Reisu-l-ulema Mehmed Džemaludin-ef. Čaušević rođen je u Arapuši kod Bosanske Krupe 1870. godine. Imenovan je za reisu-l-ulemu 1913. godine i na ovoj dužnosti je ostao do 1930., kada je podnio ostavku. Preselio je na Ahiret 28. marta 1938. godine, tačnije prije 80 godina.

Jedna od najgorih vrsta laži jeste lagati na Allaha. Krajnje je naivno kako se mi muslimani odričemo mogućnosti da upravo mi ovo činimo, jer tobože ovo mogu samo inovjerci i ostali nevjernici   Posmatrajući život oko nas, primijetit ćemo jednu pojavu kojoj se čudimo iznova, a zapravo trebala bi biti nešto sasvim prirodno. Posebno ako govorimo o vjernicima „praktičarima“. Ovdje aludiramo na to da se iznenadimo i pokazujemo na osobu, poput neke endemske životinjske vrste, koja kada govori ne laže i kada obeća ispuni. Šokantno je to da nam je „pojam“ političar koji ne daje lažna obećanja, profesor kojem je stalo da učenike poduči, član porodice koji ne skriva nešto od ukućana... Kada laž postane svakodnevnica, tada laž postaje „istina“. Kur’an laž spominje u raznim formama. Prije svega, ukazuje na licemjerje u vjeri gdje se nalazi raskorak između uvjerenja i djelovanja; potom se laž spominje kao sredstvo diskreditiranja drugih, što ni najbolji čovjek, Alejhisselam, nije mogao izbjeći; laž se pominje u kontekstu negacije Budućeg svijeta, ali i kao način ostvarivanja ciljeva pojedinih ljudi (sjetite se priče o Jusufu, a.s., i njegovoj braći). Vjernik može biti kukavica ili škrtica, ali ne može se laž naći kod vjernika - tako nas je učio Alejhisselam. Zašto? Zato što onaj čovjek koji jednom sebi dopusti i „ohalali“ laž, otvara vrata svakog drugog grijeha! Bez obzira o čemu se radilo, on će svoju savjest sapirati laganjem sebi i drugima da nešto (ne) može proći, iako je istina skroz suprotna. Ukoliko se čovjeku desi slabost, pa jezikom kaže riječi neistine, treba se pokajati i tražiti halala ako je nekog oštetio, a radosna vijest je hadis u kojem Alejhisselam kaže da iskrenost vodi u dobročinstvo, a dobročinstvo u Džennet, dok laž vodi u razvrat, a razvrat u Džehennem. Dakle, konstante su te koje određuju i naš konačni ishod. U stanju smo deprimiranosti i iznenađenja spomenutog na početku teksta upravo iz ovog razloga: konstante su nam stvari koje se kod vjernika ne smiju naći. Jedna od najgorih vrsta laži jeste lagati na Allaha. Krajnje je naivno kako se mi muslimani odričemo mogućnosti da upravo mi ovo činimo, jer tobože ovo mogu samo inovjerci i ostali nevjernici. Naravno da ovdje ne mislimo na kufr ili širk, kao nevjerovanje i pripisavanje nekoga ravnog Bogu, već na svakodnevnu naviku da obmanjujemo jedni druge Božijim imenom. Pokrivanje nerada, nepravde i neiskrenosti u vjeri raznoraznim manifestacijama pobožnosti i formalnim obredima koje drugi treba da vide jedan je od najgnusnijih načina da se laže na Istinitog. Poruka čitaocu jeste da preispita svoj odnos prema Uzvišenom, jer koliko puta naiđemo na životno iskušenje, i iako vjerujemo u Allaha, taj nam ispit pokaže da ne vjerujemo dovoljno Njemu. Nije li i to laž, koja se ne smije kod vjernika naći? Za razmisliti Uzvišeni Allah je Pravedan i ništa se u našem društvu ne dešava slučajno. Kada bude postojala kritična masa onih koji kažu: „Draže mi je da me istina spasi kod Allaha nego laž kod ljudi!“, tada će laž prestati biti „istina“. Dijete koje posluša plemenitog roditelja, zadobije još veću njegovu brigu i pažnju. Radnik koji posluša plemenitog šefa, sebi je kod njega lijepo mjesto pripremio. Je li došlo vrijeme da u naš um, srce i život ugraviramo ubjeđenje da je nemoguće poslušati, od svih koji su plemeniti, Najplemenitijeg, a da nas On ostavi na cjedilu?!  

Zamislimo na trenutak bespomoćnog čovjeka koji gleda u strahote nastupa Sudnjeg dana kako u ruci drži mladicu i rukama razgrće zemlju u koju će je zasaditi Čovjekov odnos prema prirodi doveo je do mnogobrojnih globalnih, regionalnih i lokalnih ekoloških problema koji su metastazirali u ekonomsku krizu i katastrofu. Uopće nije riječ o predviđanjima apokaliptičnog kraja vremena. Prije se radi o prepoznavanju signala upozorenja koje nam priroda odavno šalje. Bol koji se javi u tijelu obično je znak nekih neželjenih procesa koje treba pratiti, tretirati i sanirati, a nipošto zanemarivati. Za duboke krize nema jednostavnih i brzih rješenja. Ali, i najduže i najneizvjesnije putovanje počinje prvim koracima. Ubrzani razvoj savremene nauke oslobođene bilo kakve moralne odgovornosti doveo je do povećanja čovjekove tehnološke moći koja se sve više nekontrolisano obrušava na prirodu i nanosi joj duboke rane. Intenzivan “pritisak” na prirodu uzrokovao je niz ekoloških problema i poremećaja. Čovjek je najodgovornije biće na planeti Zemlji. Pošto čovjek nije stvoritelji prirode i svijeta, to nije ni njegovo vlasništvo kojim može raspolagati kako želi. Emānet koji je preuzeo obavezuje ga da konstantno, uz potpunu obzirnost, brine o prirodi. On mora osigurati zdravu životnu sredinu svakog pojedinačnog živog bića jer je opstanak svih bića međusobno uvjetovan i povezan. Živa bića su zasebni svjetovi koji egzistiraju u neposrednoj ljudskoj blizini. Allah, dž.š., kaže: “Sve životinje koje po Zemlji hode i sve ptice koje na krilima svojim lete svjetovi su poput vas...” (Stoka, 38.) U islamskim vrelima Kur’anu i sunnetu brojni su živopisni primjeri i opisi prizora prirode i procesa koji se odvijaju u njoj: drveće, rijeke, kiše, biljke, bašće, svakojako rastinje, voće, povrće, insekti, životinje, rast, klijanje, svitanje, izmjena dana i noći... U njima se naglašeno i afirmativno govori o ekološkim vrijednostima. I džennet je ispunjen idealima prirode. Uzvišeni Allah u Kur’anu Časnom kazuje: “Onaj ko bude uradio koliko trun dobra – vidjeće ga, a onaj ko bude uradio koliko trun zla – vidjeće ga.” (Zemljotres, 7-8.) Nijedno djelo, ako ga Allah, dž.š., primi, nije beznačajno. U tom smislu, prisjetimo da Kur’an spominje da je Musa, a.s., nakon dugotrajnog i veoma iscrpljujućeg putovanja, bježeći od Egipćana, došao do Medjena (do “medjenske vode”). Tu su pastiri napajali stoku, a podalje od njih bile su dvije djevojke i svoju su stoku odbijale od vode. Drugi pastiri su im zabranjivali pristup pojilima. Jedno malo djelo dobročinstva prema ljudima i stoci ostalo je zauvijek zabilježeno u Kur’anu Časnom: Fe seqā lehumā - “I on im je (stoku) napoji...” (Kazivanje, 24.) Bijaše to razlog da Musa, a.s., kao snažan i pouzdan, dobije višestruku nagradu za učinjeno djelo: spasio se od naroda koji ne vjeruje (sigurnost), uzet je u najam (posao) i oženio se (porodica). Činjenice o razmjerama ekološke krize izazivaju sumnju da se išta važno i vrijedno može učiniti i da se za bilo šta još uvijek ima vremena. Pa ipak, na ekološkom planu dužni smo misliti globalno, a djelovati lokalno. Krajnje je vrijeme da se vratimo vrhunskoj proaktivnoj ekološkoj svijesti koju naziremo u poznatoj predaji od Muhammeda, s.a.v.s. Prenosi, naime, Enes ibn Malik, r.a., da je Allahov Poslanik, s.a.v.s., rekao: “Kada bi nastupio Sudnji dan, a u ruci nekog od vas bila sadnica, ako bude u mogućnosti da je zasadi, neka to učini.” Zamislimo na trenutak bespomoćnog čovjeka koji gleda u strahote nastupa Sudnjeg dana kako u ruci drži mladicu i rukama razgrće zemlju u koju će je zasaditi. Plod koji će donijeti ta sadnica ubire se na Ahiretu. Dunjaluk je ahiretska njiva, pa je naša obaveza raditi, kultivisati i izgrađivati životni ambijent uz optimalno, planski osmišljeno i krajnje odgovorno korištenje svih darova prirode. U tom poduhvatu dužni smo misliti i na buduće generacije. Cijenu vlastitog luksuza i komfora ne smijemo plaćati resursima i osnovnim potrebama generacija koje dolaze.  

Kulturno-vjerska, obrazovna i naučna manifestacija „Dani vakufa u BiH“ bit će održana u Sarajevu, Sanskom Mostu, Fojnici, Trebinju, Vitezu i Visokom, od 13. do 20. aprila, a partner-grad manifestacije su Fojnica i Trebinje.

„Islamska zajednica u BiH najoštrije osuđuje napad hemijskim oružjem na civile u gradu Duma u sirijskoj provinciji Istočna Guta i poziva međunarodnu zajednicu da prestane nijemo posmatrati patnju sirijskog naroda“.

Sarajevo, 09. april 2018. (MINA) – „Islamska zajednica u BiH najoštrije osuđuje napad hemijskim oružjem na civile u gradu Duma u sirijskoj provinciji Istočna Guta i poziva međunarodnu zajednicu da prestane nijemo posmatrati patnju sirijskog naroda“, saopšteno je danas iz Ured za odnose s javnošću Rijaseta IZ u BiH te dodaje:

U sali Gazi Turali-begovog vakufa 26. marta održana je redovna Izvještajna skupština Asocijacije žena Medžlisa Tuzla na kojoj je prezentiran Izvještaj o radu za prethodnu godinu, te predstavljen Plan rada Asocijacije za 2018. godinu

U Behram-begovoj medresi u Tuzli u nedjelju 08. aprila 2018. godine održano je mektebsko takmičenje na nivou Medžlisa Islamske zajednice Tuzla

Ugledni islamski učenjak i redovni profesor na američkom Univerzitetu u Barkleyju Hatem Bazian izjavio je da desničarske političke opcije na Zapadu koriste islamofobiju i ksenofobiju kao alat za dobijanje izbora.

U Begovoj džamiji 22. marta proučena je hafiska dova za Ismetu Bećar iz Sarajeva U krizi najbitnija je uloga muhaffiza - kazala je hafiza Ismeta u razgovoru nakon hafiske dove Ko ili šta je bila inspiracija za početak hifza? Odrasla sam u porodici u kojoj se njeguju islamska tradicija i običaji, i koja je oblikovana u skladu sa islamskim imperativima. Zahvaljujući mojim roditeljima još kao djevojčica od pet, šest godina počela sam s učenjem kraćih kur’anskih sura. Oni su bili prve osobe u mom životu koji su izgradili čvrste temelje kada je u pitanju lijep odnos i ljubav prema Kur’anu. Uporedo s tim, pohađala sam i mektebsku nastavu kod mualima Izet-ef. Ćatovića. Imala sam i tu privilegiju da su moji stariji brat i sestra završili Gazi Husrev-begovu medresu, tako da me je i njihovo iskustvo približavalo Kur’anu. Naravno, dolazak u medresu mi je omogućio stalno druženje sa kur’anskim tekstom i olakšao odluku da počnem s učenjem Kur’ana napamet. Početak hifza vežem za period trećeg razreda Gazi Husrev-begove medrese. Prije nego što sam izabrala muhaffiza odlučila sam pokušati naučiti dio Kur’ana kako bih se uvjerila u snagu svoje odluke. Nakon uspješno naučenog prvog džuza Kur’ana nastavljam s učenjem pred muhaffizom hafizom Mensur-ef. Malkićem, kojem pripada najveća zasluga za ovo što sam, Allahovom voljom, uspjela postići. O čemu razmišljati kada se “na pola puta“ učenja hifza pojavi misao o prekidu? Vjerovatno je većina hafiza u periodu hifza iskusila određene poteškoće s učenjem i ponavljanjem. I sama sam se osvjedočila istom. Kada naiđu takve krize najbitnija je uloga muhaffiza, jer je muhaffiz osoba koja je prošla sve ono što vi u tom trenutku prolazite i koja vam može razgovorom i savjetima pomoći da što lakše prevaziđete takve situacije. Kur’an sam učila po principu krugova. U prvih nekoliko krugova moja ljubav i želja da što više naučim je bila toliko jaka da nisam ni pomišljala na odustajanje. Međutim, kako su krugovi odmicali tako se i moja motivacija postepeno smanjivala. Bila sam negdje na sredini Kur’ana, vjerovatno 10. ili 11. krug, kada sam se počela preispitivati da li sam dovoljno jaka da završim hifz. Nakon što sam jedne prilike na preslušavanju muhaffizu prenijela svoja razmišljanja dao mi je odgovor koji mi je pomogao da premostim tu krizu. Uporedio je proces učenja hifza sa rijekom koju morate preplivati. Na samom početku puni ste energije i volje da je što prije preplivate. Međutim na sredini vi nemate dovoljno snage da nastavite naprijed, a morate, a ne možete se ni vratiti jer ste već preplivali pola rijeke, tako da vam ne preostaje ništa drugo nego da nastavite plivati. Na početku hifza Kur’an učite iz ljubavi, međutim kako se broj naučenih stranica povećava isto tako se povećava i vaša obaveza da održite te stranice u svojoj memoriji. Često pitanje hafizima jeste je li teže naučiti ili ponavljati hifz? Na početku hifza sposobnost pamćenja nije toliko razvijena. Sa svakom novom naučenom stranicom i vaša sposobnost pamćenja se razvija i vi kasnije puno lakše i brže možete naučiti novu stranicu. U procesu hifza odgovornost na neki način dijelite s muhaffizom. Puno je teže nakon završetka hifza, jer tada ta obaveza ostaje samo na vama, hoćete li uspjeti očuvati naučene stranice Kur’ana. Kada sam počinjala sa hifzom nisam razmišljala kako ću ponavljati naučene stranice. Činilo mi se da je najteže memorisati nove ajete. Međutim, tek sam se kasnije osvjedočila da je puno teže zadržati naučenu stranicu u memoriji. Kada je riječ o fakultetskim obavezama, zasigurno je lakše održavati hifz kada ste u stalnom dodiru sa kur’anskim tekstom kroz nastavne sadržaje. Međutim, kada je riječ o studiju ekonomije, gdje nemate priliku da se tako često susrećete sa kur’anskim porukama, to je malo teže. Uprkos ovome ubijeđena sam da je Allahova pomoć nezaobilazna i da ću i dalje uspijevati uskladiti fakultetske obaveze i obavezu ponavljanja naučenog. Postoje mnoga takmičenja iz hifza. Da li bismo trebali organizirati takmičenja hifza, ali uz tefsir proučenog? Mislim da je poprilično korisno organizirati takmičenja hifza uz tefsir proučenog. Na preslušavanjima moj muhaffiz je vrlo često znao dati tefsirski komentar nekog ajeta ili povod njegovog objavljivanja i takve ajete sam dosta lakše pamtila. I sada kad otvorim Kur’an skoro na svakoj stranici postoji ajet o kojem mi je muhaffiz pričao na preslušavanjima. I zaista tefsir daje posebnu ljepotu i čar Kur’anu, jer na taj način bolje razumijevamo sadržaj i propise unutar kur’anskog teksta. Na kraju ovog našeg razgovora želim vam se još jednom zahvaliti na ukazanoj prilici uz dovu Allahu, dž.š., da budete još bolji i uspješniji u svom radu.  

Danas je reisu-l-ulema Islamske zajednice u BiH Husein ef. Kavazović primio delegaciju predstavnika Rohinja naroda koji su doputovali u posjetu HO „Hasene“ u Sarajevu.

Mektebsko takmičenje na nivou Medžlisa IZ-e Mostar održano je danas u prostorijama Karađoz-begove medrese.

Završno mektebsko takmičenje na nivou Medžlisa islamske zajednice Prozor po običaju okupi najuspješnije i najvrijednije polaznike iz svih mekteba.

U prekrasnoj Bilal damiji u džematu Bilalovac, u subotu, 7. aprila, nakon akšam namaza, kojeg je predvodio hadži hafiz dr. Džemail ef. Ibranović, u prelijepoj atmosferi proučen je tradicionalni godišnji mevlud.

(Bilješke o smrti, bilješke o životu) Prije dvije sedmice, 28. februara ove godine, navršeno je petnaest godina od kako je sa Ovoga svijeta otišao Selim Jelovac (1946.-2003.). Odselio je na Ahiret tiho i samozatajno, tako je i živio. Gledajući unazad, šta nam se sve dogodilo u ovoj deceniji ipo, kao da se iznova potvrđuje jedna od često citiranih rečenica američkoga znanstvenika iz oblasti psihijatrije M. Scotta Pecka da uvijek “vrijeme ide u jednom a sjećanje u drugom pravcu”. Selima se prvenstveno sjećam iz vremena kad sam, kao učenik Gazi Husrevbegove medrese, ili kao student, dolazio u čitaonicu Gazi Husrevbegove biblioteke. Znao sam da je on pjesnik, u tome sam nalazio neko naše zajedničko rodbinstvo. Ali, Selima Jelovca se najintenzivnije sjećam iz juna 1992. godine, kad smo 19. juna 1992. godine, u vremenima neofašističke agresije na Bosnu, morali napustiti svoje stanove u Dobrinji, povući se u unutrašnjost Kvadranta 5C, jer je Ulica Josipa Kraša postala prva linija odbrane nakon što su niški specijalci poklopili  Aerodromsko naselje. Koju sedmicu bili smo u skupa izbjegličkom stanu, u kojem je ranije stanovao izvjesni Janjoš sa Sokoca. U tom Janjoševu stanu bili su privremeno smješteni Selim, njegova supruga Rahima, njihova djeca Firdevsa i Ilham, te dio porodice Nurudina Drece, daidže moje supruge Amre – daidža Nurudin, njegove kćerke Dženana i Milada (Drece su bili izbjeglice iz Cvilina, kod Ustikoline), s njima sam, do 17. jula, bio i ja jer je mjesec dana ranije supruga Amra izašla s našim kćerkama Hamidom i Selmom u unutrašnjost Sarajeva. Dobrinja je bila pod duplom opsadom. Rahima je gotovo sve vrijeme plakala, nikako nije željela biti u “vlaškom stanu”, ne želi “ništa tuđe”, džaba smo je uvjeravali da je to samo privremeno, vidjet ćemo šta će biti, kako ćemo dalje, još nismo ni mogli znati koliko će trajati zločinačka opsada Sarajeva i bespoštedno uništavanje Bosne. Jelovci su, već 3. jula, vratili se u svoj stan, “pa šta bude”... Selim je, tokom tog našega iznuđenog zajedničkog domaćinstva, sve vrijeme mnogo brinuo za svoju djecu, pogotovo je bio vezan za sina Ilhama, molio ga je da ne izlazi vani, da se čuva, da pazi kud hoda, a sin, u punim tinejdžerskim godinama, nije baš u tome mnogo slušao svoga zabrinuta oca. Ilham Jelovac jedva da je imao šesnaest ili sedamnaest godina? U onim učeničkim godinama, dok sam boravio u čitaonici Gazijine biblioteke, Selim je često bivao dežurni bibliotekar, sjedio bi za stolom pored zida s desne strane u odnosu na ulazna vrata u čitaonicu, prevrtao bi neke novine na arapskom jeziku, izlazio vani, vraćao se, donosio naručene knjige, uglavnom je šutio, i jednom sam se usudio da mu pokažem svoju netom napisanu pjesmu. Pjesma se, koliko se sjećam, ticala jelena, nekih prostranih šuma i razgranatih mirisa, ticala se onih rubova svijeta gdje se začinje svijest o ljubavi i zaljubljenosti, samo što se to malo, kao, moralo ukriti u metaforskom grmlju. Selim je uzeo olovku i predložio mi da pjesmu oslobodim nekih glagola i pridjeva, jer, kako je rekao, riječi moraju da dišu, suvišni glagoli mogu da udave stih, pogotovo se u stihovima valja oslobađati modalnih riječi i smetajućih kopula. Moj pristup poeziji bio je nekako barokan, širok, otvoren, a Selimove intervencije mogao sam razumjeti tek kad sam malo unesenije čitao njegovu poeziju objavljivanu u tadašnjim publikacijama Islamske zajednice. U tim je pjesmama fonostrukturni aspekt pojedinih ustihovanih riječi konstantno prizivao srodničku zvukovnost onih riječi čija semantička trenja, namjernom redukcijom do kristalnoga gnomskog izraza, dodatno nastoje intenzivirati željenu poetsku atmosferu i proizvesti saživljavajući efekat u svijesti onoga koji čita određenu pjesmu... Moglo se to vidjeti u slijedećim Selimovim stihovima: “I rosa zjene / i život pjene, / i vrh stijene ,/ SALAVAT TEBI uče.” Ili: “I moj će prah / kroz smrtno AH, / poreći strah, / SALAVAT TEBI učeć”. Takva je i Jelovčeva pjesma o mostarskom Starom mostu, gdje se u međusobnu ritamskozvukovnu povezanost dovode oblici most i kost. Kad sam ovih dana ponovo čitao knjigu pjesama Salavat Veležistana Selima Jelovca, izašlu 1979. godine u izdanju Udruženja ilmije SRBiH (primjerak je autorov poklon Gazi Husrevbegovoj biblioteci (“Našoj – Gazijinoj bibloteci poklanja od srca autor Selim Jelovac 25. 7. 1979. god.”), još jednom sam se mogao uvjeriti koliko je Selim Jelovac i jezik i poeziju razumijevao kao Božiji dar i sretnu mogućnost da se vlastitim poetskotvornim pregnućem dođe do čistijih spoznanja o Stvaratelju i Čuvaru svijeta i vremena. Bolest mu nažalost nije dala mogućnosti da nešto izrazitije ostvari svoj pjesnički talent. U prigodnom predgovoru knjige pjesama Salavat Veležistana Aziz Kadribegović naročito ističe kako je Selim Jelovac svoje poetskotvorno osjećanje zavičaja (Velež, Podveležje, Hercegovina) povezao s iskrenim osjećanjem vjere u Boga i u Njegovo neprestano stvaranje. Stihovanjem i predanim vjerovanjem nadoknadive su sve životne nevolje iboli: “Ljubav prema zavičaju dobit će svoju pravu, misaono idejnu zaokruženost tek u ljubavi prema Bogu”, konstatira Aziz Kadribegović, dovodeći poziciju lirskoga subjekta naprema osamnaestoga ajeta  kur’anske sure “El-Hadž”: “Zar ne vidiš da Njemu sedždu čini sve što je na nebesima i na Zemlj, i Sunce, i Mjesec i zvijezde, i planine, i stabla, i životinje, i mnogi ljudi...” (Od Selima Jelovca sam i saznao da je toponim Velež ženskoga a ne muškoga roda. Zato snjegove valja gledati na Veleži a ne na Veležu, zato, kako stoji u Jelovčevoj pjesmi “Minaret Veleži”, lirski se subjekt, u prvoj strofi, ushićuje prizorima zavičajnih pejzaža na način da ih najdirektnije povezuje s unutarnjim prostorima svoga bića: “Minaret / cvijet od nura, / izazov nov / s Veleži...”) U osnovnim biografskim podacima vezanim za Selima Jelovca stoji slijedeće: Rođen je 2. septembra 1946. godine u Podveležju, Općina Mostar, a umro u Sarajevu 28. februara 2003. godine. Nakon završene osnovne škole, u Sarajevu upisuje Gazi Husrev-‎begovu medresu i završava je 1965. godine. U Bagdadu je završio Filozofski fakultet, Odsjek teologija-filozofija, i diplomirao 1972. godine. Jedno je vrijeme bio imam u Ljubuškom i u još nekim hercegovačkim mjestima (1965.-1967); zatim imam na području Odbora Islamske zajednice u Mostaru (1972.-1973.), pa simultani prevodilac pri Vojnoj ‎akademiji u Zadru i bibliotekar na orijentalnoj zbirci u Gazi Husrev-begovoj biblioteci u Sarajevu. (1976-2003). Objavio je knjige pjesama Salavat Veležistana (1979.) i Selam Veležistana (2002.), te prijevod djela Ahmeda Behdžeta Allah – islamsko poimanje (1986.). Svoje radove je objavljivao u Glasniku Vrhovnoga islamskog starješinstva, Analima ‎Gazi Husrevbegove biblioteke, Islamskoj misli, Preporodu, Takvimu, Kabesu, Mostu i drugim glasilima u Bosni i Hercegovini. Nakon rata, često sam ga mogao sresti u prostorijama Gazijine medrese u Sarajevu. Najviše petkom, u vrijeme džume, ili tokom ramazana, u vrijeme klanjanja teravih-namaza. Volio je prijateljima, pogotovo nama mlađima, položiti dlan na tjeme i učiti rukju. Njegova i Rahimina sina Ilhama ubila je zločinačka granata na Dobrinji, nisam siguran je li to bila 1993. ili 1994. godina, Ilham je stradao u jednom od masovnih masakra na Dobrinji u redu za vodu, pa je to dodatno pogoršalo Selimovo zdravstveno stanje. Nije se žalio, nije volio pričati kako se osjeća, trudio se biti uspravan, a kako mu je zaista bilo u duši i srcu moglo se vidjeti kad bi ga se susrelo. Rahmet Božiji Ilhamovoj i Selimovoj duši! Na jednom od mostarskih portala vidio sam da se među osnovcima iz Podveleža  njeguje sjećanje na Selima Jelovca raspisivanjem literarnog konkursa za učenike osnovnih škola, to me je obradovalo. Volio bih da se gdje i u Sarajevu prisjete pjesnika Selima Jelovca. I ne samo u Sarajevu. Makar prigodnim recitalom njegovih stihova u nekoj od medresa Rijaseta Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini. Nije dobro samo se sjećati pojedinih ljudi i njihova djela, valja, koliko god je moguće, ostavljati i prigodne informacije i tragove u vremenu. Tako i sjećanje dobiva svoj potpuniji smisao.    

  Šefik Daupović Fiko rođen je 18. avgusta 1951. godine u Sarajevu, gdje je završio Pedagošku akademiju, odsjek za jezik i književnost. Objavio je knjige poezije: „Večer na večeru pada“, „Vjetar prodaje novine“, „Nobel nije kod kuće“ i „Kraljevstvo JahJah“, te knjigu „Priče sa Slonovog jezera“ i „Priče sa rijeke Pa Pa“, te radio-igre za djecu „Audicija u zoološkom vrtu“, radio drame „Dolina mačaka“ i slikovnice za djecu „Mali ekser“. Dobitnik je više nagrada i priznanja za književnost. Ne znam razlog Čitajući osmrtnice u novinama, čovjek može svašta doživjeti. Kad vidi sliku, ime i prezime pisano krupnim slovima, živ se isplače nad mladim likom. U nastavku čitanja, poslije kraće pauze ustanovimo da se radi o osobi od osamdeset i više godina. Da nisu tu gdje jesu, mnogi bi bez pogovora stupili u brak s njima. Tako su vitalni, mladi i lijepi. Ne znam šta rodbinu i bliske prijatelje tjera na ovakav izbor pri posljednjem oproštaju. Nije valjda da ih se stide? Zar je sramota ostariti? Staračka lica u svom osmijehu otkrivaju najljepše slike zalaska sunca. Zapis (Grupi „Zvono”) Odavno moju kosu češlja snijeg, sunce mu ništa ne može. Sačuvane slike i pokoja riječ zapisana na koljenima vode svjedoci su da smo bili tu. Svi smo pobjegli s neke slike. Kad dođe vrijeme, nečujno ćemo se vratiti u nju. Neće nam biti bitno jesmo li na zidu, u albumu ili u kutiji za cipele. Vrijeme se ne može vratiti - nije kredit Ne znam može li se uopće mjeriti, pogotovo onima što nikad nemaju vremena. Sve je u svjetlosti. Njegova smo sjena i nepredviđena dioptrija u kompleksnim brojevima. Slikamo svjetlost, strpljivo pišemo o njoj uz muziku daha. Likovi i predmeti što nas bude – obrisi su naših želja i nada na nedostižnom remontu vremena. Pjesma od papira (Džeki Hodžiću) Papir  je na silu ispuhan jastuk na kojem su spavale ptice i igrali se žmire mali majmuni. Sada na njemu spavaju podstanarske suze, u društvu nijemih i zvučnih filmova. Ne volim cijepati papir – nikom ne treba uskraćivati snove makar bili i teški. Mi ne znamo gdje ko živi - adresa je alibi za sebe. On je jedan od spomenika rano posječenom drveću. Neću nove rane da mu otvaram. Japanci oživljavaju papir – origamima, u njemu bude sunce. Njima je papir zaspali cvijet trešnje. Meni je uvećana slika bosanskog behara. Ne volim cijepati papir - imam osjećaj da cijepam nečiji rodni list ili odvajam glave od tijela romana Pred zoru, pri punom mjesecu na svilenom putu, iz njegovih stiješnjenih odaja promuklo odzvanja eho bespomoćnih glasova iz pisama davno izgubljenih u pustinji. Bijeli voz (Šerifu Krgi) Danonoćno prevozi basplatno bosansku tugu. Niko ga ne vidi – nema stanice, samo uspori kad ugleda zabrinutog čovjeka. U vagonima nema razlike. Tuga je svugdje ista bez obzira čija je i kako je oblače. Kad se pravednik preseli u bolji svijet, lokomotiva pusti bijeli pisak – maku i ruži na uho. Samo je dobrima dato rajske zvuke da čuju. Njih gusti snijeg prati na posljednje putovanje Tamnoplavi kišobran (Muberi Bećirević) Pored tebe nikog nije bilo, kao da si rođena u pustinji, osim novembarske kiše na pragu nove zore. Kad smo te ispraćali, sunce je granulo i u mezar se spustilo – da ti halali. Te večeri, zvijezde nisu zatvarale prozore i vrata niti gasile svjetla. Ispod tamnoplavog kišobrana obasjanog zvijezdama moje suze tražile su kišu, nesebično te oplakala. Počitelj Nosi cilindar bez oboda – ni pred kim ga nije skinuo. Zato je pun rupa. Ne zna klecati. Spava stojeći – u egzotičnom nokturnu, noseći na plećima kuće, kao mediteranske ruksake pune friško oprane nade u obliku naja i ružina slatka. Litica, njegova učiteljica, već odavno u mirovini, priznaje samo karavane sjenki između kojih se provlače slikari sa kistovima, vrhovi im dodiruju zvijezde – kupačice u plahovitoj Neretvi. Ima nešto sveto u apoteci sunca, tu nije tijesno ni čovjeku, ni ptici, ni kamenu, ni biljci. Ima nešto sveto u tom prirodno zapakovanom naru što jednom godišnje otvori oči purpurne od duga čekanja da vidi rajko rodno mjesto. Sitim očima malo je dovoljno.