sa lišćem i miomirisima cvijeća- pa koju blagodat Gospodara svoga poričete!“ (Er-Rahman, 1.-13.) „U Njega (Allaha) su kljućevi svih tajni, samo ih On zna, i On Jedini zna šta je na kopnu i šta je u moru i nijedan list sa grane ne opadne, a da On za njeg ne zna, i nema zrna u tminama Zemlje niti ičeg svježeg, niti ičeg suhog, ničeg što nije u jasnoj Knjizi.“ (El-En'am,59.)

Danas, 28.10.2017., je u prostorijama Medžlisa Islamske zajednice Sanski Most upriličena dodjela stipendija za 15 učenika i studenata, u 2017/'18. godini, a koji se školuju u medresama ili studiraju na nekoj od islamskih visokoškolskih ustanova u BiH

U humanitarnoj akciji „BiH za narod Sirije“ koju je organiziralo Muftijstvo sarajevsko zajedno sa Humanitarnom organizacijom Emmaus sakupljeno je 350 tona namirnica (brašna, ulja, tjestenine, džemova kao i pelena). Sve sakupljene namirnice uredno su evidentirane, zatim sakupljene u sabirne centre, te na kraju dostavljene do izbjegličkih naselja na tursko-sirijskog granici.

Koncept diplomatije kod muslimana u ranom islamskom periodu - Osnovna načela kojima su se uređivali međunarodni odnosi u starim vremenima su bili vezani za tradiciju i običaje Osnovno pravilo koje uređuje odnose između muslimana i drugih naroda prema islamskom konceptu je „selam“ tj. mir. To je pozdrav muslimana, i uvodno pozdravljanje Poslanika (s.a.v.s.) kojima je započeo pisma vladarima drugih naroda. Kur’an naređuje muslimanima da drugim narodima prilaze u prijateljskom ozračju i obavezuje ih da „na put Božiji pozivaju mudrošću i poštenjem, i da se sa njima raspravljaju na najljepši način“. (Kur’an, Sura XIV - 125.) Muslimanu se savjetuje da „na zlo dobrim uzvrati, pa će ti neprijatelj tvoj odjednom prisni prijatelj postati.“ (XLI - 34.) Ipak, i kada bi mir bio osnovno pravilo uobičajenih odnosa, rat nije izuzetak. Islam se razvijao u sredini gdje je rat bio dominantno stanje odnosa među ljudima. Dvije velike supersile, Bizantija i Perzija, bile su u konstantnom stanju rata. Dijelove arapske zemlje okupirali su Bizantijci i Perzijanci. Arapska plemena su se uglavnom borila međusobno, a Kurejšije su silom istjerale muslimane iz Mekke. Takve su bile okolnosti koje su natjerale muslimane da budu u stanju rata. U samoodbrani muslimanima je bilo dozvoljeno da se odbrane ali ne i da prave neprijateljstva. „I borite se na Allahovom putu protiv onih koji se bore protiv vas, ali vi ne otpočinjite borbu! - Allah, doista, ne voli one koji zapodijevaju kavgu“. (II - 190.) Uprkos činjenici da su uvučeni u sukob koji nisu započeli, muslimani su obavezni da prekinu borbu, ukoliko druga strana to uradi. „Pa ako se okane, onda neprijateljstvo prestaje, jedino protiv nasilnika ostaje.“(II - 193.) „Ako oni budu skloni miru, budi i ti sklon i pouzdaj se u Allaha.“ (VIII - 61.) U slučaju neprijateljstva među narodima, treba potražiti pravednu nagodbu. Arbitraža i posredovanje bili su i još uvijek su dva načina rješavanja sukoba. „Ako se dvije skupine vjernika sukobe, izmirite ih; a ako jedna od njih ipak učini nasilje drugoj, onda se borite protiv one koja je učinila nasilje sve dok se Allahovim propisima ne prikloni. Pa ako se prikloni, onda ih nepristrasno izmirite i budite pravedni“. (XLIX - 9) Sva ova pravila bi se mogla svesti kao principe u teoriji, osim što rana historija islama dokazuje da su ova pravila bila sprovedena u praksi. Dobar primjer uvažavanja islamskih principa i Kur’ana kao mjerila u pravednom postupanju, jeste slučaj kada je Ebu Ubejda pisao halifi Omeru, r. a., tražeći od njega dozvolu za sporazume koje je postigao sa gradovima koje su osvojili muslimani u Siriji. U svom odgovoru Ebu Ubejdi, Omer (r.a.) je naveo kur’anski ajet kao mjerodavnu referencu za svoju odluku koja se nije mogla osporiti.  Drugi primjer primjene ovih pravila jeste kada se guverner halife Haruna el-Rašida na graničnoj provinciji suočio sa poništavanjem ugovora od strane stanovnika Kipra. Prije preduzimanja bilo kakve radnje posavjetovao sa osmoricom dobro poznatih muslimanskih pravnika. Svako od njih je u odgovoru na guvernerov upit citirao ajete iz Kur’ana i predaje iz Poslanikovog (s.a.v.s) života kako bi opravdao svoje mišljenje. Takvi principi su oblikovali praktičan vodič za arapske izaslanike u pregovaranju tokom obavljanja diplomatskih misija. (Odlomak iz knjige „Diplomatija i diplomatska praksa u ranom islamskom periodu“) Prijevod:  Kemal Obad

Danas je u Sarajevu održana osma redovna sjednica aktuelnog saziva Sabora Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini. Sjednici su prisustvovali reisu-l-ulema IZ u BiH Husein ef. Kavazović, muftije i članovi Rijaseta. Sjednicom je predsjedavao potpredsjednik Edin Atlagić koji je sabornike informisao o tome da je predsjednik opravdano odsutan, te da on od ranije ima njegovo ovlaštenje za predsjedavanje Saborom. Nakon obavljene rasprave jednoglasno je usvojen dnevni red sjednice uz zaključak da se u prvom kvartalu iduće godine održi tematska sjednica na kojoj će se raspravljati o radu Sabora, njegovog rukovodstva i komisija, te o Poslovniku o radu Sabora. Nakon usvajanja dnevnog reda sabornicima se obratio i Reisu-l-ulema koji je rekao da su danas sabornici vratili povjerenje članova Zajednice u rad Sabora. Reisu-l-ulema je pojasnio da se nikada nije radilo o bilo kakvom ličnom sukobu i da on nikada nije doživio da je neko bio za ili protiv njega ili bilo kojeg drugog člana Sabora. Do krize u radu Sabora je došlo prije svega zbog nedorečenosti u Poslovniku o radu Rijaseta i tim se pitanjem u međuvremenu bavio i Ustavni sud IZ u BiH, te bi se ta nedorečenost trebala riješiti vrlo brzo kroz postojeće procedure. Reisu-l-ulema je još rekao i to da je iz rasprave koja se vodila ovim povodom postalo jasno da ima jako puno bitnih pitanja kojima se svi u Zajednici trebaju baviti. Kao jedno od najbitnijih pitanja kojim bi se u idućoj godini trebao baviti Sabor, ali i Rijaset i Vijeće muftija, Reisu-l-ulema je izdvojio status imama, kako onih u službi tako i onih koji su u penziji ili bi uskoro trebali biti penzionisani, te pitanje naše dijaspore. Na kraju se Reisu-l-ulema zahvalio svim članovima Sabora i poželio im uspješan rad u mandatnom periodu. Nakon toga, Sabor je razmatrao i usvojio prijedlog Odluke o muftilucima, prijedlog Statuta Media-centra i Odluku o izmjenama i dopunama Statuta Vakufske direkcije. Sabor je imenovao Ibrahima Begovića za direktora Uprave za obrazovanje i nauku u Rijasetu IZ u BiH i on se nakon što je položio zakletvu pred Saborom obratio sabornicima. Sabor je razmatrao i prihvatio nacrt Pravilnika o organizaciji Islamske zajednice u BiH u dijaspori i uputio ga u daljnju proceduru. Na kraju su sabornici postavljali saborska pitanja i iznosili svoje inicijative.

Preporod posthumno objavljuje priču koju nam je nedavno dostavio naš saradnik Isnam Taljić. Molimo Allaha, dž. š., da ga obaspe Svojim rahmetom, a njegovoj porodici podari sabur i pomoć u svim životnim prilikama. Djeca kao djeca, na Bajram se znalo obilaziti i one koji nisu rodbina pa ni komšije. Nije to bilo radi sitnih para ili kolača. Više kao jedna od igara u koje smo se uživljavali. Ali, da su za to saznali roditelji, neki se ne bismo dobro proveli. I ja sam jednom pristao uz grupu dječaka s Bašče u takvome pohodu. Doživljavao sam to bezazleno i naivno, kao što je znalo biti kad neko od nas na ulici nađe neku paru, papirnatu ili metalnu, pa onda dječurlija krenu ulicama pomno zagledajući ispred sebe ne bi li se ko i od njih tako opario. Idući na vrata ne znam kome, nekome koga je neki od nas poznavao, zatrefili smo se u Zejdinom sokaku i prisustvovali nemilom događaju. Strmo ispred nas, troje-četvero djece kucalo je na kućna vrata. Otvorila im je žena. Prvo je promolila glavu i nešta im govorila. Očito, nije bilo dovoljno, pa je izišla i pokazivala im rukama da se udalje, da odu. Kad su se djeca domogla avlijskih vrata, ona je, na sav glas, da je čuju u komšiluku, zavikala s verande: – Što ste meni došli na ovaj dan?! Meni dođite na 1. maj, kad je praznik rada! Ili na 29. novembar, kad je praznik naših radnih ljudi i građana! Tada mi dođite! Nemojte meni dolaziti na Bajram! Kao i otjerana djeca, i mi smo se, iako samo nijemi posmatrači, osjećali neugodno. Posebno ja. Iz te kuće nekad je sa mnom u razred išao sin te žene. Ona je bila radnica u „Vezionici“, a njezin muž je radio u Fabrici stakla kao puhač. Neke članove njegove porodice ubili su četnici. Njima je, prije i poslije toga rata – kao veleposjednicima – u obje Jugoslavije oduzeto mnogo zemlje. Oni koji su preživjeli ili se nisu raselili, iskazali su odanost novim vlastima. Tako su i roditelji mog školskog napredovali u službi. Ona je dobila namještenje kao predradnica u tekstilnoj fabrici i dogurala do smjenovođe, kao prva žena na takvom položaju u našoj socijalističkoj komuni. On je postavljen za činovnika u kancelariji, zatim unaprijeđen u šefa računovodstva, da bi ga – kad je zafalilo podobnih kadrova po nacionalnom ključu – postavili za predsjednika Udruženja partizanskih boraca, iako je on bio dječak dok je bilo partizana. Na toj važnoj dužnosti dočekao je i ovaj Bajram, kad je njegova žena vatrenim parolama otjerala dječicu ispred vrata. Niko iz naše mahale nije poticao iz porodice koja je u tom ratu pripadala neprijateljskim vojskama. Ali, nisu bili ni u prijateljskim. Niti su se u miru dodvoravali vlastima ili ih vlasti nisu odabrale za svoje uloge. Moj otac je držao svoj šnajderski dućan i doživljavao stalne udare na ostatke kapitalističkog načina privređivanja, sve dok ga nisu skroz razboljeli i učinili nesposobnim za krojenje i šivenje. Da bismo preživjeli, majka se morala zaposliti i uporedo nastaviti ratom prekinuto školovanje u večernjim školama za odrasle, potom putujući i na fakultetske ispite u Sarajevo. Otac trojice mojih prijatelja radio je u električnom preduzeću i zvali su ga Sahib Žica. Otac druge dvojice cijepao je karte na kapiji nogometnog igrališta „Turbine“. To je bio Maho Biletar, a kad se rodio bio je beg. Otac jednoga upravljao je konjskim kolima i nazivan Ramo Furman. Šesterici dječaka očevi su radili na građevini. I tako dalje. Samo je Šemsin otac imao jednog brata koji je poginuo u partizanima, ali i jednog koji je, u maju 1945. godine, uspio probjeći u Austriju, a odatle u Argentinu, tako da se to poništavalo i porodica se izdržala radom na svom nevelikom poljoprivrednom imanju. U trenu mi je, u uskom i strmom Zejdinom sokaku, naumpalo da kuća moje nene nije daleko od te mahale u koju smo zabasali. Da bih popravio pokvareni dojam bajramskog ugođaja, odlučio sam svoje društvo odvesti neni na Bajram. Ime joj je bilo Emina. Zvali su je Zvornička. Takav je bio običaj u širem kraju: tek dovedene nevjeste oslovljavaju se čudnom izvedenicom za ženski rod prisvojnog pridjeva mjesta iz kojeg su došle i to im ostane umjesto imena. Moja nena je voljela djecu. Ispod kuće je imala veliki vrt s mnogo različitih voćki. Kako je koje voće prispijevalo za berbu, tako je pozivala djecu iz svoje mahale da sebi beru dok se ne najedu, a nama šta preostane. Zimi bi, jednim danom u svakom mjesecu, dijelila djeci suhe šljive filovane orasima, drugi put suhe kruške, a treći mjesec svakome po lončić poseljenih raskuhanih zrna kukuruza. Za Bajrame se posebno pripremala. Očekivao sam da će to mojima s Bašče biti lijep doživljaj. Nena je spremala posebne bajramske gurabije. Veoma slasne. Ne i velike. To je bilo zato što se djeca uz Bajram prezasite kolača i više vole da im se pokuči pokoja para. A sve gurabije, pogotovo njezine, mogle su dugo, i po mjesec, odstajati a da samo dobiju na ukusu. Ali, gurabije moje nene bile bi pojedene odmah. To je bilo zato što je djecu iznenađenje čekalo u njihovom punjenju. Danima uoči Bajrama nena je usitnjavala papirnate novčanice u metalne. Dinare i dvodinarke nije uzimala u obzir. Samo bijele petodinarke i žute banke, dvobanke i pokoju petobanku. Kad bi nakupila sitnine koliko do upola šerpe, prelila bi ih vrelom vodom, u to nasula lug i pustila da se satima otkuhava na šporetu „fijakeru“, pa bi ih opet preprala ključalom vodom. Sjajtile bi kao da su ispod čekića. Onda bi zamijesila gurabije i u svaku stavljala po jedan novčić. Posebno je pekla, u znatno manjem broju, gurabije „bez ičeg“, one u kojima nije bilo „dodatnog sadržaja“. Poslije bi izmiješala obje vrsta gurabija tako da ni ona nije mogla znati u kojima su metalne pare. Na tepsiji je iznosila gurabije djeci koja bi joj došla na vrata u danima Bajrama. Pa da proberu koje će uzeti. Svakome su mogle pripasti po dvije. Djeca bi ih odmah razlamala i jela. Zašto? Zato što su naučila da je onima kojima ne bi zapalo da nađu novčić sljedovalo da izaberu još jednu gurabiju. Potom bi odlazili dalje, odgađajući užitak otkrivanja ima li šta u njoj. Taj ugođaj sam namjerio priuštiti mojima s Bašče. Ja sam, ujutro toga dana, već bio kod nene na Bajramu. Lijepo me dočekala kad sam opet halkom zakucao na njezina vrata. – Neno, ovo su moji prijatelji s kojima provodim vrijeme na onoj Bašči blizu moje kuće – kazao sam. – Bajrambarećola! – zavikali su moji prijatelji. – Ljubi vas vaša nena. Allahraziola. I, pričekajte malo, da vas darujem. Pojavila se s tepsijom gurabija. Moji s Bašče nisu znali tajnu neninih gurabija pa sam požurio da ih odobrovoljim: – Ovo su gurabije koje se odmah jedu – kazao sam, uzeo jednu i prelomio je. Unutra se ukazala žuta, poput dukata sjajteća dvobanka. – Sad i vi uzmite. I vas čeka slično iznenađenje. Dječije ruke požurile su prema tepsiji. – I još po jednu. Moja nena daruje po dvije gurabije! – važno sam dodao. Djeca su uzimala, ponovo izgovarajući „Bajrambarećola“, sada ljubeći nenu Zvorničku u ruku i prinoseću je svome čelu. Takav je bio običaj kad se čestita najbližim. Ispostavilo se da jedino Hasko u jednoj gurabiji nije našao novčić. Požurio sam ga umiriti: – E, takvome sljeduje da probere još jednu! Ili ćeš tako ili da ti ja dam ovu razlomljenu s dvobankom? Hasko je pošao rukom prema tepsiji. Onda je promijenio pravac ruke prema meni. Pa prema tepsiji... – Slobodno ti izaberi – kazala je nena. Hasko je prelomio sa sobom: – Ja bih ovu s dvobankom.

Sarajevo, 28. oktobar 2017. (MINA) – Danas je u Sarajevu održana osma redovna sjednica aktuelnog saziva Sabora Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini. Sjednici su prisustvovali reisu-l-ulema IZ u BiH Husein ef. Kavazović, muftije i članovi Rijaseta.

Sarajevo, 27. oktobar 2017. (MINA) – Danas se reisu-l-ulema Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini Husein ef. Kavazović u prostorijama Rijaseta sastao sa nj. e. ambasadorom dr. Klaus Wolferom, direktorom za Zapadni Balkan i EU proširenje pri austrijskom Saveznom ministarstvu za Evropu, integracije i vanjske poslove. Ambasador Wolfer je, kako je rekao, sa Reisu-l-ulemom htio razgovarati tokom svoje prve posjete BIH, koja je ujedno i prva posjeta zemljama regiona u funkciji koju sada obnaša, jer „Islamska zajednica najbolje osjeti puls društva“.

Treći sportski susreti učenica medresa i gimnazija Islamske zajednice danas su počeli u Mostaru

15 godina uspješnog rada i postojanja "Revda" d.o.o. Tuzla

Bio je kasni novembar 1990. godine, vrijeme državnog praznika, Dana Republike u vrijeme avnojevske Jugoslavije, bilo je to i vrlo usložnjeno doba nakon kraha totalitarizma u jugoslavenskoj državnoj zajednici, doba nade, ali i doba strepnje, neizvjesnosti, rastuće nesigurnosti, zabrinjavajuće naivnosti na prostorima Bosne i Hercegovine, i trebalo je da, kao član Redakcije islamskih informativnih novina Preporod, pripravim intervju s istaknutim povjesničarem i tumačem muslimanske tradicije u Evropi i svijetu dr. Smailom Balićem (1920.-2002.), koji je živio u Beču, odnosno u Zwendorfu, blizu čehoslovačke granice. (Koju sedmicu kasnije, 17.-19. decembra, trebalo je da, u prostorijama Gazi Husrevbegove medrese, bude održan veliki naučni skup u povodu devedesetogodišnjice osnivanja Behara, jednog od ponajvažnijih žarišta bošnjačkoga kulturnog preporoda na prijelomnici XIX. i XX. stoljeća. Na tom će skupu sudjelovati profesor Rizvić, profesor Enes Duraković, Alija Isaković, Lamija Hadžiosmanović, Munib Maglajlić, mnogi drugi. Sudjelovanje profesora Balića već je bilo najavljeno temom “Osman Nuri Hadžić i kritika društvene zaostalosti putem osmišljavanja islamske tradicije”.) Raniji telefonski dogovor s profesorom Balićem posredovao mi je Alija Izetbegović, tada često prisutan u prostorijama Preporoda, smještenom na drugom spratu Starješinstva Islamske zajednice za BiH, Hrvatsku i Sloveniju. Nazvao je Balića s redakcijskog telefona i, onako sa smiješkom, upitao ga, kao svoga starog i dragog ahbaba:  Ist Her Balić? Na put sam krenuo vozom iz Sarajeva, još je bila Jugoslavija, prvi granični prijelaz Šentilj, imao sam višesatno zadržavanje u Mariboru, ugodan razgovor s tamošnjim nosiocima muslimanskoga vjerskog života, čak smo išli i na parcelu predviđenu za buduće muslimansko mezarje, slijedilo je noćno putovanje za Beč... Sjećam se, u vozu od Sarajeva do Beča čitao sam, i pročitao, sjajan roman kirkiškoga pisca, do tada, doduše, još uvijek ruskosovjetskoga pisca Činkiza Ajtmatova I duže od veka traje dan. Izdanje beogradske izdavačke kuće “Prosveta”. Ta dva-tri dana u Beču trebalo je da provedem u domu Salim-efendije Hadžića. Upravo ću se tih nekoliko dana često sjećati u svome životu. Salim je sav bio od domaćinske dočeknosti, otvorenosti, dobrote, ali i pogruženosti, jer je na onaj svijet, negdje u proljeće te godine, preselila na Ahiret njegova supruga Mediha, iza majke je ostala kćer Halima, od osam godina, i, dvije godine mlađi, sin Abdusselam. Brat i sestra su mi djelovali kao dvoje prenježnih ptića, to je ono stanje u izrazu dječijih licā kad se miješaju i nasmijanost i duboka sjeta, i obradovanost trenutkom i utišana tuga, kao kad se miješaju slatka i morska voda, djeca su postavljala cijele grozdove pitanja, djelovala veselom, otac Salim se svojski trudio da im nadoknadi odlazak majke. Kako nikad nisam bio najvičniji u snalaženju kad mi se objašnjava kako ću i čime gdje stići, Salimu je trebalo dosta strpljenja da me uputi kojim prijevozima treba da stignem do Zwendorfa, gdje je živio profesor Balić, i kako najlakše prepoznati njegovu kuću. Profesor me već čekao u svome domu. Nismo dugo sjedili u njegovoj radnoj sobi, među prostranim policama koje su se prolamale od knjiga na mnogim jezicima svijeta; bilo bi dobro, tako je rekao Smail odmah nakon soka i kafe, da malo prošetamo. Nismo ni stigli nazuti obuću, odjednom se tu našao pas; Smailova supruga, Austrijanka, držala je psa za pseći povodac i očito je s nama trebalo da šeta i njihov poveliki kućni ljubimac. Smail je u trenutku pogledao prema meni, zarumenio se poput djevojčice, nekako se postidio, tako mi se pričinilo, u trenu mi bijaše jako neugodno, sve se to odigralo u desetinkama sekunde, supruga Austrijanka stajala je odlučna da bi bilo dobro malo prošetati i psa, i ja sam prihvatio pseći povodac, malo sam, čak, psa pomilovao po glavi, vratu, ušima, govoreći kako je dobro da i pas krene s nama, ja ću ga voditi, drago mi je što ću ga baš ja voditi, i sve vrijeme sam na uzici vodio psa dok smo šetali. Psa sam vodio prvi i posljednji put u svome životu! Teško bih povezao šta sam u toj šetnji sve pitao Smaila Balića. Diktafon i pripremljenā pitanja ostavio sam za kasnije. Šetali smo nedaleko od rijeke, ne sjećam se njena imena, a tamo na drugoj obali prostirala se Bratislava, država Čehoslovačka, ili, nisam siguran, Češko-Slovačka, kako se jedno vrijeme, prije razdvajanja, zvala zajednička državna zajednica Čeha i Slovaka. Profesoru Smailu sam rekao da sam ja njega prvi put sreo tako što sam u prostorijama “Bakija”, dok sam još bio učenik Gazi Husrevbegove medrese, školske 1976./1977., došao do njegove knjige Kultura Bošnjaka. Ne mogu se sjetiti otkud ja u pokopnom društvu, pronio se glas da tamo ima dobra i bogata biblioteka, pozajmljivao sam i vraćao knjige, dopalo se to nekome tamo, pa sam jednu večer, zajedno s kolegom iz razreda Hasanom Čengićem, proveo u prostoriji koje su mogle biti nešto kao “društvene prostorije” “Bakija”, a na stolu, ispred predsjednika “Bakija” Hasana Ljubunčića stajala je netom stigla Balićeva Kultura Bošnjaka. Tu knjigu se nije moglo posuditi na čitanje, moglo ju se listati. Listao sam je i čitao i nekoliko dana kasnije. Dan za danom. Tu večer ću u “Bakijama” doznati, rekao je to lično gospodin Ljubunčić, kako je književniku Maku Dizdaru tajno klanjana dženaza, a, eto, nije se stigla klanjati dženaza i Makovu starijem bratu Hamidu Dizdaru. Balićeva Kultura Bošnjaka mi je presudno pomogla da počnem razumijevati nacionalno ime naroda kojemu pripadam. U šetnji sam podsjetio profesora Balića i na njegov dolazak u Sarajevo juna te 1990. godine, kad je u organizaciji Adil-bega Zulfikarpašića, odnosno njegova Bošnjačkog instituta u Zürichu, i Redakcije sedmičnika Naši dani održana velika konferencija o povijesnosti i aktualnosti bošnjaštva. Tad nisam prilazio profesoru Baliću. Možda i iz neobjašnjivog razloga što sam mnoge dionice bosanske povijesti iz tog perioda, nekako aboridžinski, presanjao, koliko god sam bio maksimalno radoznao i uporan u svojoj radoznalosti. Profesor Balić je, dok smo šetali, pričao o imenima okolnih mjesta, migracijama naroda, pokazivao kažiprstom u daleke naseljene doline i brda, o svojim ranim godinama u Beču i Austriji, bilo je to u vrijeme Drugoga svjetskog rata, tad se obreo u Austriji radi školovanja, s nekom vrste sjete istaknuo bi kako su mnogi slavenski toponimi i hidronimi zauvijek germanizirani, postoje jedino tragovi u korijenjima pojedinih riječi... Interesirao se za kulturna kretanja u Bosni i u Jugoslaviji, raspitivao se o pojedinim književnim djelima, piscima, kulturnim i nacionalnonaučnim kretanjima, pa kakvi su nastavni programi iz književnosti u školama, pošto sam ja u to vrijeme bio profesor “srpskohrvatskoga” jezika u Gazijinoj medresi, stigao sam mu pričati i o magičnoj prozi Činkiza Ajtmatova i metafori čovjeka-mankorta u romanu I duže od veka traje dan. Žalio se na mnoge nesretne, često tragične zablude Bošnjaka tokom njihove povijesti. Mnogo je različitih zabluda i u ovom vremenu, rekao je. S naročitom ponesenošću je pričao o rodnom Mostaru, Neretvi, djetinjstvu, roditeljima, i gdje su se sve Balići stanili nakon Drugoga svjetskog rata. Rekao je kako mu je u životu uvijek nedostajalo čudotvorne i opijajuće mostarske svjetlosti, ali da, opet, nema snage vratiti se u Bosnu i nastaviti živjeti u Sarajevu ili u Mostaru. Intervju smo započeli odmah nakon dolaska iz gotovo dvosatne šetnje. Uredno sam predao psa njegovoj strogoj gospodarici, zahvalila se i očito da me je prihvatila kao svoga gosta.  Ubrzo je stigao i ručak. Smail je u diktafon govorio smireno i tečno, precizno, kao da piše dok govori, postojalo je, sjećam se, neke brižno odnjegovane, produhovljene, reklo bi se, svilenozvuke gospodstvenosti u njegovu glasu dok priča ono što priča, nisam se držao strogog redoslijeda pitanja onako kako sam ih složio u svojoj bilježnici, tok razgovora je iziskivao nova, dodatna, možda važnija pitanja. Intervju smo nastavili i sutradan. U jednoj kafani u Beču. S nama je bio i Teufik Velagić. Naravno da smo prije toga podugo, više od sat vremena, šetali. Uz Dunav. Danas mi je žao što je audiokaseta razgovora zauvijek izgubljena, posebno su bile zanimljive Velagićeve prijateljske upadice u naš razgovor. Dobri i plemeniti Teufik je za mnoge izrečene Smailove konstatacije i podatke imao neke svoje lične, i vrlo mjerodavne, “fusnote”. A kad sam, pišući ovaj tekst, došao do Preporoda od 15. decembra 1990. godine, iz intervjua, objavljenog pod naslovom “Islam i Bosna u Evropi”, najprije sam pročitao posljednje rečenice: “U Bosni valja izgraditi neki ideal za demokratiju i slobodu. Sloboda sebe i sloboda drugoga. Povjerenje. Novo bratstvo. Jednakost. Bosna će opstati ako to Bosanci i Hercegovci budu htjeli.” Intervju se najviše ticao Bosne, bošnjaštva, povijesti razumijevanja islama i muslimana na evropskim prostorima, ticao se prijeke nužnosti međuuvažavajućeg dijaloga muslimanskoga i kršćanskoga svijeta, pa kakav je bio Balićev odnos prema tradicionalnim vrijednostima bosanskohercegovačkoga društva u kontekstu različitih ideološko-političkih  uvjetovanosti. U jednom je trenutku, sjećam se, rekao da cijeli svoj bibliotečki fond zavještava Gazi Husrevbegovoj biblioteci u Sarajevu. Danas se možemo upitati šta Bosni i Bošnjacima znači ime dr. Smaila Balića. Koliko se danas čitaju i valoriziraju njegova objavljena djela? Ko se još sjeća koliko je baš on, u tekstovima na njemačkom i engleskom jeziku, afirmirao zemlju Bosnu i autentičnu tradiciju islama na balkanskim prostorima? Prijatelji iz Beča koje sam konsultirao pri pisanju ovoga sjećanja kažu da je rahmetli Smail Balić sahranjen u porodičnoj grobnici, tog martovskog dana je bilo jako hladno i padala je kiša, na istom je mjestu, kasnije, sahranjena i njegova posljednja supruga, Austrijanka; na grobnici, kažu, nema Smailova imena, samo natpis “Familie Balic”, dvojica sinova, kako neki kažu, ne nose njegovo prezime i nemaju nikakva kontakta s nekom od bosanskih asocijacija u Beču i Austriji. Bit će da sebe smatraju stopostotnim Austrijancima. Supruga i ostatak familije nisu, čak, ispoštovali Smailov napisani testament da svoju bogatu biblioteku poklanja Gazi Husrevbegovoj biblioteci u Sarajevu (kopija tog testamenta nalazi se u ličnoj arhivi dr. Salim-efendije Hadžića), nego su knjige najvećim dijelom, kao i zlata vrijedna Balićeva prepiska i osobna arhiva, prodane od strane porodice Bošnjačkom institutu Adil-bega Zulfikarpašića. Nakon Balićeva preseljenja na Ahiret, dr. Salim Hadžić, njegov prijatelj, poštovalac, saradnik, u prigodnom tekstu, objavljenom u nekom od brojeva Glasnika Rijaseta Islamske zajednice u Sarajevu, ističe da je dr. Smail Balić, svojim životom i radom, pripadao generaciji “starih, eminentnih znanstvenika, gazinovaca, vištovaca i svršenika Mektebi-nuvvaba, koji su pred sumrak Drugog svjetskog rata – ili u samom njegovom toku – ostavili svoju rodnu grudu tražeći znanja na stranim univerzitetima na kojima će poslije neki i sami naučavati, ili kao imami odlukom Ulema-medžlisa služili svojim Bošnjanima koje je sudba odvela u toku samog rata daleko od svoje domovine. (...) S njim završava jedna sjajna, biserna epoha Bošnjaka koji su najveći dio svog života proveli izvan svoje domovine Bosne i Hercegovine, dokazujući se u naučnim i kulturnim krugovima kao majstori usmene riječi i pisanog kazivanja, i ostavljajući dubok trag u bošnjačkoj književnosti, uz bogata raznorodna svjedočanstva o svom i našem vremenu.” (Dr. Salim ef. Hadžić na početku ovoga svoga teksta ističe i jednu zanimljivost: istoga dana kad je, 14. marta 2002. godine, na Onaj svijet otišao rahmetli Smail, umro je i jedan od najvećih njemačkih filozofa XX. stoljeća Hans-Georg Gadamer. Mogao bih dodati da je istoga dana, samo pet godina ranije, umro i veliki naš književnik Alija Isaković.) U četvrtak navečer čuo sam se dr. Salimom Hadžićem. Tek ove godine sam saznao da je ona lijepa osmogodišnja djevojčica iz novembra 1990. godine, njegova i Medihina kćerka Halima, preselila na Ahiret kad je već bila odrasla djevojka. Rahmet joj Božiji mladoj duši! Salim i ja smo se baš lijepo i prijateljski iznapričali tu večer. Ništa ljude bliskije ne povezuje kao smrti onih što smo ih neizmjerno voljeli na Ovome svijetu! U sklapanju teksta pomogli su mi i drugi moji prijatelji, Mejrema i Senad Velić iz Beča. Nadam se da mi nismo jedini koji su uvjereni kako znanstvenoistraživački rad profesora Smaila Balića ne smije biti zaboravljen. Ne smiju biti zaboravljeni njegovi tekstovi, objavljene knjige, znanstvena reagiranja na pojedina kriva tumačenja muslimanskog prisustva u Evropi, pa principijelna i dosljedna intelektualna Balićeva borba za unutarevropsko multikulturalno razumijevanje i saradnju kršćanstva i islama, što je sve imalo i misionarsku koliko i neprocjenjivu znanstvenovalorizatorsku ulogu kad je u pitanju razumijevanje Bosne, Bošnjaka, islama u Bosni, te primjerena znanstvenopovijesna istina o stradavanju muslimanskog stanovništva na Balkanu u vremenima neokrižarskih vojni, genocidā u nastavcima, stravičnih nacističkih opsesija... Kako su nam životi na Ovome svijetu ponajviše označeni smrtima, čini mi se kako nije nimalo slučajno zašto sam prvi put za ime Smaila Balića saznao u prostorijama jednoga pokopnog društva. Rahmet mu dobroj i plemenitoj duši!

Konačna realizacija dugo očekivanog projekta izgradnje gradske džamije u Olovu je pri kraju. U petak, 03. novembra 2017. godine, svečano će se obaviti postavljanje kamena temeljca za izgradnju džamije u Olovu: Ahi Evran-i Veli Kiršehir džamija.

"Za Islamsku zajednicu je neprihvatljivo korištenje pojmova i termina kao što su "radikalni islam", "islamski terorizam" i slično - stav je Islamske zajednice. Povodom izjave premijera Republike Bugarske Boyke Borisova kako je uvjeren da u Bosni i Hercegovini ne postoji "radikalni islam" tražili smo komentar savjetnika reisu-l-uleme za medije i portparola Islamske zajednice Muhameda Jusića po ovom pitanju.

Hutbu u Gazi Husrev-begovoj džamiji u Sarajevu održao je glavni imam ove džamije mr.hfz. Mensur ef. Malkić.