Foto: Xinhua / Chen Bin U posljednjih deset godina u BiH zabilježena je negativna stopa prirodnog priraštaja stanovništva Zašto pada natalitet u BiH? Istraživači raznih profila razloge iseljavanju kao i pada nataliteta pronalaze u ekonomskim prilikama, sigurnosti, percepciji budućnosti, životnom okruženju (školstvo, zdravstvo, sport i komunikacije), mjerama podrške i dr. Uzroci su poznati, dijagnoza time uspostavljena, ali kako ih liječiti? Potrebno je, kako je to izrekao direktor Federalnog zavoda za statistiku Emir Kremić, sistemskim mjerama uspostaviti materijalne, kulturne i druge uvjete za o(p)stanak. Posebno se to odnosi na pad nataliteta koji je, prema njegovom mišljenju, sada veći problem od iseljavanja. Stoga treba poduzeti odgovarajuće mjere demografske politike i podići ih na državni nivo. Sličnog mišljenja bio je i naš sagovornik dr. Zolić koji nam na naše pitanje koliko je i da li je iseljavanje veći problem od problema pada nataliteta, rekao:  „ U oba slučaja nužno je preduzeti mjere. Osnovno je da ljudi ne odlaze. Mi nemamo populacionu politiku. Ona se kod nas više tretira i smatra kao socijalna politika koja se provodi mahom kroz nadoknade ženama. Međutim, kada gledamo u RS-u tu je sve zakonski uređeno, ali kad vidite budžet tamo nema ništa od toga. Otuda i nedavni protesti u Banjoj Luci. Kod nas svaki kanton vodi neku svoju politiku. Eto, i u Zenici su bili protesti. No, u budžetu nema novca. Dječiji doplaci su u većini mali i neredovni. Isto je i sa pitanjima zaštite majki porodilja. Jedno su nadoknade za djecu, a drugo majkama kao porodiljama. Naravno, trebaju sredstva kako bi se dijete pravilno razvijalo. U Francuskoj, Danskoj i drugim razvijenijim državama to je riješeno. Kod nas, nažalost, nije obezbijeđena ta vrsta sigurnosti. Mislio sam da će ova vlada to na nivou Federacije riješiti, ali još nisu doneseni zakoni kojim bi se riješio status majki porodilja“.

U srijedu 28. februara održana je konstituirajuća sjednica Muftijstva tuzlanskog, kojom je predsjedavao muftija tuzlanski Vahid-ef. Fazlović.

Donosmo 1. dio petog poglavlja nove knjige Akbara Ahmeda “Putovanje u Europu: islam, imigracija i identitet”, koje govori o Bosni i islamu u našoj zemlji. Knjigu je početkom februara, ove godine, objavio Brookings Institution Press, a uskoro će se pojaviti i na bosanskom jeziku u izdanju El-Kalema.   Sredinom 1990-tih godina, zatekao sam se usred izrazito žestokog rata na Balkanu koji nam je dao termin etničko čišćenje. Bio sam u Bosni kako bih snimao dokumentarac za BBC, sjedio sa velikom grupom ošamućenih žena svih uzrasta i opisa u jednoj fakultetskoj auli. Jedna stvar bila im je zajednička: bile su sistematski obeščašćene od strane pijanih vojnika u “kampovima za silovanje” i bile su prestravljene da će se njihovi progonitelji vratiti. Susretao sam se sa autohtonim muslimanima Europe i bilo je to teško i nesretno iskustvo.   Bol i patnja Bosne Žene su tiho jecale dok su mi govorile, oklijevajući, mehanički rezignirano, svoje užasavajuće priče o grupnim silovanjima i prisilnim trudnoćama. Bilo im je teško završiti kazivanja o svojim patnjama; a pokrivajući svojim rukama lica pokazivale su da je njihova čast narušena, ostavljajući veoma malo prostora za maštu. Jedna mlada žena koja je nosila crveni pulover, crne kose koja je slobodno padala, govorila je nježnim glasom o skrivanju od Srba koji su poklali njene komšije i popljačkali njenu zajednicu. Zadržavala je jedan dostojanstven, trezven izraz cijelim tokom njenog svjedočenja. “Četiri dana nakon pokolja ostali smo u kući – niko se nije usudio izaći napolje,” ispričala je. “Odjednom su Srbi bili posvuda. Čuli smo kako siluju jednu mlađu ženu.” U tom trenutku bol i strah su preovladali, primakla je maramicu očima, malo se okrenula od kamere i tiho zajecala. Potom je srednjovječna žena u gracioznoj plavoj haljini i hidžabu počela pričati o svom mučenju: “Pobjegli smo u drugo selo. Bila sam u tom selu nekih mjesec dana, kod moje snahe. Nakon mjesec dana morale smo pobjeći u drugo selo – Bišćane.” Pri samom spomenu imena, izraz njenog lica se naglo promijenio. Poput brane koja je popucala, njene suze su nekontrolisano potekle, te je svoje lice morala pokriti maramicom dok je nerazgovjetno promrmljala: “U Bišćanima su ubili... preteško je da ponovim.” Svi mi koji smo slušali ove žene blagih glasova mogli smo osjetiti njihovu bol i patnju, kao da smo svjedočili da se ti događaji odvijaju upravo ispred naših očiju. Buljio sam u ponor. Postalo je teško održati imalo autoriteta i kontrole koja mi je bila potrebna kao voditelju BBC-ovog serijala Živi islam. Čak i viši producent, Englez i iskusni BBC TV rukovodilac, okrenuo je svoje lice od ekipe, ne želeći da iko vidi suze u njegovim očima. Sjedište nam je bilo u Splitu, maloj živopisnoj luci na hrvatskoj obali, a u Bosnu bismo išli rano ujutro da snimimo i obavimo intervjue, a vraćali bismo se kasno noću. Tokom ovih intervjua u pozadini se stalno čula buka od pucnjave. Ipak, unatoč svoj toj ljudskoj nesreći, nisam mogao a da ne budem pogođen čvrstinom i duhom ljudi i ljepotom zemlje, njenim valovitim zelenim poljima, slikovitim šumskim gorama, te malim urednim kućama i selima.   Tamni i opasni Balkan U Splitu sam također naišao na grupu mladih britanskih muslimana južnoazijskog porijekla koji su tu bili da dostave pomoć svojoj bosanskoj braći po vjeri. U privatnosti, žalili su mi se da bosanski muslimani znaju malo o islamu i da ne znaju čak pravilno klanjati. Bio sam grubo povrijeđen. Bosanski muslimani su se hrabro i dostojanstveno suočavali sa genocidom, a ovi britanski muslimani su stali zanovijetati o nedostatcima njihovih islamskih obreda. Ukorio sam tu grupu zato što su pokazali nedostatak suosjećanja i razumijevanja i podsjetio ih na temeljne vrijednosti islama, koje naglašavaju upravo ove vrline. Ovaj susret me je upozorio na drugačije niti islama koje su se širile na kontinentu i na posljedice koje će proizići iz njihove konfrontacije. U međuvremenu, bilo mi je teško pomiriti se s činjenicom da ovdje u Bosni postoje Europljani koji kasape i siluju druge Europljane. Najstrašnije od svega, ovo se dešavalo jedva pola stoljeća nakon što su Europljani pobožno kazali “nikada više” kada su se razotkrile strahote Holokausta. I dok je država Jugoslavija slabila, da bi se potom raspala, na površinu su počeli izranjati prikriveni primordijalni plemenski identiteti, a Srbi, Hrvati i Bošnjaci su se našli jedni drugima za vratovima. Ovo nije bio rat u kojem se širom kontinenata jedna protiv druge sukobljavaju velike tenkovske divizije, već rat u kome se prikrada u susjedov dom sa kamom i sjekirom. To je Balkan, čije samo ime ima konotacije tamnog i opasnog područja u umovima mnogih Europljana. Upravo je ovdje, u Sarajevu, jedan mladić divljih očiju sa revolverom počeo Prvi svjetski rat, koji je zatim potaknuo Drugi svjetski rat. Na kraju, ta dva rata su odnijela nekih 100 miliona života. Autohtoni muslimani Europe – u koje spadaju Bosanci – također poznati kao Bošnjaci, zatim Pomaci, Turci, Albanci, Tatari, Romi i Čami – žive uglavnom na Balkanu i često bivaju ispušteni u raspravama o islamu na Zapadu. Mi se u ovom poglavlju s njima susrećemo i slušamo njihove glasove. I dok se ovi muslimani ponose svojim muslimanskim identitetom, oni su jednako ponosni i svojim europskim identitetom. Budući da se na njih gleda kao na ljude koji egzistiraju između dvije kulture – jednoj zasnovanoj na Zapadu i drugoj u muslimanskom svijetu – oni se često odbacuju kao isuviše muslimani od strane Europljana i isuviše Europljani od strane muslimana. Suočavali su se s brutalnim progonom i potrebno je sprovesti dodatno istraživanje o njihovim izvanrednim, ali slabo poznatim historijama i kulturama. Region Balkana bio je na prvim linijama sukobljavanja između kršćanske Europe i muslimanske Osmanske carevine. Stoljećima se dešavao sukob i konflikt, ali također su bila i vremena mira i harmonije između židova, kršćana i muslimana koja su obilježena konvivencijom i etosom iluma. Doista, Balkan pod osmanskom vlašću je osigurao utočište židovima koji su bježali iz Andaluzije i nastavili napredovati u gradovima poput Sarajeva i Soluna, kako ćemo razmatrati u 7. poglavlju. Ipak, stoljeća vojnog sukoba u regionu, u kojemu su ogromna područja prelazila u i iz kontrole sila poput Habsburgovaca i Osmanlija, stvorila su ideju u umovima Europljana da je islam prijeteći, predatorski, stran i neciviliziran.   Rat u Bosni i pojava “globalnog islama” Kada je komunizam doživio kolaps, nekadašnji osmanski kršćanski narodi Balkana zacrtali su jedan novi kurs nacionalizma i agresivne promocije primordijalnog identiteta ispunjenog jakim predatorskim tonovima koji su se isuviše često vraćali na stare mržnje i predrasude, kao što smo vidjeli u užasavajućim slučajevima genocida i etničkog čišćenja u Bosni. Srbijanski predsjednik Slobodan Milošević i njegova vlada predstavljali su Bosance i Albance kao Turke koje treba ukloniti iz srpske države i iz same Europe. Oživljavajući sjećanje na njihov otpor Osmanlijama, Srbi su krenuli da se konačno i potpuno osvete za stotine godina osmanske vladavine. Između 1988. i 1989., kovčeg kneza Lazara, srpskog zapovjednika ubijenog 1389. u Bici na Kosovu protiv Osmanlija, nošen je u svojevrsnom hodočašću kroz gradove i sela širom Srbije, popraćen žalosnim naricateljima obučenim u crno. Miloševićev govor 1989. godine, pred milion Srba okupljenih povodom 600. godišnjice Bitke na Kosovu neposredno je prethodio raspadu Jugoslavije i srpskim kampanjama genocida i etničkog čišćenja. Rat na Balkanu je vođen u kontekstu jednog mijenjajućeg svijeta i pojave onog što se nazivalo “globalni islam”, rasprave koja je pokrenuta nakon Iranske revolucije. Kriza u Bosni se dogodila između ponižavajućeg izgona Sovjetskog Saveza iz Afganistana koncem 1980-tih i pojave Talibana i al-Qaide u toj zemlji koncem 1990-tih godina. Tokom ovog kratkog intervala suosjećajan i nepodijeljen fokus muslimanskog svijeta bio je na Bosni. Tokom 1990-tih godina bio sam aktivan i iz svoje baze na Univerzitetu Cambridge glasno sam govorio o genocidu na Balkanu. Britansko društvo, uključujući vladu i kraljevsku porodicu, je bilo žestoko pogođeno strahotama koje su se odvijale u Europi. Govorio sam, naprimjer, na poziv Veanesse Redgrave zajedno s njom, bosanskim ambasadorom u Ujedinjenom Kraljevstvu i dvoje članova Parlamenta u Centralnoj dvorani Westministera u julu 1995. godine. Princ Charles mi je u martu 1996. godine napisao pismo u kojemu je kazao, pozivajući se na moje iskustvo u Bosni, “Vi ste vidjeli mnogo više od onog što sam ja ikada mogao vidjeti i mogu dobrano zamisliti koliki je to ožiljak na vama ostavilo... To je monstruozan, zločinački čin kojim je trajno urezana rana muslimanskom stanovništvu, a posebno na njihovim najdragocjenijim vjerskim i kulturnim spomenicima. Srce mi slama i pomisao na sve ono što je izgubljeno.” Upravo tokom ovog perioda imao sam privilegiju u Londonu prvi put sresti dr. Harisa Silajdžića, koji je tada bio premijer Bosne i Hercegovine. Poklonio sam mu moju knjigu Živi islam, koju je BBC objavio uz televizijski serijal istog naslova. Srdačno je primio knjigu, a potom smo razgovarali o situaciji na Balkanu i u muslimanskom svijetu. Susret sa Harisom podsjetio me je da postoji mnogo više o muslimanima Balkana osim njihovog stradanja. To je bila drevna zajednica koja dala doprininos književnosti, arhitekturi i ostvarenju jednog pluralističkog društva u kojemu ni anti-semitizma niti mržnja spram bilo koje vjere nisu imali mjesta. Bio sam odlučan da jednoga dana detaljnije istražim muslimanska društva Balkana.   Bosanski muslimani Balkana Dvije decenije kasnije 2014. godine, dok smo obavljali terenski posao za ovaj projekat srest ću Harisa u Sarajevu. Nimalo iznenađujuće za jednog europskog intelektualca, sjedio je sam, zamišljen pijući kafu i pušeći cigarete Dunhill u jednom uglu kafaane prikladno nazvane Marocco, smještene blizu hotela Europa u kojem smo bili odsjeli, tek nekoliko stotina metara od mjesta gdje je izvršen atentat na nadvojvodu Franca Ferdinanda, čin koji još uvijek odzvanja i u našim vremenima. U našim dugim opuštenim razgovorima, primjetio sam da kada počne razvijati neku ideju ne napušta je dok je ne istraži do one mjere do koje misli da je njen logički zaključak. Kad smo napustili kafanu, stupili smo u obilan pljusak. Kako nijedan od nas nije imao kišobran ubrzo smo pokisli, ali on je stajao odlučno i nastavio govoriti, zaboravivši na kišu. Nakratko je skrenuo razgovor na globalno zagrijavanje i klimatske promjene, ukazujući na “malezijsku” kišu koja je padala, nakon čega se vratio na temu o kojoj smo raspravljali. Poput Andrea Malrauxa, francuskog ministra za kulturu u vladi de Gaullea, i Vaclava Havela, prvog predsjednika Češke Republike, Haris je primjer izvornog europskog javnog intelektualca. Poput njih, on je i filozof i nacionalni državnik; kao filozof zauvijek fasciniran i očajan nad ljudskim stanjem, a kao državnik otjelovljujući nadu i težnju naroda uprkos tom stanju. Bosanski musliman, Haris je obavljalo funkcije ministra vanjskih poslova, premijera (dva puta) i predsjednika Bosne i Hercegovine, države koju je pomogao stvoriti 1990-tih godina. On je također i pjesnik izrazito svjestan svijeta oko sebe, bola i radosti, suza i smjeha u njemu. Iznenađujuće, za čovjeka koji je obavljao najviše funkcije u svojoj zemlji, vjerovatno među posljednjim živim utemeljiteljima države, koga se smatra njenim najistaknutijim živim državnikom, da oko njega nema nikakvog obezbjeđenja. Doista, njegova uzdržana pojava, u obično otvorenoj i opuštenoj bijeloj košulji i sivim hlačama, potvrđuje utisak jednog običnog Bosanca koji ide za svojim poslom. Možda je to zbog njegovog vjerskog obrazovanja – jedno vrijeme je vodio kabinet reisu-l-uleme – ili je to možda karakteristični bosanski praktični stav prema životu.

U Behram-begovoj medresi održano XXI debatno takmičenja Bosne i Hercegovine

Jednodnevni seminar za mlade u džematu Kulturno-obrazovni centar Tušanj-Slatina Dana 25. 2. 2018. godine u Kulturno-obrazovnom centru Tušanj - Slatina održan je jednodnevni seminar (druženje) za mlade. Program je počeo sasabah-namazom, nakon čega je uslijedilo upoznavanje učesnika te upoznavanje sa samim programom. U daljem programu uspješno su realizovane razne aktivnosti (predavanja, radionice, rekreativni sadržaji) iz domena duhovnosti, pozitivne psihologije, strateškog planiranja i prevencije različitih vrsta ovisnosti. Također, mladi su imali priliku da se kroz turnir u stonom tenisu rekreiraju i druže. Predavači (edukatori) koji su uzeli učešće na ovom seminaru su: Hafiz mr. sc. Saudin ef. Gobeljić, Valdet Peštalić, trener/konsultant i Adis Mahalbašić, prof. Seminaru je pristupilo, zbog ograničenosti broja i samih resursa koji su bili na raspolaganju 20 mladih, uglavnom studenata, koji su nakon završetka seminara izrazili zadovoljstvo i oduševljenje što su imali priliku prisustvovati ovom novitetu, te su poželjeli da prisustvuju sličnim aktivnostima u budućnosti. Program je uspješno priveden kraju sa zajedničkim akšam-namazom.  

U posjeti Agenciji za certificiranje halal kvalitete  26.02.2018. boravio je  NJ.E. ambasador Malezije u Bosni i Hercegovini gospodin Zakri Jaafar. Povod za posjetu je registracija Agencije za certficiranje halal kvalitete kod JAKIM-a (Department of Islamic Development Malaysia) nadležnog državnog autoriteta za pitanja halala u Maleziji. U pratnji ambasadora bila je gospođa Wan Shafawati Wan Mustapha, šef ureda ambasade Malezije u BiH.

Dvadeset pet godina od zločina u Bukovici, Sjeverinu, Kukurovićima i Štrpcima

Programom “Večer Kur’ana hafiza Karađoz-begove medrese” i obilježavanjem 22. godišnjice izgradnje džamije “Bosanski mudžahidi” svečano su započeli “Dani Karađoz-begove medrese”.

Jednodnevni edukativni seminar na temu „Strateško promišljanje i strateško planiranje“, u organizaciji Unije studenata islamskih fakulteta, održan je 24.02.2018. godine u Sarajevu.

U Gazi Husrev-begovoj biblioteci je 26. februara predstavljena knjiga “Diplomatija i diplomatska praksa u ranom islamskom periodu”, autora Yasin Istanbulija u izdanju Balkanskog centra za analizu i studije. Knjigu su predstavili dr. Emir O. Filipović, profesor na Filozofskom fakultetu u Sarajevu, dr. Harun Karčić, urednik i voditelj na Al-Jazeera Balkans te Kemal Obad, prevodilac i predsjednik UO Balansa. Moderator je bio Anes Džunuzović.

Večeras u dvorani Gazi Husrev-begove biblioteke u Sarajevu, u organizaciji Medžlisa Sarajevo i Gazi Husrev-begove biblioteke, upriličeno je druženje s književnikom Dževadom Karahasanom.

Moglo bi se reći da, od postojanja svijeta i čovjeka u njemu, postoje dvije vrste ljudi: postoje oni koji pričaju, koji vole pričanje i priču, i postoje oni koji u pričanju sudjeluju kao neposredni slušaoci. Pričanje je, oduvijek, bilo naročito umijeće koje pronosi dobre vijesti o pričaocu i njegovoj priči, bilo da je riječ o usmenom kazivanju, bilo da je riječ o književnoumjetničkom tekstu. Umijeće slušanja/recipiranja, s druge strane, podrazumijeva da pričanje bude upamćeno, da bude na primjeren način arhivirano, potom pronošeno drugima, trajno obogaćivano i uljepšavano. Moglo bi se doimati čudnim otkuda uopće tolika ljudska strast za pričanjem (i pisanjem), prenošenjem, obznanivanjem, vječitim traženjem odgovarajućeg sagovornika; potreba za pričom i pričanjem usađena je u ljudsko biće kao jedan od uvjeta njegova života i opstanka. Uvijek sam se ugodnije osjećao među onima koji slušaju druge negoli u poziciji onoga koji nekome nešto priča. U ovim se trenucima, dok sklapam tekst za “Iverje”, prisjećam koliko sam se osjećao ugodno u onim osamdesetim godinama protekloga stoljeća kad bi u redakciju Islamske misli, gdje sam bio angažiran honorarno kao lektor i kad je u životu sve bilo ispred a jedva šta da je bilo iza, navratili Rešad Kadić, Muhamed Hadžijahić, Hifzija Suljkić iz Zvornika, Ejub Todorovac, Nuraga Softić, pa, tada još uvijek mlađahni, Fehim Nametak, ili Enes Pelidija. Svi oni su više bili u kontaktu s glavnim i odgovornim urednikom Islamske misli Ismetom Bušatlićem, ja sam malo više bio postrani, ali rado bih se uključivao u započetu priču, pogotovo kad bi se poveo razgovor o književnosti i bosanskohercegovačkome kulturnom naslijeđu. Ejub Todorovac (1924.-1997.) navraćao bi u redakciju s jasnim davanjem do znanja da ne bi volio nikoga ometati u radu, neugodno mu je, mogao bi on navratiti sutra, ali, eto, volio bi malo sjesti, odmoriti, porazgovarati, i našaliti se, redakcije uostalom i postoje kao otvoreni prostori prijateljskih intelektualnih razgovora. Bio je revnosan čitalac dnevne štampe i tadašnje muslimanske periodike pa bi odmah pohvalio nečiji tekst, stav, odnos prema postojećoj društvenoj stvarnosti, ili izrazio čuđenje ukoliko mu štošta ne bi bilo po volji. Bila su to ona vremena kad je svaka izgovorena rečenica, “za svaki slučaj”, pakovana u prigodne zaštitne “omotnice”, zidovi su mogli imati vrlo neugodne “uši”, govorilo se “okolo” a na slušaocu je bilo da učitava šta se to “htjelo reći”. Osamdesete su, međutim, bile i godine najavljujuće slobode čijih se razmjera i “posljedica” nije bilo ni svjesno, samo se ta neka dolazeća sloboda u pričanju i slušanju itekako osjećala koliko god je, još uvijek, snažno funkcionirao ideološkorepresivni jugoslavenski državni aparat. U kasnim se osamdesetim slobodu moglo laznuti jezikom! Tad sam i saznao da stariji i učtivi gospodin, sijede glave, s francuzicom na koljenu, jakih prosijedjelih obrva, uvijek vedra lica, pažljivo izbrijan, i uredan, piše priče, objavljuje ih prvenstveno u muslimanskoj periodici, sklapa građu za svoj roman, i književnosti prilazi koliko kao umjetnosti toliko i kao važnoj životnoedukacijskoj misiji. Važno mu je bilo i moje mišljenje o njegovim prozama. Ne mogu se sjetiti šta sam mu sve rekao. Todorovca su književno prvenstveno bile zaokupirale muslimanske socijalne tradicionalne teme, pogotovo kad je u pitanju porodično i društveno raslojavanje unutar bosanskoga muslimanskog životnog miljea. Moglo bi se reći da je svojim neoromantičarskim književnostvaralačkim pristupom u kreiranju fabule i stvaranju ukupne pripovijedne atmosfere unekoliko naslijedio Hifziju Bjelevca, Šemsudina Sarajlića i druge bošnjačke pisce koji su pisali i objavljivali na prijelomnici XIX. i XX. stoljeća. Upamtio sam Todorovčevu gospodstvenu tihost i skromnost, obzirnost, više povučenost u sebe i vlastiti svijet negoli izloženost prema vani. Pričao bi polahko, oprezno, vodeći računa i o priči i o onome koji sluša ono što on govori, tako da su se u zraku osjećali zarezi, tačke, upitnici. S istom se intonacijom u glasu prisjećao rodne Banje Luke, Faletića poviše Sarajeva, gdje je živio, i čitalačkog iskustva nekog od bosanskohercegovačkih književnika. Interesiralo bi ga koje su nova književna djela izašla, i ja sam mu u tome bio solidan informator. U njegovu se slučaju najdirektnije potvrđivala opora istina kako se u ljudima vremenom akumulira nesloboda, pa se to “usvojeno” osjećanje neslobode manifestira i u neposrednom govorenju i ponašanju. Jedan od mlađih prijatelja Ejuba Todorovca, Mustafa Prljača, u mnogo kasnijim godinama će se prisjećati kako mu se Ejub Todorovac lično žalio da je kasno počeo pisati, nije ni imao gdje objavljivati ono što napiše i što bi mogao napisati, ponestaje mu vremena, hvatala bi ga panika hoće li prije smrti stići uobličiti ono što je zamislio, to bi ga često sikiralo... Nikad o tome nije govorio dok smo sjedili u redakciji Islamske misli. Jedino se sjećam da je jednom zgodom spomenuo kako mu se pokatkad učini da mu osobni život počne nalikovati na trpljenički život imenjaka vjerovjesnika Ejuba, pa se opet, hvala Bogu, sve vrati u svoju normalu. Od Todorovčevih proza, čitao sam knjigu pripovijedaka Kazivanja Šefke Bulbula (1990.) i roman Imam. Roman se pojavio 1989. godine u izdanju “El-Kalema”, a novo, nešto dorađeno izdanje Imama publicirano je 1997. godine u “Bosanskoj knjizi”. Romaneskna radnja odvija se pred početak Drugoga svjetskog rata, a kroz priču dječaka, jezikom punim tradicionalne bosanske leksike, predočena je složena priča o životu porodice gdje je otac vjerski službenik, imam, a majka sasvim obična i smjerna bosanska muslimanka; u brak i porodičnu atmosferu, međutim, useljava gorčina dolaskom lijepe i mlade učiteljice... Imam se pokazao kao sasvim moderan bosanskohercegovački roman, veliki književnoestetski iskorak u odnosu na autorove pripovijetke, i to je, reklo bi se, glavno, životno književno djelo Ejuba Todorovca. Roman Car veselog brijega, koji se pojavio u ratu 1994. godine, nisam nažalost bio u prilici ni vidjeti. Pitanje je koliko je primjeraka u tim teškim vremenima odštampano i šta je bilo s tiražom. Sjećam se da je tadašnji predsjednik Društva pisaca Bosne i Hercegovine Nedžad Ibrišimović cijenio ono što je pisao i mislio Ejub Todorovac pa ga je pozvao da bude član bosanskohercegovačke književničke asocijacije. Ne znam da li se i koliko ko danas sjeća književnika Ejuba Todorovca. Ljudi budu, odu, a oni koji ostaju na Ovom svijetu gotovo se potrude da zaborave one koji su preselili na Onaj svijet. Mustafa Prljača, koji se sjeća Todorovčeve dženaze na Vlakovu, kaže da je bilo jedva dvadesetak pristnih na piščevu ispraćaju. Kako je Todorovac živio tiho, i otišao je tiho. Bilo je to vrijeme kad još nije bilo mobitelskih i internetskih oglašavanja o nečijoj smrti i dženazi, ja sam za njegovo preseljenje na Ahiret saznao nekoliko mjeseci kasnije. U sadašnjem bošnjačkom odnosu prema vlastitoj književnoj i izdavačkoj tradiciji vrlo je izvjesno da je Ejub Todorovac samo pridružen mnogim zaboravljenim bošnjačkim autorima iz XX. i na prijelomnici XX. i XXI. stoljeća. Bez obzira što su prošle samo dvije decenije od Todorovčeva odlaska na Onaj svijet. Time se kontinuirano proširuju strahovite rupe u bošnjačkom pamćenju. Zbog tih rupa u nacionalnoj memoriji i dolazi do sirotanskih zbunjenosti u haotičnim i apokaliptičnim vremenima. Uvijek je najlakše zbuniti neznalice! Neznalice kao da jedva čekaju da ih neko zbuni! Nameće mi se pomisao: kad neke buduće generacije, za stotinjak godina, recimo, budu dolazile u Gazi Husrevbegovu biblioteku u Sarajevu, ili koju drugu ovdašnju biblioteku s transparentnim bošnjačkim nacionalnim predznakom, mogli bi pomisliti da se u vremenima u kojima, evo, mi živimo, o kojima je pisao i svjedočio i Ejub Todorovac, jedva šta pisalo, jedva šta mislilo, jedva šta osjećalo, ili objavljivalo, najvažnije nam je bilo, reći će, muzeiziranje orijentalnih rukopisa i nizanje pozitivističkih deskripcija/opservacija “o istima”, a oni koji su pisali i publicirali na bosanskom jeziku i latiničnim pismom jedva da su ikoliko bili bitni onima koji su morali brinuti o nacionalnoj memoriji jednog prostora i njegova vremena. Na jednom internetskom portalu našao sam pripovijednu dionicu “Iftar” iz Kazivanja Šefke Bulubula: “Treće godine, nakon što su Šefko i Šida savili zajedničko gnijezdo, buknu rat. U jesen stadoše kružiti priče o ustašama, četnicima, partizanima, zavladala nesigurnost na sve strane. Zasad se sve to doživljavalo kao jeka dalekih topova jer Mehovci su bili u dobroj zavjetrini što se ticalo ratnih nesreća. Pa ipak, rat je i za njih bio samo – rat. Dolazila su s vremena na vrijeme zloslutna šaputanja: nestalo nekih ljudi, odvelo ih u po noći, niko živ ne zna ni ko ni kada. Nekoga ubili u po bijela dana! Iz udaljenijih mjesta istočne Bosne dolazile priče kao s vjetrom o svjetskim stradanjima...” Vidno je da su gotovo sve bosanske priče uvjetovane ratnim ili kojim drugim stradanjima i traženjima spasonosnoga životnog gnijezda u dobima općih kataklizmi i pojedinačnih nesreća. Takva ja i ova priča vezana za Drugi svjetski rat, takve su mnoge druge proze Ejuba Todorovca... Pitanje je samo koliko su današnje generacije svjesne da su priča, tekst, prenošena riječ i, dakako, književnost kao umjetnost riječi i najpouzdaniji čuvar maternjega jezika, ponajvažniji instrument osobne i kolektivne memorije! Rahmet skromnoj i plemenitoj duši Ejuba Todorovca!

Na graničnom prijelazu u Brčkom, na desnoj obali Save, nema gužve. Bosanski carinik me pita imam li šta prijaviti. Ne zamjeram mu. Čovjek radi svoj posao. Odgovorno i rutinirano. U gepeku imam karton suhih krušaka i jabuka za kompota koje sam u Srebreniku kupio od Jusufa ef. Meholjića, poznatog bh. voćara. Na drugoj, lijevoj obali Save još jedna kapija. Još jedna pasoška kontrola koju, također, brzo prolazim. Već sam u Gunji, naselju i istoimenom općinskom centru, u kojem živi dobar broj Bošnjaka. Oni su Bosna u malom. Skoro da nema općine u BiH iz koje neko nema u Gunji. Tako je 55 porodica iz velikokladuške općine doselilo poslije čuvene Cazinske bune. Sedamdesetih godina doselilo je i pedesetak familija iz Srebrenice. Zanimljivo je da ima tridesetak prezimena porijeklom iz gornjepodrinjskog kraja. Prva masovnija doseljavanja Bošnjaka u Gunju zabilježena su u Drugom svjetskom ratu. U plodnu slavonsku ravnicu bježeći od ratnih strahota došli su muhadžiri sa podrinjskih i drugih bosanskih brda i dolina. Po završetku rata neki su se vratili u Bosnu da bi, nakon nekog vremena, zbog povoljnijih uslova za život, ponovo pohodili Gunju i u njoj se trajno nastanili. Kako je pedesetih i šezdesetih rastao broj bošnjačkih muhadžira ukazala se potreba za osnivanjem džemata i gradnjom džamije. Džemat je osnovan 1957. godine. Abdurahman Ramo Hodžić iz Ustikoline bio je prvi imam. Kratko je živio u Gunji, jer se iz zdravstvenih razloga (nije mu odgovarala voda) vratio u zavičaj. Nakon odlaska Abdurahmana za imama dolazi Hazim ef. Hodžić iz Vražića kod Čelića. U Gunju je došao po izlasku iz zatvora gdje je robijao kao pripadnik pokreta Mladi muslimani. Nakon njegovog odlaska u Bijeljinu džemat je ostao bez imama i pripojio se džematu Savske džamije u Brčkom. Uslijedilo je formiranje Odbora za izgradnju džamije. Nakon što je dobijena sva potrebna dokumentacija za gradnju džamije krenulo se sa temeljima. Za 14 mjeseci džamija je sagrađena i 28. septembra 1969. godine svečano otvorena. Prvi imam u novoj džamiji bio je rahmetli hadži Hasan ef. Suljkanović. Na toj dužnosti ostao je do 1981. kada je penzionisan. Na njegovo mjesto dolazi mladi Idriz ef. Bešić iz Gračanice. Budući da je u džematu već 36 godina i on će, najvjerovatnije, u mihrabu ove džamije dočekati penziju. Upravo žurim da stignem na džumu kako bih, nakon mnogo godina, ponovo poslušao hutbu čestitog Idriz efendije. Na glavnoj cesti koja Gunju povezuje sa Rajevim Selom, Bošnjacima, Županjom ima oznaka za skretanje prema džamiji. Na vrijeme stižem. Idriz efendija ima izoštren osjećaj šta, kako i koliko govoriti ljudima. Vodi računa o vremenu kao univerzalnom Božijem daru našeg trajanja, te o vremenu kao klimatskom faktoru. Ne upušta se u mogućnost da mu ljudi gledanjem u sat, zijevanjem ili drijemanjem kažu – dosta te je. Nakon namaza fotografišemo se za uspomenu i buduću monografiju džemata.   Mevlud u kući Jasmina i Enise Hasanović   Iz džamije odlazimo u kuću Jasmina i Enise Hasanović. Usput pitam Idriz efendiju otkud on u Gunji, a on kaže: „Naša generacija Medrese (a koja to nije) smatrala se pozvanom i prozvanom ‘’da mijenja svijet’’. Sa 22 godine života došao sam u džemat ‘’po mjeri’’ i kada sam mom rahmetli dedi, koji je radio kao imam u okolini Brčkog i poznavao ovaj džemat, rekao gdje sam se zaposlio, uzdahnuo je i rekao: ‘’Sine Mujo, opaši se kruto’’, jer u našem kraju kada nekog kunu kažu: Da Bog da mašio Gunju. Ja sam u ovaj džemat došao mlad i neiskvaren i donio nešto što se zove - IDEJA. Tek kasnije sam zaključio da je ideja nešto opasno i nepoželjno i da nema svako pravo na ideju. Ono što sam tada vidio kao munafikluk, danas vidim i nažalost konzumiram kao marifetluk. Što god sam obznanio da imam ideju uraditi, nisam uradio, što god sam šutio i radio, to i imamo. Tako smo 1995. godine započeli megalomanski projekat izgradnje društveno-poslovnih prostorija Islamske zajednice, s namjerom da dignemo nivo džemata, da nismo pogrebno društvo, da ne budemo uslovno rečeno - klub muslimana“. Prisjetih se njegovih riječi koje je u jednom intervjuu kazao kako je on bio hvaljeni i kuđeni hodža, kako je u mnogim idejama rano „prokukurikao“, ali su one kasnije bile općeprihvaćene. Tako je bio kritikovan za organiziranje bajramskih turnira u malom fudbalu, a desetak godina kasnije i visoki predstavnici IZ izvodili su početne udarce na takvim turnirima. Ulazimo u lijepo uređene prostorije naših domaćina gdje se kahva uveliko pije. Na stolu su slana i slatka jela skuhana po bosanskoj recepturi. Uz komšije prisutna je i rodbina iz okoline Čelića. Jedan od jabandžija (gostiju) uključuje se u izvedbu mevludskog programa. Na kraju programa tradicionalno učenje Fatihe pred duše umrlih. Jedna žena želi da se pred dušu njenog supruga prouči Fatiha. Izgleda, brižna neka hanuma. Žao joj supruga, jer je bio dobar. Možda joj je ostavio i dobru penziju. Bilo kako bilo, lijepo je bilo družiti se sa dobrim Gunjanima.   Sevdalinka na nišanu Iz kuće Hasanovića krećemo prema mjesnom mezarju. Mnoge njegove stanovnike Idriz efendija je poznavao i kao imam ispratio na posljednje ovodunjalučko putovanje. Međutim, tokom agresije na BiH u tom mezarju su svoj posljednji smiraj našli i mnogi muhadžiri čija tijela nisu mogla biti prevezena u Bosnu i Hercegovinu. Stoga ono ima i epitet muhadžirskog mezarja. Inače, ono datira od 1960. godine. Mezarje je doista uredno. Na mezarima nema svijeća. Budući da je tu gdje jeste, ovo se čini zanimljivim. Kažu da nikada do sada niti jedan Bošnjak musliman nije ukopan bez dženaze. Na glavnoj saobraćajnici, kao i u slučaju navigacije za džamiju, ima tabla sa oznakom mezarja. Dok obilazimo mezarje Idriz efendija mi pokazuje nišane koji su od bosanskog kamena. Za oko mi posebno zape nišan koji su svom babi podigli sinovi i kćeri, a na kojem je uklesan jedan nostalgični stih iz sevdalinke: Neko tiho ulicom pjevuši Tuga mu se osjeti u duši, Ista tuga u meni se javlja, To je pjesma iz mog rodnog kraja. Bošnjo je, očito, mnogo volio Bosnu, zavičaj. Ta ljubav je prerasla u dert koji ga nije popuštao do kraja života. Njegova djeca su to znala i na nišanu napisala ovaj stih. Idriz efendija kaže: „Ja sam insistirao da mezarje bude naše, tj. vlasništvo Islamske zajednice, jer sam problem mezarja promatrao kao vitalni vjerski i nacionalni interes koji se dugoročno rješava. Međutim, prevladalo je mišljenja koje problem mezarja promatra politički kao dio predizbornog programa. Radilo se bez mene. Izmanipuliran je i vrh Islamske zajednice u Hrvatskoj i mezarje je danas komunalni, a ne sakralni objekt, a dženaza je postala i sprovod.“   Bošnjaci bez Bošnjaka Nastavljamo put prema Županji i Đakovu. Usput mi Idris efendija govori o životu ovdašnjih Bošnjaka. I ovdje je prisutan problem emigracije i loše demografske situacije. Nažalost, ni Gunju nije mimoišla moderna životna filozofija mladih koja je stala u tri magične riječi: VOZAČKA, VIZA, NJEMAČKA. Narod se dobro slaže i nema međunacionalnih incidenata. Efendija Bešić podvlači da zakon o pravima nacionalnih manjina nije do kraja ispoštovan, jer u općini Gunja, iako je Bošnjaka oko 30%, nema niti jednog stalno zaposlenog Bošnjaka. Vjeronauka u školi odvija se bez problema. Kaže, također, da je Uzeir ef. Haskić prvi učenik medrese iz Gunje. Upisao je i završio Gazi Husrev-begovu medresu. Drugi je bio Sulejman ef. Šabanović. Obojica su imali zavidne imamske karijere i na najbolji način pronijeli su slovo o svojoj Gunji. Posljednjih decenija bilo je više mladića i djevojaka koji su upisali i završili jednu od naših medresa. Nastavljamo put. Idriz efendija dobro se snalazi za volanom. Ove puteve odlično poznaje.Vidi se da je stotinama puta njima vozio, a na svom vozačkom kontu nanizao je stotine hiljada kilometara. Naselja kroz koja prolazimo gotovo da su spojena u jedno. Najzanimljiviji mi je toponim Bošnjaci. Danas su oni zasebna općina. Uglavnom, u ovom naselju uglavnom žive Hrvati katolici. Po popisu stanovništva iz 2001. godine općina Bošnjaci imala je 4.653, a deset godina kasnije bio je 3.901 stanovnik. I Bošnjaci se suočavaju sa demografskim problemima.   Nad ostacima Ibrahim-pašine džamije u Đakovu Kiša nas prati duž cijele dionice puta od Bošnjaka do Đakova. Dok ulazimo u Đakovo polahko se približava prvi sumrak. Jedva stižemo osejriti i fotografirati sačuvanu kupolu Ibrahim-pašine džamije koja je odlaskom Turaka iz ovih krajeva pretvorena u crkvu koja je dobila ime Crkva svih svetih. Sačuvano je monumentalno visoko kubbe sa tri mala kubbeta. Inače, 1536. godine Đakovo su zaposjeli Turci i njime vladali gotovo 150 godina. Grad tada dobiva naziv Jakova. O Ibrahim-pašinoj džamiji Šefko ef. Omerbašić je napisao: „Đakovačka župna crkva Svih svetih najzanimljivija je građevina iz turskoga doba u Slavoniji. Njezina je povijest još uvijek dosta nejasna. Teško je reći kada je sagrađena i ko ju je gradio. Jedni misle da je ona srednjovjekovna crkva svetog Lovre, koja se 1336. godine spominje kao župska crkva u Đakovu, a Turci je pretvorili u džamiju. Drugi smatraju da je ona izvorno turska građevina, na šta očito upućuje bizantsko-maurski stil arhitekture. Čini se da je ovo drugo miš-ljenje vjerojatnije, pogotovu kad znamo da su Turci nerado pretvarali kršćanske crkve u džamije.“ U Đakovu postoji i mezarje koje je nastalo devedesetih, u vrijeme izbjegličkog centra u obližnjim Gašincima. Prema kazivanju Nakila Selimija, uglednog ugostitelja iz Đakova, u mezarju se nalazi 129 mezara, 122 Bošnjaka i 7 Albanaca. Posljednji musliman ovdje je ukopan 2002. godine. Nakil je zabrinut kakva će biti daljnja sudbina ovog mezarja. Sa Nakilom odlazimo u kuću Ajvaza Selimija gdje će se desiti akika, nadijevanje imena novorođenčetu. Idriz efendija je pripremio mevludski program. Atmosfera je lijepa. Okupili su se rođaci i prijatelji Selimijevih. Program se završava zajedničkom večerom. Kiša i dalje pada. Hladna. Prava zimska. Valja nama ponovo u Gunju, preko slavonskih ravnica.

 Omer Mujić, koji je omiljen u kraju gdje je našao životno stanište, kaže kako mu je kovački zanat pomogao da postane „užički Stradivari“, našalivši se kako je slavnog italijanskog majstora prevazišao jer, kao kovač, sam sebi izrađuje alate Omer Delić je još kao mladić stigao iz rodnog Bratunca u Sevojno kod Užica, završio kovački zanat u građevinskoj firmi „Zlatibor“, osnovao porodicu i ostao do danas. Omerove kovačke majstorije su priča za sebe, kažu kako mu u kovanju i kaljenju gvožđa nema ravnog, ali je vremenom postao nadaleko poznatiji kao majstor za izradu violina. „Kovač violina“, kako ga neki oslovljavaju , za 35 godina izradio je preko 30 violina vrhunske kvalitete koje su dospjele u najpoznatije muzičke i ine institucije u Srbiji, regionu i Evropi. Omer se prisjeća kako je zavolio kovački zanat i počeo izrađivati violine: - Još kao dječak gledao sam i divio se Romima kaji su u Bosnu stizali na vašare svirali i pjevali uz te divne instrumente koji su za mene imali zlaćani sjaj. Moj san se ispunio izrasdom prve violine prije 35 godina koju čivam kao najveću dragocjenost!   Užički Stradivari Omer Mujić je omiljen u kraju gdje je našao životno stanište i veoma cijenjen kao majstor svog zanata i komšija koji je pomogao mnogima. Kaže kako mu je kovački zanat pomogao da postane „užički Stradivari“, našalivši se kako je slavnog italijanskog majstora prevazišao jer za Stradivarija su alate izrađivali drugi, a on,kao kovač, to čini sam. Omer veli: - Zadovoljstvo je kada u svojoj kovačkoj radnji iskujem sve što oči vide, potkujem i okujem, ali violina me ispunjava cijelog i kao majstora i čovjeka. Pjevušim dok djeljam džefer javorovo drvo sušeno dvanaestak godina, sve dok iz njega nje poteknu omiljeni zvuci, a magija tek uslijedi kada ga oblikujem da dobije izgled viloline i kada iz nje začujem kako moje duša šapće.   Džefer javor Omer priča: - Drvo je specijalno, džefer javor, nalazim ga u Bosni u mjestu Olovo, raste i na Bjelasici u Crnoj Gori, to je lišćar koji raste na visini od preko hiljadu metara. Najveći deo violine je od javora, samo gornji manji dio daske je od smrče. Džefer javor mi emljac u Bosni odsjeku, drvo mora biti staro desetak godina, tačno se zna koji dio stabla ide, počev od korijena i koja strana stabla, zavisno od toga kako je drvo bilo okrenuto prema suncu i kakvi su mu godovi. Najvažnije je da drvo odstoji, jer od sirovog drveta violina nikada neće „propjevati“. Kod izrade violine nema sredine, ili će biti dobro urađena, ili ne valja. Za 200 radnih sati izradim otprilike jednu violinu. Uz ovaj posao, u mojoj skromnoj kovačnici popravljam i gitare, mandoline, tamburice, bio je nadavno i jedan kontarbas.Volim sve žičane instrumente, ali ipak najviše violinu.   Kovački zanat nestaje  „Užički Stradavari“, porijeklom iz Bosne, kaže kako njegovih unikata najviše ima u muzičkim školma u Užicu, Čačku, Kraljevu. S ponosom ističe kako je njegov mlađi sin, koji je završio Muzičku akademiju u Sarajevu, prdaje violinu u Muzičkoj školi u Užicu. - Sin je taj koji prvi proba kvalitet instrumenta kada izađe ispod moje ruke – dodaje i u sjeti pojašnjava kako kovački zanat polahko odlazi u zaborav. – Od kovačkog zanata napravio sam kuću, zakućio se i iškolovao djecu, pa i danas nešto otkujem i potkujem. U selima oko Užica ima još poneki kovač koji uglavnom potkivaju konje, naoštre motiku i budak, otkuju sjekiru. Tako je i u mojoj skromnoj kovačkoj radionici. Naoštrim kakvu poljoprivrednu alatku ili dlijeto za kamenoresce. Što je najvažnije mušterije dođu i odu zadovoljni!

Gradovi u pokretu – postosmansko naslijeđe, Ankara, Beograd, Istanbul i Sarajevo očima fotoreportera 20-ih i 30-ih godina  U Bošnjačkom institutu u Sarajevu, 8. februara 2018. godine, otvorena je izložba Gradovi u pokretu – postosmansko naslijeđe autorice prof. dr. Nataše Mišković, profesorice na Bliskoistočnim studijama Univerziteta u Bazelu. Kroz fotograđu preuzetu iz jugoslavenskih i turskih dnevnih listova autorica prati razvoj novih država nastalih na ostacima Osmanskog carstva. Izložba predstavlja pažljivo odabrane dvije stotine digitalno obrađenih fotografija koje bilježe promjene četiri grada: Beograda, Sarajeva, Istanbula i Ankare tokom 20-ih i 30-ih godina prošlog vijeka. Kroz objektive fotoreportera dnevnih listova Politike i Vremena iz Beograda te Džumhurijeta i Akšama iz Istanbula izložba istražuje kako su obnovljeni centralni dijelovi tih gradova da bi predstavili vrijednosti novih vlada, kako je kreiran moderni građanin uz pomoć masovnih sportskih manifestacija, novih trendova u odijevanju i ponašanju, a s druge strane, kako se svakodnevica u čaršiji nastavila kao da se nikada ništa nije desilo. Cilj izložbe je da u Zapadnoj Evropi prenese jugoslavenska i turska historijska iskustva osporavajući rasprostranjene predrasude prema velikim imigrantskim grupama u tim zemljama, dok u regionu teži da doprinese međusobnom razumijevanju i pozove na javnu raspravu o osmanskom naslijeđu odajući priznanje zajedničkim historijskim putanjama, koje su postojale pored svih očiglednih razlika, a koje su izgubljene pri stvaranju nacionalnih država. U pripremi izložbe, osim saradnika Univerziteta u Bazelu, učestvovali su stručnjaci Muzeja Jugoslavije i dr. Mehmed A. Akšamija, profesor fotografije na Akademiji likovnih umjetnosti u Sarajevu, dok su autori postavke Irena i Igor Stepančić iz Beograda. Sarajevska publika izložbu će moći vidjeti do kraja aprila 2018. godine, nakon čega se seli u Istanbul.

Redžo-ef. Mehanović je rođen 1981. godine u Zelinji Donjoj kod Gradačca. Završio je Behram-begovu medresu u Tuzli i apsolvent je na FIN-u Sarajevu. Godinu dana radio kao vjeroučitelj u OŠ “Hasan Kikić“ u Gradačcu da bi nakon odsluženja vojnog roka, 01.6.2003. godine stupio na dužnost imama, hatiba i muallima u džematu Tarevci, Medžlis Modriča.  Koliko stanovnika živi u Tarevcima? Džemat Tarevci obuhvata prostor istoimene Mjesne zajednice Tarevci i to je jedino prigradsko naselje u Modriči u kojem, osim u gradu Modriča, žive muslimani. Do rata u Tarevcima je živjelo oko 600 bošnjačkih porodica s oko 3.000 stanovnika čiji je vjerski život bio organizovan u dva džemata s kompletnom infrastrukturom potrebnom za odvijanje vjerskog života: 2 džamije, dva imama, 2 imamska stana i 7 mezarja. U toku rata je kompletna infrastruktura Islamske zajednice uništena, stanovništvo protjerano, a 39 naših džematlija stradalo: 26 šehida i 13 civilnih žrtava rata. Koje aktivnosti, pored redovnih, imate u džematu? U našem džematu je 2010. s radom počela Škola Kur′ana s kojom smo svim zainteresovanim džematlijama omogućili da nauče arapsko pismo, a zatim i da savladaju osnove učenja Kur′ana. Ovu edukaciju, koja intenzivno traje po 9 mjeseci svake godine, do sada je uspješno prošlo naših 55 džematlija. Oni aktivno učestvuju u svim našim programima koje organizujemo raznim povodima, a naročito u mjesecu ramazanu kada dio njih uči mukabelu. Manifestacijom Bijeli nišan, koja se održava početkom mjeseca maja a posvećena je uspomeni na naše šehide, nastojimo kod naših džematlija probuditi osjećaj patriotizma prema domovini i zahvalnosti našim šehidima čija nas žrtva obavezuje na trajno sjećanje i služi kao trajna opomena na ne tako davna dešavanja u domovini. Već tradicionalno, 20. jula obilježavamo Dan tarevačkih džamija. Taj datum je za nas izuzetno važan iz razloga što je na taj dan 2003. svečano otvorena naša Gornja džamija koja je bila prva obnovljena džamija u Posavini. Taj isti dan smo imali i svečano polaganje kamena u temelje i naše Donje džamije, a koja je svečano otvorenje imala na isti dan 2008. godine. Za samo 6 godina, velikim trudom i zalaganjem naših džematlija i vakifa uspjeli smo obnoviti obje naše džamije i jedan imamski stan a drugi je u izgradnji. Kroz Školu Kur′ana, manifestacijama Bijeli nišan i Dan tarevačkih džamija mi kod naših džematlija nastojimo kvalitet njihovog vjerskog života podići na viši nivo ali i izgraditi osjećaj patriotizma koji, evidentno je, kako vrijeme prolazi sve više slabi. Na koji način radite s mladima i nakon mekteba? Posvećujemo im dobar dio vremena i nudimo im razne sadržaje. Da bi efekat našeg rada bio što bolji i polučio što bolje rezultate, imami i koordinatori za rad sa mladima sa područja našeg Medžlisa, ali i iz Odžaka i Bosanskog Šamca koji su nam relativno blizu, kroz Mrežu mladih organizovali su Halku hadisa za mlade koju je vodio Adnan-ef. Kavazović. U toku njenog dvomjesečnog trajanja obišli smo sve naše džemate, a halki je prisustvovalo preko 130 mladih sa sva tri naša medžlisa. Za uspjeh ove aktivnosti zaslužni su svi naši imami koji su dali veliki doprinos u njenoj realizaciji. Omladina je uključena i u rad Škole Kur′ana. Za njih organizujemo razne turnire, tribine, iftare i izlete. Svake godine učestvuju u Maršu mira “Srebrenica“. Najaktivniji su nagrađeni sedmodnevnim učešćem u kampu Ljetna škola u Sarajevu, a tu aktivnost smo realizirali u saradnji sa fondacijom Izvor nade iz Sarajeva, kojim se i ovim putem zahvaljujemo. U planu su i nove aktivnosti poput Regionalnog kviza za mlade sa područja Podrinja i Posavine ali i nova druženja kroz halke hadisa i tefsira.