Plod zasađene sadnice ubiremo i na Ahiretu

Zamislimo na trenutak bespomoćnog čovjeka koji gleda u strahote nastupa Sudnjeg dana kako u ruci drži mladicu i rukama razgrće zemlju u koju će je zasaditi

Čovjekov odnos prema prirodi doveo je do mnogobrojnih globalnih, regionalnih i lokalnih ekoloških problema koji su metastazirali u ekonomsku krizu i katastrofu. Uopće nije riječ o predviđanjima apokaliptičnog kraja vremena. Prije se radi o prepoznavanju signala upozorenja koje nam priroda odavno šalje. Bol koji se javi u tijelu obično je znak nekih neželjenih procesa koje treba pratiti, tretirati i sanirati, a nipošto zanemarivati. Za duboke krize nema jednostavnih i brzih rješenja. Ali, i najduže i najneizvjesnije putovanje počinje prvim koracima. Ubrzani razvoj savremene nauke oslobođene bilo kakve moralne odgovornosti doveo je do povećanja čovjekove tehnološke moći koja se sve više nekontrolisano obrušava na prirodu i nanosi joj duboke rane. Intenzivan “pritisak” na prirodu uzrokovao je niz ekoloških problema i poremećaja. Čovjek je najodgovornije biće na planeti Zemlji. Pošto čovjek nije stvoritelji prirode i svijeta, to nije ni njegovo vlasništvo kojim može raspolagati kako želi. Emānet koji je preuzeo obavezuje ga da konstantno, uz potpunu obzirnost, brine o prirodi. On mora osigurati zdravu životnu sredinu svakog pojedinačnog živog bića jer je opstanak svih bića međusobno uvjetovan i povezan. Živa bića su zasebni svjetovi koji egzistiraju u neposrednoj ljudskoj blizini. Allah, dž.š., kaže: “Sve životinje koje po Zemlji hode i sve ptice koje na krilima svojim lete svjetovi su poput vas...” (Stoka, 38.) U islamskim vrelima Kur’anu i sunnetu brojni su živopisni primjeri i opisi prizora prirode i procesa koji se odvijaju u njoj: drveće, rijeke, kiše, biljke, bašće, svakojako rastinje, voće, povrće, insekti, životinje, rast, klijanje, svitanje, izmjena dana i noći... U njima se naglašeno i afirmativno govori o ekološkim vrijednostima. I džennet je ispunjen idealima prirode. Uzvišeni Allah u Kur’anu Časnom kazuje: “Onaj ko bude uradio koliko trun dobra – vidjeće ga, a onaj ko bude uradio koliko trun zla – vidjeće ga.” (Zemljotres, 7-8.) Nijedno djelo, ako ga Allah, dž.š., primi, nije beznačajno. U tom smislu, prisjetimo da Kur’an spominje da je Musa, a.s., nakon dugotrajnog i veoma iscrpljujućeg putovanja, bježeći od Egipćana, došao do Medjena (do “medjenske vode”). Tu su pastiri napajali stoku, a podalje od njih bile su dvije djevojke i svoju su stoku odbijale od vode. Drugi pastiri su im zabranjivali pristup pojilima. Jedno malo djelo dobročinstva prema ljudima i stoci ostalo je zauvijek zabilježeno u Kur’anu Časnom: Fe seqā lehumā - “I on im je (stoku) napoji...” (Kazivanje, 24.) Bijaše to razlog da Musa, a.s., kao snažan i pouzdan, dobije višestruku nagradu za učinjeno djelo: spasio se od naroda koji ne vjeruje (sigurnost), uzet je u najam (posao) i oženio se (porodica). Činjenice o razmjerama ekološke krize izazivaju sumnju da se išta važno i vrijedno može učiniti i da se za bilo šta još uvijek ima vremena. Pa ipak, na ekološkom planu dužni smo misliti globalno, a djelovati lokalno. Krajnje je vrijeme da se vratimo vrhunskoj proaktivnoj ekološkoj svijesti koju naziremo u poznatoj predaji od Muhammeda, s.a.v.s. Prenosi, naime, Enes ibn Malik, r.a., da je Allahov Poslanik, s.a.v.s., rekao: “Kada bi nastupio Sudnji dan, a u ruci nekog od vas bila sadnica, ako bude u mogućnosti da je zasadi, neka to učini.” Zamislimo na trenutak bespomoćnog čovjeka koji gleda u strahote nastupa Sudnjeg dana kako u ruci drži mladicu i rukama razgrće zemlju u koju će je zasaditi. Plod koji će donijeti ta sadnica ubire se na Ahiretu. Dunjaluk je ahiretska njiva, pa je naša obaveza raditi, kultivisati i izgrađivati životni ambijent uz optimalno, planski osmišljeno i krajnje odgovorno korištenje svih darova prirode. U tom poduhvatu dužni smo misliti i na buduće generacije. Cijenu vlastitog luksuza i komfora ne smijemo plaćati resursima i osnovnim potrebama generacija koje dolaze.