Musliman u pluralnom društvu: Između pragme i dogme
Piše: Senad ef. Hevešević
Vjernik je “sin svoga vremena" i teži ka tome da svoj život provede u skladu sa Božijim odredbama, obraćajući pozornost na svoju okolinu i društvene izazove.
Postavlja se pitanje: Kakav je vjernički stav po pitanju onog što je dogma vjere, kad se ta dogma nađe u susretu sa situacijama u kojim pragma(tičnost) poziva da bude iskorištena?
Dogma je ono što je pravilo u vjerovanju, a pragma je djelovanje koje je uvjetovano ili usmjereno na neposrednu uspješnost i korist, najčešće uz kompromis. U svom vjerničkom postupanju, osoba mora naći pravi balans u specifičnom vremenu.
Kakva je Poslanička praksa u situacijama koje mogu poslužiti kao smjernice? Niko od muslimana prije Ugovora na Hudejbijji ne bi pristao da se Muhammeda a.s. u ugovorima oslovi ikako drugačije osim kao Allahovog poslanika - da bi se on, pragmatično postupajući, upravo toga odrekao pri potpisivanju ugovora s idolopoklonicima Mekke, potpisavši se kao "Muhammed, sin Abdullaha".
Poslanik Muhammed a.s., u specifičnom kontekstu, umiruje ashaba koji je, da bi izbjegao mučenje i moguću smrt, porekao svoju vjeru u Allaha i Njegovog poslanika. Muhammed, a.s., koristi usluge nemuslimana - vodiča pri tajnom napuštanju Mekke i preseljenju u Jesrib, kao i u drugim situacijama u kojima je bez ikakvog problema sarađivao s ljudima koji nisu dijelili njegova uvjerenja.
Ipak, pragmatičnost mora imati granice. Muhammed a.s. nije pristao ni na kakve nagodbe u svojoj misiji kad su mu protivnici u Mekki nudili položaj i bogatstvo predlažući mu da se obožavanje "našeg" i "vašeg" božanstva smjenjuju svaki dan.
Kao primjer savremenih izazova pred muslimanima, može se navesti sve izraženije pozivanje muslimana Zapada da izraze svoje stavove u društvenom aktivizmu, gdje izlaze na teren na kojem su prisutne grupe dijapazon čijeg neslaganja s dogmom muslimana je raznolik.
Mogu li muslimani surađivati s grupacijama čije je primarno polje djelovanja, na primjer, zaštita LGBT prava, ako se mogućnost za saradnjom pojavljuje u kampanji zaštite prava izbjeglica, prava žena ili prava drugih vrsta "manjina"?
Da bi dodatno oslikali primjer jednog od izazova pred muslimanima Zapada, navest ćemo istraživanje PEW istraživačkog centra koji je u svom istraživanju provedenom u proljeće 2017. godine došao do rezultata koji navode da 52 posto muslimana u SAD-u smatra da bi društvo trebalo prihvatiti homoseksualnost. 2007. godine je rezultat bio 27 posto, a 2011. je 39 posto muslimana imalo taj stav.
Ovakvi rezultati pokazuju da su shvatanja muslimana, koliko god se to izbjegavalo istaknuti, u određenoj mjeri podložna društvu u kojem borave. Muslimani su društvenim diskursom, u borbi za očuvanje svog identiteta, usmjereni prema solidarizovanju s drugim ugroženim manjinama, pa se i tako može tumačiti navedeni trend. Ovo, naravno, ne znači da se vrijednosti islama mijenjaju u različitim društvenim kontekstima, već se praćenjem rezultata ovakvih istraživanja mogu identifikovati tačke izazova pred muslimanskim stanovništvom Zapada.
Vjernik će se naći u sljedećoj situaciji: pragmatičnost mu govori da će nekom mazlumu pomoći ako bude fleksibilniji u držanju udaljenosti od onih grupa s kojima se ne slaže, a koje čak i promoviraju nešto što je vjerski neprihvatljivo. Može li vjernik sebi dozvoliti da olahko odmahne rukom i odbije bilo kakav oblik saradnje s onima koji žive život suprotno odredbama njegove vjere, čak i ako to znači konkretnu pomoć ugroženim pojedincima? Mnogo je lakše postaviti pitanja i iznijeti probleme nego pokušati ponuditi odgovore na njih.
Očuvanje vrijednosti koje promovira islam spada u prioritete u životu praktičnog vjernika - muslimana, a pluralno društvo nudi posebnu vrstu izazova ovom cilju. U takvoj situaciji, izrazito ustrajavanje na dogmi može dovesti do fanatizma u stavovima koji, u konačnici, dovodi do potpune društvene irelevantnosti, isključenosti iz društva (čak i alijenacije), a što bi bilo gotovo pogubno za muslimane. S druge strane, spremnost na stalni pragmatični pristup koji bi konstantno potiskivao dogmu odvodi, također, u društvenu irelevantnost. Potpuno pragmatični, konstantno na kompromis, po pitanju svojih uvjerenja, spremni musliman izostaje iz društvene debate, ne nudi svoja rješenja, ne nudi svoje viđenje nego se u potpunosti prepušta "vodi" da ga nosi, istovremeno uživajući u blagodati te iste vode (obično u obliku društvenih povlastica), usput ignorišući razinu zamućenosti te vode. U kontekstu djelovanja u pluralnom društvu, ključno je jasno specifiziranje temeljnih ('asl) stvari u učenju islama, u odnosu prema sporednim učenjima (fer') unutar kojih može postojati razlika u mišljenju po pitanju društvene primjene.
Trenutna društvena kretanja u većini zemalja zapadne Europe ukazuju da društveno aktivni muslimani svoju "oazu mira" velikim dijelom pronalaze u liberalnim, "lijevim" društvenim subjektima (od političkih subjekata, pa do nevladinog sektora), iako, u osnovi, muslimani većinom spadaju u, uvjetno rečeno, konzervativni faktor u društvenim pitanjima.
Unutar takvog konteksta, islamske organizacije (a i pojedinci) koje su uključene u djelovanje zajedno s takvim subjektima, moraju se jasno opredijeliti za očuvanje svojih vrijednosti i moraju biti precizni u izražavanju svojih stavova. U praksi, najčešće se nudi neki od sljedećih odgovora:
- a) kreiraju se "sive zone" koje odlikuje šutnja (oblik autocenzure), prešutno odobravanje uz izbjegavanje isticanja vjerskih stavova, u svrhu očuvanja statusa quo; ili
- b) napuštanje organizacija i/ili djelovanja, uz objašnjenja da te organizacije, iako nude prostor za rad, ipak promoviraju vrijednosti i aktivnosti u kojima ne može sudjelovati čiste savjesti.
"Sive zone" neodređenosti i šutnje se moraju ispunjavati jasnim, otvorenim i pozitivnim stavovima koje donose korist cijelom društvu u kojem musliman - aktivist djeluje. Bezrezervna i bezuvjetna podrška ne može biti dio djelovanja islamski orijentiranih organizacija, počevši od lokalne razine na kojoj će takve organizacije promovirati pozitivne vrijednosti, ulazeći u društvene debate, nudeći svoje stavove na društveno razmatranje.
S druge strane, povlačenje je, u ovom kontekstu, pogrešan postupak, jer zatvara mogućnost društvenog djelovanja. Treći odgovor, koji ima najviše osobina "srednjeg puta" u datom kontekstu, jeste jasno odbijanje promovisanja onog što je neprihvatljivo kao potpuno prihvatljivog (što mora biti jasna "crvena linija" koja se ne može prelaziti), uz načelo: "mrzi grijeh, ne mrzi griješnika", koje govori da vjernik ne može i ne smije mrziti osobu koja živi u grijehu, već taj sami grijeh.
Odgoj baziran na ovom principu rezultat je mukotrpnog procesa. Ovakav odabir omogućava društvenu saradnju, ako je vjernik u situaciji da očuva mogućnost da jasno ističe svoj stav.
Islamske vrijednosti u velikoj su opasnosti, a integritet je ključan u savremenom društvenom djelovanju.
Napomena: Tekst odražava stavove autora, a ne stavove Islamske zajednice u BiH - Media centra d.o.o.
