Kulturno-vjerska, obrazovna i naučna manifestacija „Dani vakufa u BiH“ bit će održana u Sarajevu, Sanskom Mostu, Fojnici, Trebinju, Vitezu i Visokom, od 13. do 20. aprila, a partner-grad manifestacije su Fojnica i Trebinje.

„Islamska zajednica u BiH najoštrije osuđuje napad hemijskim oružjem na civile u gradu Duma u sirijskoj provinciji Istočna Guta i poziva međunarodnu zajednicu da prestane nijemo posmatrati patnju sirijskog naroda“.

Sarajevo, 09. april 2018. (MINA) – „Islamska zajednica u BiH najoštrije osuđuje napad hemijskim oružjem na civile u gradu Duma u sirijskoj provinciji Istočna Guta i poziva međunarodnu zajednicu da prestane nijemo posmatrati patnju sirijskog naroda“, saopšteno je danas iz Ured za odnose s javnošću Rijaseta IZ u BiH te dodaje:

U sali Gazi Turali-begovog vakufa 26. marta održana je redovna Izvještajna skupština Asocijacije žena Medžlisa Tuzla na kojoj je prezentiran Izvještaj o radu za prethodnu godinu, te predstavljen Plan rada Asocijacije za 2018. godinu

U Behram-begovoj medresi u Tuzli u nedjelju 08. aprila 2018. godine održano je mektebsko takmičenje na nivou Medžlisa Islamske zajednice Tuzla

Ugledni islamski učenjak i redovni profesor na američkom Univerzitetu u Barkleyju Hatem Bazian izjavio je da desničarske političke opcije na Zapadu koriste islamofobiju i ksenofobiju kao alat za dobijanje izbora.

U Begovoj džamiji 22. marta proučena je hafiska dova za Ismetu Bećar iz Sarajeva U krizi najbitnija je uloga muhaffiza - kazala je hafiza Ismeta u razgovoru nakon hafiske dove Ko ili šta je bila inspiracija za početak hifza? Odrasla sam u porodici u kojoj se njeguju islamska tradicija i običaji, i koja je oblikovana u skladu sa islamskim imperativima. Zahvaljujući mojim roditeljima još kao djevojčica od pet, šest godina počela sam s učenjem kraćih kur’anskih sura. Oni su bili prve osobe u mom životu koji su izgradili čvrste temelje kada je u pitanju lijep odnos i ljubav prema Kur’anu. Uporedo s tim, pohađala sam i mektebsku nastavu kod mualima Izet-ef. Ćatovića. Imala sam i tu privilegiju da su moji stariji brat i sestra završili Gazi Husrev-begovu medresu, tako da me je i njihovo iskustvo približavalo Kur’anu. Naravno, dolazak u medresu mi je omogućio stalno druženje sa kur’anskim tekstom i olakšao odluku da počnem s učenjem Kur’ana napamet. Početak hifza vežem za period trećeg razreda Gazi Husrev-begove medrese. Prije nego što sam izabrala muhaffiza odlučila sam pokušati naučiti dio Kur’ana kako bih se uvjerila u snagu svoje odluke. Nakon uspješno naučenog prvog džuza Kur’ana nastavljam s učenjem pred muhaffizom hafizom Mensur-ef. Malkićem, kojem pripada najveća zasluga za ovo što sam, Allahovom voljom, uspjela postići. O čemu razmišljati kada se “na pola puta“ učenja hifza pojavi misao o prekidu? Vjerovatno je većina hafiza u periodu hifza iskusila određene poteškoće s učenjem i ponavljanjem. I sama sam se osvjedočila istom. Kada naiđu takve krize najbitnija je uloga muhaffiza, jer je muhaffiz osoba koja je prošla sve ono što vi u tom trenutku prolazite i koja vam može razgovorom i savjetima pomoći da što lakše prevaziđete takve situacije. Kur’an sam učila po principu krugova. U prvih nekoliko krugova moja ljubav i želja da što više naučim je bila toliko jaka da nisam ni pomišljala na odustajanje. Međutim, kako su krugovi odmicali tako se i moja motivacija postepeno smanjivala. Bila sam negdje na sredini Kur’ana, vjerovatno 10. ili 11. krug, kada sam se počela preispitivati da li sam dovoljno jaka da završim hifz. Nakon što sam jedne prilike na preslušavanju muhaffizu prenijela svoja razmišljanja dao mi je odgovor koji mi je pomogao da premostim tu krizu. Uporedio je proces učenja hifza sa rijekom koju morate preplivati. Na samom početku puni ste energije i volje da je što prije preplivate. Međutim na sredini vi nemate dovoljno snage da nastavite naprijed, a morate, a ne možete se ni vratiti jer ste već preplivali pola rijeke, tako da vam ne preostaje ništa drugo nego da nastavite plivati. Na početku hifza Kur’an učite iz ljubavi, međutim kako se broj naučenih stranica povećava isto tako se povećava i vaša obaveza da održite te stranice u svojoj memoriji. Često pitanje hafizima jeste je li teže naučiti ili ponavljati hifz? Na početku hifza sposobnost pamćenja nije toliko razvijena. Sa svakom novom naučenom stranicom i vaša sposobnost pamćenja se razvija i vi kasnije puno lakše i brže možete naučiti novu stranicu. U procesu hifza odgovornost na neki način dijelite s muhaffizom. Puno je teže nakon završetka hifza, jer tada ta obaveza ostaje samo na vama, hoćete li uspjeti očuvati naučene stranice Kur’ana. Kada sam počinjala sa hifzom nisam razmišljala kako ću ponavljati naučene stranice. Činilo mi se da je najteže memorisati nove ajete. Međutim, tek sam se kasnije osvjedočila da je puno teže zadržati naučenu stranicu u memoriji. Kada je riječ o fakultetskim obavezama, zasigurno je lakše održavati hifz kada ste u stalnom dodiru sa kur’anskim tekstom kroz nastavne sadržaje. Međutim, kada je riječ o studiju ekonomije, gdje nemate priliku da se tako često susrećete sa kur’anskim porukama, to je malo teže. Uprkos ovome ubijeđena sam da je Allahova pomoć nezaobilazna i da ću i dalje uspijevati uskladiti fakultetske obaveze i obavezu ponavljanja naučenog. Postoje mnoga takmičenja iz hifza. Da li bismo trebali organizirati takmičenja hifza, ali uz tefsir proučenog? Mislim da je poprilično korisno organizirati takmičenja hifza uz tefsir proučenog. Na preslušavanjima moj muhaffiz je vrlo često znao dati tefsirski komentar nekog ajeta ili povod njegovog objavljivanja i takve ajete sam dosta lakše pamtila. I sada kad otvorim Kur’an skoro na svakoj stranici postoji ajet o kojem mi je muhaffiz pričao na preslušavanjima. I zaista tefsir daje posebnu ljepotu i čar Kur’anu, jer na taj način bolje razumijevamo sadržaj i propise unutar kur’anskog teksta. Na kraju ovog našeg razgovora želim vam se još jednom zahvaliti na ukazanoj prilici uz dovu Allahu, dž.š., da budete još bolji i uspješniji u svom radu.  

Danas je reisu-l-ulema Islamske zajednice u BiH Husein ef. Kavazović primio delegaciju predstavnika Rohinja naroda koji su doputovali u posjetu HO „Hasene“ u Sarajevu.

Mektebsko takmičenje na nivou Medžlisa IZ-e Mostar održano je danas u prostorijama Karađoz-begove medrese.

Završno mektebsko takmičenje na nivou Medžlisa islamske zajednice Prozor po običaju okupi najuspješnije i najvrijednije polaznike iz svih mekteba.

U prekrasnoj Bilal damiji u džematu Bilalovac, u subotu, 7. aprila, nakon akšam namaza, kojeg je predvodio hadži hafiz dr. Džemail ef. Ibranović, u prelijepoj atmosferi proučen je tradicionalni godišnji mevlud.

(Bilješke o smrti, bilješke o životu) Prije dvije sedmice, 28. februara ove godine, navršeno je petnaest godina od kako je sa Ovoga svijeta otišao Selim Jelovac (1946.-2003.). Odselio je na Ahiret tiho i samozatajno, tako je i živio. Gledajući unazad, šta nam se sve dogodilo u ovoj deceniji ipo, kao da se iznova potvrđuje jedna od često citiranih rečenica američkoga znanstvenika iz oblasti psihijatrije M. Scotta Pecka da uvijek “vrijeme ide u jednom a sjećanje u drugom pravcu”. Selima se prvenstveno sjećam iz vremena kad sam, kao učenik Gazi Husrevbegove medrese, ili kao student, dolazio u čitaonicu Gazi Husrevbegove biblioteke. Znao sam da je on pjesnik, u tome sam nalazio neko naše zajedničko rodbinstvo. Ali, Selima Jelovca se najintenzivnije sjećam iz juna 1992. godine, kad smo 19. juna 1992. godine, u vremenima neofašističke agresije na Bosnu, morali napustiti svoje stanove u Dobrinji, povući se u unutrašnjost Kvadranta 5C, jer je Ulica Josipa Kraša postala prva linija odbrane nakon što su niški specijalci poklopili  Aerodromsko naselje. Koju sedmicu bili smo u skupa izbjegličkom stanu, u kojem je ranije stanovao izvjesni Janjoš sa Sokoca. U tom Janjoševu stanu bili su privremeno smješteni Selim, njegova supruga Rahima, njihova djeca Firdevsa i Ilham, te dio porodice Nurudina Drece, daidže moje supruge Amre – daidža Nurudin, njegove kćerke Dženana i Milada (Drece su bili izbjeglice iz Cvilina, kod Ustikoline), s njima sam, do 17. jula, bio i ja jer je mjesec dana ranije supruga Amra izašla s našim kćerkama Hamidom i Selmom u unutrašnjost Sarajeva. Dobrinja je bila pod duplom opsadom. Rahima je gotovo sve vrijeme plakala, nikako nije željela biti u “vlaškom stanu”, ne želi “ništa tuđe”, džaba smo je uvjeravali da je to samo privremeno, vidjet ćemo šta će biti, kako ćemo dalje, još nismo ni mogli znati koliko će trajati zločinačka opsada Sarajeva i bespoštedno uništavanje Bosne. Jelovci su, već 3. jula, vratili se u svoj stan, “pa šta bude”... Selim je, tokom tog našega iznuđenog zajedničkog domaćinstva, sve vrijeme mnogo brinuo za svoju djecu, pogotovo je bio vezan za sina Ilhama, molio ga je da ne izlazi vani, da se čuva, da pazi kud hoda, a sin, u punim tinejdžerskim godinama, nije baš u tome mnogo slušao svoga zabrinuta oca. Ilham Jelovac jedva da je imao šesnaest ili sedamnaest godina? U onim učeničkim godinama, dok sam boravio u čitaonici Gazijine biblioteke, Selim je često bivao dežurni bibliotekar, sjedio bi za stolom pored zida s desne strane u odnosu na ulazna vrata u čitaonicu, prevrtao bi neke novine na arapskom jeziku, izlazio vani, vraćao se, donosio naručene knjige, uglavnom je šutio, i jednom sam se usudio da mu pokažem svoju netom napisanu pjesmu. Pjesma se, koliko se sjećam, ticala jelena, nekih prostranih šuma i razgranatih mirisa, ticala se onih rubova svijeta gdje se začinje svijest o ljubavi i zaljubljenosti, samo što se to malo, kao, moralo ukriti u metaforskom grmlju. Selim je uzeo olovku i predložio mi da pjesmu oslobodim nekih glagola i pridjeva, jer, kako je rekao, riječi moraju da dišu, suvišni glagoli mogu da udave stih, pogotovo se u stihovima valja oslobađati modalnih riječi i smetajućih kopula. Moj pristup poeziji bio je nekako barokan, širok, otvoren, a Selimove intervencije mogao sam razumjeti tek kad sam malo unesenije čitao njegovu poeziju objavljivanu u tadašnjim publikacijama Islamske zajednice. U tim je pjesmama fonostrukturni aspekt pojedinih ustihovanih riječi konstantno prizivao srodničku zvukovnost onih riječi čija semantička trenja, namjernom redukcijom do kristalnoga gnomskog izraza, dodatno nastoje intenzivirati željenu poetsku atmosferu i proizvesti saživljavajući efekat u svijesti onoga koji čita određenu pjesmu... Moglo se to vidjeti u slijedećim Selimovim stihovima: “I rosa zjene / i život pjene, / i vrh stijene ,/ SALAVAT TEBI uče.” Ili: “I moj će prah / kroz smrtno AH, / poreći strah, / SALAVAT TEBI učeć”. Takva je i Jelovčeva pjesma o mostarskom Starom mostu, gdje se u međusobnu ritamskozvukovnu povezanost dovode oblici most i kost. Kad sam ovih dana ponovo čitao knjigu pjesama Salavat Veležistana Selima Jelovca, izašlu 1979. godine u izdanju Udruženja ilmije SRBiH (primjerak je autorov poklon Gazi Husrevbegovoj biblioteci (“Našoj – Gazijinoj bibloteci poklanja od srca autor Selim Jelovac 25. 7. 1979. god.”), još jednom sam se mogao uvjeriti koliko je Selim Jelovac i jezik i poeziju razumijevao kao Božiji dar i sretnu mogućnost da se vlastitim poetskotvornim pregnućem dođe do čistijih spoznanja o Stvaratelju i Čuvaru svijeta i vremena. Bolest mu nažalost nije dala mogućnosti da nešto izrazitije ostvari svoj pjesnički talent. U prigodnom predgovoru knjige pjesama Salavat Veležistana Aziz Kadribegović naročito ističe kako je Selim Jelovac svoje poetskotvorno osjećanje zavičaja (Velež, Podveležje, Hercegovina) povezao s iskrenim osjećanjem vjere u Boga i u Njegovo neprestano stvaranje. Stihovanjem i predanim vjerovanjem nadoknadive su sve životne nevolje iboli: “Ljubav prema zavičaju dobit će svoju pravu, misaono idejnu zaokruženost tek u ljubavi prema Bogu”, konstatira Aziz Kadribegović, dovodeći poziciju lirskoga subjekta naprema osamnaestoga ajeta  kur’anske sure “El-Hadž”: “Zar ne vidiš da Njemu sedždu čini sve što je na nebesima i na Zemlj, i Sunce, i Mjesec i zvijezde, i planine, i stabla, i životinje, i mnogi ljudi...” (Od Selima Jelovca sam i saznao da je toponim Velež ženskoga a ne muškoga roda. Zato snjegove valja gledati na Veleži a ne na Veležu, zato, kako stoji u Jelovčevoj pjesmi “Minaret Veleži”, lirski se subjekt, u prvoj strofi, ushićuje prizorima zavičajnih pejzaža na način da ih najdirektnije povezuje s unutarnjim prostorima svoga bića: “Minaret / cvijet od nura, / izazov nov / s Veleži...”) U osnovnim biografskim podacima vezanim za Selima Jelovca stoji slijedeće: Rođen je 2. septembra 1946. godine u Podveležju, Općina Mostar, a umro u Sarajevu 28. februara 2003. godine. Nakon završene osnovne škole, u Sarajevu upisuje Gazi Husrev-‎begovu medresu i završava je 1965. godine. U Bagdadu je završio Filozofski fakultet, Odsjek teologija-filozofija, i diplomirao 1972. godine. Jedno je vrijeme bio imam u Ljubuškom i u još nekim hercegovačkim mjestima (1965.-1967); zatim imam na području Odbora Islamske zajednice u Mostaru (1972.-1973.), pa simultani prevodilac pri Vojnoj ‎akademiji u Zadru i bibliotekar na orijentalnoj zbirci u Gazi Husrev-begovoj biblioteci u Sarajevu. (1976-2003). Objavio je knjige pjesama Salavat Veležistana (1979.) i Selam Veležistana (2002.), te prijevod djela Ahmeda Behdžeta Allah – islamsko poimanje (1986.). Svoje radove je objavljivao u Glasniku Vrhovnoga islamskog starješinstva, Analima ‎Gazi Husrevbegove biblioteke, Islamskoj misli, Preporodu, Takvimu, Kabesu, Mostu i drugim glasilima u Bosni i Hercegovini. Nakon rata, često sam ga mogao sresti u prostorijama Gazijine medrese u Sarajevu. Najviše petkom, u vrijeme džume, ili tokom ramazana, u vrijeme klanjanja teravih-namaza. Volio je prijateljima, pogotovo nama mlađima, položiti dlan na tjeme i učiti rukju. Njegova i Rahimina sina Ilhama ubila je zločinačka granata na Dobrinji, nisam siguran je li to bila 1993. ili 1994. godina, Ilham je stradao u jednom od masovnih masakra na Dobrinji u redu za vodu, pa je to dodatno pogoršalo Selimovo zdravstveno stanje. Nije se žalio, nije volio pričati kako se osjeća, trudio se biti uspravan, a kako mu je zaista bilo u duši i srcu moglo se vidjeti kad bi ga se susrelo. Rahmet Božiji Ilhamovoj i Selimovoj duši! Na jednom od mostarskih portala vidio sam da se među osnovcima iz Podveleža  njeguje sjećanje na Selima Jelovca raspisivanjem literarnog konkursa za učenike osnovnih škola, to me je obradovalo. Volio bih da se gdje i u Sarajevu prisjete pjesnika Selima Jelovca. I ne samo u Sarajevu. Makar prigodnim recitalom njegovih stihova u nekoj od medresa Rijaseta Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini. Nije dobro samo se sjećati pojedinih ljudi i njihova djela, valja, koliko god je moguće, ostavljati i prigodne informacije i tragove u vremenu. Tako i sjećanje dobiva svoj potpuniji smisao.    

  Šefik Daupović Fiko rođen je 18. avgusta 1951. godine u Sarajevu, gdje je završio Pedagošku akademiju, odsjek za jezik i književnost. Objavio je knjige poezije: „Večer na večeru pada“, „Vjetar prodaje novine“, „Nobel nije kod kuće“ i „Kraljevstvo JahJah“, te knjigu „Priče sa Slonovog jezera“ i „Priče sa rijeke Pa Pa“, te radio-igre za djecu „Audicija u zoološkom vrtu“, radio drame „Dolina mačaka“ i slikovnice za djecu „Mali ekser“. Dobitnik je više nagrada i priznanja za književnost. Ne znam razlog Čitajući osmrtnice u novinama, čovjek može svašta doživjeti. Kad vidi sliku, ime i prezime pisano krupnim slovima, živ se isplače nad mladim likom. U nastavku čitanja, poslije kraće pauze ustanovimo da se radi o osobi od osamdeset i više godina. Da nisu tu gdje jesu, mnogi bi bez pogovora stupili u brak s njima. Tako su vitalni, mladi i lijepi. Ne znam šta rodbinu i bliske prijatelje tjera na ovakav izbor pri posljednjem oproštaju. Nije valjda da ih se stide? Zar je sramota ostariti? Staračka lica u svom osmijehu otkrivaju najljepše slike zalaska sunca. Zapis (Grupi „Zvono”) Odavno moju kosu češlja snijeg, sunce mu ništa ne može. Sačuvane slike i pokoja riječ zapisana na koljenima vode svjedoci su da smo bili tu. Svi smo pobjegli s neke slike. Kad dođe vrijeme, nečujno ćemo se vratiti u nju. Neće nam biti bitno jesmo li na zidu, u albumu ili u kutiji za cipele. Vrijeme se ne može vratiti - nije kredit Ne znam može li se uopće mjeriti, pogotovo onima što nikad nemaju vremena. Sve je u svjetlosti. Njegova smo sjena i nepredviđena dioptrija u kompleksnim brojevima. Slikamo svjetlost, strpljivo pišemo o njoj uz muziku daha. Likovi i predmeti što nas bude – obrisi su naših želja i nada na nedostižnom remontu vremena. Pjesma od papira (Džeki Hodžiću) Papir  je na silu ispuhan jastuk na kojem su spavale ptice i igrali se žmire mali majmuni. Sada na njemu spavaju podstanarske suze, u društvu nijemih i zvučnih filmova. Ne volim cijepati papir – nikom ne treba uskraćivati snove makar bili i teški. Mi ne znamo gdje ko živi - adresa je alibi za sebe. On je jedan od spomenika rano posječenom drveću. Neću nove rane da mu otvaram. Japanci oživljavaju papir – origamima, u njemu bude sunce. Njima je papir zaspali cvijet trešnje. Meni je uvećana slika bosanskog behara. Ne volim cijepati papir - imam osjećaj da cijepam nečiji rodni list ili odvajam glave od tijela romana Pred zoru, pri punom mjesecu na svilenom putu, iz njegovih stiješnjenih odaja promuklo odzvanja eho bespomoćnih glasova iz pisama davno izgubljenih u pustinji. Bijeli voz (Šerifu Krgi) Danonoćno prevozi basplatno bosansku tugu. Niko ga ne vidi – nema stanice, samo uspori kad ugleda zabrinutog čovjeka. U vagonima nema razlike. Tuga je svugdje ista bez obzira čija je i kako je oblače. Kad se pravednik preseli u bolji svijet, lokomotiva pusti bijeli pisak – maku i ruži na uho. Samo je dobrima dato rajske zvuke da čuju. Njih gusti snijeg prati na posljednje putovanje Tamnoplavi kišobran (Muberi Bećirević) Pored tebe nikog nije bilo, kao da si rođena u pustinji, osim novembarske kiše na pragu nove zore. Kad smo te ispraćali, sunce je granulo i u mezar se spustilo – da ti halali. Te večeri, zvijezde nisu zatvarale prozore i vrata niti gasile svjetla. Ispod tamnoplavog kišobrana obasjanog zvijezdama moje suze tražile su kišu, nesebično te oplakala. Počitelj Nosi cilindar bez oboda – ni pred kim ga nije skinuo. Zato je pun rupa. Ne zna klecati. Spava stojeći – u egzotičnom nokturnu, noseći na plećima kuće, kao mediteranske ruksake pune friško oprane nade u obliku naja i ružina slatka. Litica, njegova učiteljica, već odavno u mirovini, priznaje samo karavane sjenki između kojih se provlače slikari sa kistovima, vrhovi im dodiruju zvijezde – kupačice u plahovitoj Neretvi. Ima nešto sveto u apoteci sunca, tu nije tijesno ni čovjeku, ni ptici, ni kamenu, ni biljci. Ima nešto sveto u tom prirodno zapakovanom naru što jednom godišnje otvori oči purpurne od duga čekanja da vidi rajko rodno mjesto. Sitim očima malo je dovoljno.  

Zar ste mislili da smo vas uzalud stvorili i da Nam se nećete povratiti? (El- Mu‘minun, 115.) Uzvišeni Gospodar, u spomenutom ajetu, navodi nas na zaključak da naš život na ovom svijetu, nije bez svrhe i cilja. On ima razloge svoga postojanja koje svaki pojedinac i zajednica trebaju otkrivati, i u duhu božanske volje, osmišljavati. Stoga je nedopustivo da život svedemo na puko preživljavanje i razmnožavanje, što je odlika animalnog svijeta, već naš život moramo osmisliti i oplemeniti uzvišenim ciljem. Mladost je najdragocijenija faza u našem prolaznom životu. Mladost je ujedno i najljepši period u životu čovjeka. Djetinjstvo je zdravo ali nedovoljno razumno. Starost je mudrost, ali bez mladalačke snage i ambicija. Jedino doba u kojem su sjedinjene sve te osobine: polet, snaga, ambicioznost i pamet, jeste mladost. Zbog toga, nije čudo što islam potencira mladost kao najdragocjeniji i najkreativniji period u čovjekovom životu. Zbog toga nas je Vjerovjesnik, s.a.v.s., bodrio da iskoristimo život prije smrti, mladost prije starosti, zdravlje prije bolesti, slobodno vrijeme prije zauzetosti i imanje prije neimanja. Da bi smo spremno dočekali taj period nužno je na vrijeme pripremiti se za njega, ili bolje rečeno, nužno je osmisliti ga. Da bi se to postiglo važno je odrediti jasan cilj u životu. Jer život bez cilja je život bez smisla.   Imati cilj – to se uči U nekim naprednim zemljama Zapada, od prvog razreda, djeca imaju sedmični čas na kojem se uče određivanju cilja u životu, iako ona još nisu svjesna tih aktivnosti, ipak se postepeno privikavaju na razmišljanje i traganje za tim, tako, bitnim principom u životu. Zato u odgoju djeteta, roditelji treba da pažljivo preispitivaju njegove sklonosti, hobije i ambicije i na osnovu toga pomažu mu da odredi cilj u životu. Tako se da osobi da upravlja životom, a ne da život upravlja i gospodari njime. Sramota je, posebno, za mladog čovjeka, da nema cilj u životu. Mladiću i djevojko, stalno se preispituj šta su ti ciljevi u životu? Zbog čega živiš na ovom svijetu? Da li živiš samo kako bi jeo, pio, spavao, uživao i nakon toga umro, ili živiš zbog nečeg drugog. Završiš školu i fakultet, dobiješ posao, stekneš imetak, oženiš se, dobiješ djecu i sve tako dok ne umreš. Je li razumno samo zbog toga živjeti? Susrećemo mnoge ljude koji žive i umiru a da ne znaju zbog čega su stvoreni. Je li razumno da glavna briga djevojke bude kako će što ljepše izgledati i dopasti se svome mladiću? Je li opravdano da životni cilj mladića bude samo uljepšavanje, uživanje u raznim provodima, luksuznim automobilima... Ibrahim bin Edhem, poznati pobožnjak i mistik, potjecao je iz kraljevske porodice, a u mladosti je, ponekad, pokazivao znake oholosti. Jednom je uzjahao na svog konja kako bi jurio gazele, kad iznenada neki stari čovjek uhvati njegovog konja za uzdu i reče: „Ibrahime, zar si zbog toga stvoren? Je li ti to naređeno“, tj. jesi li stvoren da bi se igrao i oholio?   Imati cilj - put ka Allahovom zadovoljstvu Postoji više vrsta ciljeva. Mogli bi smo ih podijeliti u tri vrste: negativni ciljevi, pozitivni, ali prolazni ciljevi i trajni, ambiciozni ciljevi. Nas ovdje interesuju trajni - pozitivni ciljevi. Oni se ogledaju u tome da čovjek svim svojim djelatnostima nastoji postići zadovoljstvo Božije. Jer svrha čovjekovog postojanja na ovom svijetu jeste spoznaja i poslušnost Uzvišenom Gospodaru kako bi zadobio to zadovoljstvo. U Kur‘anu se kaže: „Džinove i ljude sam stvorio samo zato da Mi se klanjaju.“ (Ez-Zarijat, 56.) Poslušnost i robovanje Allahu Uzvišenom, ne znači neprestano provođenje vremena u ibadetu i distanciranje od blagodati ovog svijeta. Vjernik u Allaha može, s ispravnim odnosom prema ovom svijetu, uživati kao i onaj kome je ovaj svijet smisao života i konačni cilj. Primjerice, bogat musliman opravdat će svoje bogatstvo ako, nakon što obezbjedi lagodan život, brine i o potrebama drugih ljudi, pomaže i afirmira islam kao apsolutnu istinu datu ljudima. Novac utrošen na takav način je svojevrsni ibadet. Kada su novinari upitali jednog mladog, uspješnog, fudbalera: „Šta ti je najveća želja u životu“, on im je odgovorio: „Da uđem u Džennet“! „Mi te pitamo o željama u životu“, a on je ponovo rekao: „Da, moja je životna želja da uđem u Džennet!“ Novinari nisu mogli da shvate njegov odgovor pa je jedan od njih dodatno upitao. „Zašto onda igraš fudbal?“, a on je odgovorio: „Igram fudbal kako bih zaradio dosta novca. Njime ću obezbjediti svojoj porodici pristojan život i trošiti, ga na Božijem putu i tako zadobiti Božije zadovoljstvo i ući u Džennet, inša-Allah. Uz to želim postati svijetli primjer. Kada mladi ljudi vide uspješnog sportaša koji je moralan i lijepo se odnosi prema ljudima, pokoran je Allahu, povest će za sobom mnoge od njih. Za to ću imati nagradu svih onih koji se budu ugledali na mene.“ Bez velikih ambicija i jasnog cilja nema ni velikih rezultata ni velikog čovjeka. Jedna mudrost kaže: „Budi čovjek koji vrijedi hiljadu ljudi, ali ako to ne možeš postići onda bar budi čovjek, a nemoj biti pola čovjeka.“ Mladiću, nemoj se ponositi samo svojim mišićavim tijelom, svojom frizurom ili obrijanom glavom, lancima oko vrata i naušnicama, ponosi se brojem stranih jezika koje govoriš i brojem fakulteta koje završiš. Ponosi se svojim moralnim životom i djelima koja uradiš za svoj narod, vjeru i zemlju u kojoj živiš. To je ono što će te učiniti bliskim dragom Bogu i vrijednim pomena u kasnijim generacijama. Izdigni se iz mizerne prosječnosti. Zacrtaj sebi cilj i budi ustrajan u njegovom ostvarenju. Samo osobe s jasnim ciljem i velikim entuzijazmom uspijevaju nadići okvire konvencionalne sredine. Sultan Mehmed Fatih, rahimehullah, osvojio je Konstantinopolj sa 23 godine života. Kažu da je sa 15 godina, često jahao konja i ulazio u more, a drugi su ga vraćali. Znao je da se do Konstantinopolja može doći jedino morem. To je bio njegov trening i priprema za ostvarenje njegovog životnog cilja. Nakon osam godina, osvojio je taj grad, zato što mu je taj cilj uvijek bio pred očima. Kada je imao 14 godina, imam Buhari je prisustvovao jednom naučnom skupu na kojem je slušao dvojicu učenjaka kako se jadaju na pojavljivanje hadiskih zbirki u kojima su se izmiješali lažni hadisi sa vjerodostojnim. Molili su od Allaha da se pojavi neko ko će to sistematizirati i napisati zbirku vjerodostojnih hadisa. Mladi Buharije je u sebi rekao: „Ja ću to učiniti, inša-Allah“! Kasnije je napisao hadisku zbirku Sahih koja sadrži samo vjerodostojne hadise. To njegovo obimno i kapitalno djelo, poslije Kur‘ana časnog, smtra se najvažnijim izvorom u islamskom učenju. Do tog cilja dospio je marljivošću i upornošću. U njegovoj sobi noću je uvijek gorjela svijeća pored koje je bilo pero i papir. Znao je ustajati i po dvadeset puta radi određenih zabilješki koje su mu na um padale. To su bili ljudi čvrste volje i velikih ambicija. Brate i sestro, djevojko i mladiću, i tvoje namjere će postati čvrste ako u srcu budeš imao velike ambicije i ciljeve. Neka te Uzvišeni na tom putu pomogne!  

U predavanjima, vazovima za muslimane nerijetko se postavljaju teze, da su u slavnoj prošlosti dobri i pobožni vladari bili na čelu ummeta, a njihovi podanici su bili primjeri dobrih i smjernih vjernika koji su kao takvi zaslužili takve halife, a halife i vladari su opet upravljali sretnom zajednicom. Da li se može kazati da nepristrasno i realno pristupaju vlastitoj prošlosti, kritički i što je još važnije samokritički analiziraju pojedine povijesne osobe, ako muslimanske historiografije najčešće bilježe kako su, ulema i vjerski učenjaci su savršeni primjer bogobojaznih i skromnih duhovnjaka obdarenih  „morima“ i „okeanima“ znanja, u čiji autoritet ne smije biti ni malo sumnje i čija mišljenja, fetve, izreke i opaske su bezvremenske vrijednosti? Koliko je istine u ovakvom predstavljanju povijesti halifa? Koliko takva, pa skoro savršena povijest koja se među muslimanima prenosi s koljena na koljeno doista odgovara stvarnim povijesnim činjenicama i istinama?   Iluzije o muslimanskoj državi Objektivnim i nepristrasnim pristupom isčitavanju povijesti halifa da se zaključiti kako slika te slavne prošlosti i slavnih halifa i vladara umnogome ne odgovara stvarnome stanju i događajima. O jedinstvu islamskog svijeta i ummeta koji su obilježili skoro cjelokupnu povijest muslimana, sagledavajući historijske izvore, malo se traga može naći. Povijest hilafeta je ustvari  bila vrlo često povijest nemilosrdne borbe za vlast, moć i dominaciju ponajčešće između najbližih srodnika. Krenimo redom od samoga uspostavljanja hilafeta. Period hilafeta je trajao od godine Poslanikove smrti 632. godine pa sve do njegovog ukidanja 1924. godine. U periodu od 1292.  godine na tron hilafeta smijenilo se 92 halife i sultana. Period pravednih halifa (hulefai rašidun) koji se i danas pominju u hutbama kao uzor pravednosti, a u koje se ubrajaju prva četvorica halifa i to Ebu Bekr, Omer, Osman i Alija je trajao ukupno 29 godina. Veliki broj povijesničara ali i učenjaka u pravedne halife ubraja i Omera Ibn Abdulaziza čiji period hilafeta također ulazi u ovaj ukupni broj. U kakvoj atmosferi i društvenom kontekstu je bio period za vladanja prvih halifa jasno govori podatak i činjenica o završetku vladavine svakoga pojedinačno. Samo prvi halifa i nasljednik Božijeg Poslanika hazreti Ebu Bekr je umro prirodnom smrću nakon dvije kratke godine vlasti. Halifa Omer je ubijen, Osman ubijen, Alija, također, ubijen kao i kasniji vladar Omer Ibn Abdulaziz. Istorija hilafeta nakon toga je istorija borbi za preuzimanje ili očuvanje prijestolja koja se odvijala između suprostavljenih porodica, grupa i plemenskih zajednica. Emevijska dinastija dala je četrnaest halifa koji su vladali ukupno devedeset godina, satrana je u krvi i pokolju onako kako je i sama uspostavljena  i zamijenjena Abasijskom. Jedan jedini princ emevijske dinastije Abdurahman I sa svojim maloljetnim bratom je uspio da se spasi masovnog pokolja i istrebljenja porodice te izbjegne na Iberijski poluotok, Španiju gdje će kasnije utemeljiti paralelni hilafet koji je kao takav egzistirao skoro 800 godina. Nasljednici Emevija u Damasku, kasnije u Bagdadu uspjeli su  da se na čelu hilafeta zadrže mnogo duže, nekih pet stotina godina i dali su ukupno 37 halifa. I abasijski hilafet je okončao kako je i uspostavljen u pokoljima i krvi razjarenih mongolskih i tatarskih hordi, a kasnije u potpunosti zamijenjen od strane Seldžuka i Osmanlija. Osmanlije će najduže nositi baklju hilafeta, a naziv halife, zapovjednika vjernika promijenut će se u sultan. U toku  700 godina vladanja izmijenut će se ukupno 37 sultana i njihova vladavina će biti nasilno ukinuta 1924. godine. Višestoljetnu vladavinu sultana obilježit će česti sukobi među pretedentima na prijestolje. Najbliži članovi porodice, koji bi eventualno bili prijetnja vlasti bili su uklanjani. Ubijanje muških nasljednika, a u korist jednog izabranog od strane sultana, zabilježeno je kao filicid ili ubijanje vlastitog djeteta. Bratoubistva ili fratricid je praksa također bila raširena. Historičari bilježe kako je sultan  Mehmed III (1595-1603) prilikom preuzimanja prijestolja dao pogubiti devetnaestoricu svoje braće. Gotovo u pravilu bi se uvijek isposlovala dozvola ili fetva šejhul islama ili nekog drugog visokog vjerskog autoriteta, kako bi se umirila vlastita savjest ili pak prigovori javnosti. Pod izlikom spriječavanje nereda (fitne) i podijele vlasti, javno dobro i interes dinastije i umeta vršena su višestruka pogubljenja. Preko 63 posto halifa i sultana umrli su nasilnom smrću, ubijeni u međusobnim spletkama i borbama za vlast i moć. Ne samo da su vršena pogubljenja potencijalnih pretendanata na prijesto, u tim borbama i previranjima nisu bile pošteđene ni najviše svetinje muslimana, pa je tako čak i sama Kaba više puta bombardovana i rušena. Postavlja se pitanje zašto muslimani danas na takava način idealiziraju svoju prošlost. Zašto se povijest halifa posmatra samo kroz ružičasto-romantičarske naočare nedostižnog savršenstva, koje kao da je skoro nemoguće više dosegnuti? Ozbiljan pristup povijesti zahtijeva objektivnost, tačnost, preciznost i što je vrlo važno, a kod velikog broja muslimanskih autora se ne može primjetiti, jeste individualistički pristup izučavanju povijesti. Povijest hilafeta biva idealizirana, i što se više vraća u povijest hilafeta on je za toliko savršeniji i bolji. Svaka kritika njihovoga upravljanja javnim poslovima, njihovog odnosa prema vjeri, ulemi, kritičarima njihove vladavine se izričito zabranjuje. Istrajavati na tom i takvom  povijesnom identitetu njemački filozof Fridrih Niče  (Last der Vergangenheit, Teret prošlosti) poredi čak sa smrću, jer vraćajući se stalno u prošlost u stvari vraćamo se  identitetu mrtvih. Ono što je danas jako primjetno, u muslimanskim društvima  jeste ne selektivna hiperprodukcija istorijografije, gdje se objavljuju  svakodnevno i u neograničenim količinama,  biografije svake iole istaknutije povijesne ličnosti i sve uglavnom samo u pozitivnom svjetlu bez i jedne mrlje u biografiji , a to je po Ničeu ništa drugo nego zamagljivanje prošlosti, a kojoj se onda kao takvoj ne može objektivno pristupiti. Dolazi se u stanje da se objavljuje i piše  mnogo više nego se čita i isčitava.  Smatra se kako se  problemi današnjice i modernih društveno političkih uređenja  mogu  riješiti samo na način povrataka na način i ugledanja na primjer halifa prve i potonjih genracija. Često se čuju vapaji: “Eh, da je sada jedan hz. Omer na vlasti, ili Harun El Rešid, sultan Mehmed Fatih” i slično.   Kako je i kada nestala kritika i samokritika povijesti u muslimanskim društvima? U potrazi za odgovorom na ovo pitanje Muhamed Arkun će ustvrditi kako je ta kritika kod muslimana ugašena zabranom prve racionalističke škole mišljenja u islamu (škola mu tezila ) i njihovim uklanjanjem sa društvene scene u prvim stoljećima islama, kako i potonjim takozvanim zatvaranjem vrata idžtihada, odnosno prestanka  novih promišljanja kako vjerskog tako i društvenog diskursa. Dobrim dijelom opravdano Ziaudin Sardar u svoj oksfordskoj studiji islama o kritičnom muslimanu (Ziauddin Sardar, Critical Muslim) navodi da tokom povijesti, a što je slučaj i danas u mnogim muslimanskim društvima, kritičari su bivali uglavnom uklanjani i progonjeni. Sardar također zastupa i stav kako je kolonizacija muslimanskih zemalja umnogome utjecala na potiranje modernog kritičkog duha kod muslimana. Pogledamo li samo ovlaš stanje ličnih sloboda u većini današnjih muslimanskih zemalja jasno se vidi kako su te slobode vrlo skučene i ograničene čak posebno prema intelektualcima i misliocima ili pak kritičarima društva gdje je većini onemogućen neovisan rad i djelovanje. Najviše ih je izbjeglo iz vlastitih zemalja i potražilo utočište na zapadu gdje mogu slobodno živjeti i raditi. Poslovica kako je istorija učiteljica života, gubi na svojemu značenju i istinitosti i na taj način istorija postaje jednostran, loš i neobjektivan savjetnik u životu. Bježeći u savršenu prošlost, a koja to nije, identificirajući se samo sa savršenim vladarima, a koji to nisu, bit će uvijek kamen i zapreka o koju se spotiču nove misleće generacije, jer im se ne dozovljava bilo kakav iskorak u slobodu misli i individualnosti, a koja bi sama po sebi izrodila nove, kreativne ideje i napretke.  

„Da ti kažem, ja kupujem Preporod mami“. Rekao mi je ovo Džemal Hamzić iz Koraja. Godinama je on redovan preplatnik na Preporod i svake godine se prvi prijavi, iako je svoj rodni kraj Koraj morao napustiti sa svojom porodicom u junu 1992.godine. Njih osam članova iz ove porodice, zajedno sa još oko 120 Korajaca, Srbi su pokupili u autobuse i odveli ih u Ugljevik. Bili su tu 24 sata i vele, nisu mučili niti matletirali. Neki od njih su prebačeni u logor Batkovići ( ni dan-danas nisu pronađeni), a Hamzići su prebačeni za Teočak, gdje ostaju oko 70 dana, potom Goduš, Tuzla i Vražići. Boraveći u Vražićima 1995.g. umire im Džemilina mati, a dolaskom u Čelić, umire Džemilin suprug Omer. Nena Džemila voli vjeru, praktičar je i sa radošću čita Preporod i bez naočara. Boravio sam u posjeti kod nene, pa mi ona pokazuje da je za sina Džemala ostavila nekoliko brojeva Preporoda, kad bude imao vremena da ispuni križaljke. Želeći neni lijepo zdravlje, čestitao sam joj na želji za čitanjem i tako finim vidom.