Kada laž postane istina

Jedna od najgorih vrsta laži jeste lagati na Allaha. Krajnje je naivno kako se mi muslimani odričemo mogućnosti da upravo mi ovo činimo, jer tobože ovo mogu samo inovjerci i ostali nevjernici

Posmatrajući život oko nas, primijetit ćemo jednu pojavu kojoj se čudimo iznova, a zapravo trebala bi biti nešto sasvim prirodno. Posebno ako govorimo o vjernicima „praktičarima“. Ovdje aludiramo na to da se iznenadimo i pokazujemo na osobu, poput neke endemske životinjske vrste, koja kada govori ne laže i kada obeća ispuni. Šokantno je to da nam je „pojam“ političar koji ne daje lažna obećanja, profesor kojem je stalo da učenike poduči, član porodice koji ne skriva nešto od ukućana... Kada laž postane svakodnevnica, tada laž postaje „istina“.

Kur’an laž spominje u raznim formama. Prije svega, ukazuje na licemjerje u vjeri gdje se nalazi raskorak između uvjerenja i djelovanja; potom se laž spominje kao sredstvo diskreditiranja drugih, što ni najbolji čovjek, Alejhisselam, nije mogao izbjeći; laž se pominje u kontekstu negacije Budućeg svijeta, ali i kao način ostvarivanja ciljeva pojedinih ljudi (sjetite se priče o Jusufu, a.s., i njegovoj braći).

Vjernik može biti kukavica ili škrtica, ali ne može se laž naći kod vjernika - tako nas je učio Alejhisselam. Zašto? Zato što onaj čovjek koji jednom sebi dopusti i „ohalali“ laž, otvara vrata svakog drugog grijeha! Bez obzira o čemu se radilo, on će svoju savjest sapirati laganjem sebi i drugima da nešto (ne) može proći, iako je istina skroz suprotna. Ukoliko se čovjeku desi slabost, pa jezikom kaže riječi neistine, treba se pokajati i tražiti halala ako je nekog oštetio, a radosna vijest je hadis u kojem Alejhisselam kaže da iskrenost vodi u dobročinstvo, a dobročinstvo u Džennet, dok laž vodi u razvrat, a razvrat u Džehennem. Dakle, konstante su te koje određuju i naš konačni ishod. U stanju smo deprimiranosti i iznenađenja spomenutog na početku teksta upravo iz ovog razloga: konstante su nam stvari koje se kod vjernika ne smiju naći.

Jedna od najgorih vrsta laži jeste lagati na Allaha. Krajnje je naivno kako se mi muslimani odričemo mogućnosti da upravo mi ovo činimo, jer tobože ovo mogu samo inovjerci i ostali nevjernici. Naravno da ovdje ne mislimo na kufr ili širk, kao nevjerovanje i pripisavanje nekoga ravnog Bogu, već na svakodnevnu naviku da obmanjujemo jedni druge Božijim imenom. Pokrivanje nerada, nepravde i neiskrenosti u vjeri raznoraznim manifestacijama pobožnosti i formalnim obredima koje drugi treba da vide jedan je od najgnusnijih načina da se laže na Istinitog. Poruka čitaocu jeste da preispita svoj odnos prema Uzvišenom, jer koliko puta naiđemo na životno iskušenje, i iako vjerujemo u Allaha, taj nam ispit pokaže da ne vjerujemo dovoljno Njemu. Nije li i to laž, koja se ne smije kod vjernika naći?

Za razmisliti

Uzvišeni Allah je Pravedan i ništa se u našem društvu ne dešava slučajno. Kada bude postojala kritična masa onih koji kažu: „Draže mi je da me istina spasi kod Allaha nego laž kod ljudi!“, tada će laž prestati biti „istina“. Dijete koje posluša plemenitog roditelja, zadobije još veću njegovu brigu i pažnju. Radnik koji posluša plemenitog šefa, sebi je kod njega lijepo mjesto pripremio. Je li došlo vrijeme da u naš um, srce i život ugraviramo ubjeđenje da je nemoguće poslušati, od svih koji su plemeniti, Najplemenitijeg, a da nas On ostavi na cjedilu?!