Nedžad Herceglija iz sela Bjelogorci kod Rogatice, čije su tri krave uginule nakon što su otrovane prošlog petka, uprkos svemu želi ostati u mjestu povratka i nastaviti živjeti od svog rada kako bi obezbijedio egzistenciju svojoj djeci.

Reisu-l-ulema Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini Husein ef. Kavazović izrazio je saučešće žrtvama zemljotresa u Iranu i Iraku.

Mreža mladih Olovo prvu je radionicu trećeg jesenjeg modula „Biti iskren“ uradila zajedno s predstavnicima Nadbiskupijskog centra za pastoral mladih Ivan Pavao II iz Sarajeva. Teme radionice bile su "Iskrenost" i "Koračajmo zajedno".

Na poziv ministarstva za vjere i Uprave za vakufe Republike Indonezije, direktor Vakufske direkcije IZ u BiH dr. Senaid Zajimović je od 08. do 10. novembra 2017. godine prisustvovao simpozijumu o vakufima i sastanku radne grupe za izradu dokumenta o internacionalizaciji vakufa. Simpozij je nosio naziv „Upravljanje i razvoj vakufa“. Organizatori simpozijuma su Uprava za vakufe Republike Indonezije, Generalni kuvajtski komitet za vakufe, Islamska banka za razvoj iz Džedde i Centralna banka Republike Indonezije.

Odjel za brak i porodicu Muftijstva tuzlanskog je 12. novembra organizirao posjetu Medžlisu IZ-e Srebrenica. Skoro 200 džematlijki iz medžlisa Odžak, Bosanski Šamac, Srebrenik, Gornja Tuzla, Tuzla, Zvornik, Živinice i Puračić u Lukavcu posjetile su ovaj grad. Tokom posjete džematlijke su, zajedno sa koordinatoricama iz svojih medžlisa, posjetile Memorijalni centar Srebrenica-Potočari. Organizovana je i posjeta Muzeju Genocida.

Obilježavanje 25. godišnjice 4. korpusa Armije RBiH biti će upriličeno 17. novembra u Jablanici.

I Isnam Taljić je bio primoran, kao i mnogi drugi bosanski pisci, da svoj spisateljski svijet zatvori u jednu gotovo pa autističnu ljuspu i da u tom prividnom prostoru prepoznate spisateljske slobode ispisuje svoje prostrane proze i, u isto vrijeme, bori se za golu životnu egzisten-ciju... Smrt čovjeka je kao pad moćne države”, kaže u svojoj pjesmi “Pad” veliki poljski pjesnik Czeslaw Milosz. Čovjekovom smrću nestaju i “borbene armije, vođe i povorke, i luke bogate...” A kad s Ovoga svijeta ode pisac, kad ode čovjek koji u maternjem jeziku nastoji doprinijeti čuvanju svijesti o vlastitom životnom prostoru, identitetu, jeziku, ubaštinjenom vremenu, onda se ugase i cijeli svjetovi; ti svjetovi ostanu živjeti samo do onoga doba koliko ih, kasnije, uspiju prepoznati marljivi tragači u piščevu književnom djelu... Isnam Taljić (1954.-2017.) otišao je na Onaj svijet iznenada kao što su nas i mnogi drugi bosanski pisci napustili odjednom, preko noći, u iznenadnom udaru jedne teške vijesti, i ostavili nas nepripremljenima, ostavljenima, rastuženima. Taljićevi svjetovi, od onih koji su oblikovani u njegovoj rodnoj Vlasenici, Sarajevu, ili u muhadžirstvima u Ljubljani te, jedno vrijeme, u Bihaću, bili su sigurno među najslojevitijim životnim i spisateljskim iskustvima koje je jedan pisac bosanskoga jezika mogao imati. Malo se gdje kao baš u njegovoj književničkoj sudbini toliko oporo ne ogleda odnos bosanskoga društva, bosanske politike, bosanske hipokrizičnosti prema bosanskom piscu i vlastitoj kulturnoj tradiciji. I Isnam Taljić je bio primoran, kao i mnogi drugi bosanski autori, da svoj spisateljski svijet zatvori u jednu gotovo pa autističnu ljuspu i da u tom prividnom prostoru prepoznate spisateljske slobode ispisuje svoje prostrane proze i, u isto vrijeme, bori se za golu životnu egzistenciju. Dobro se sjećam jedne decembarske večeri devedesete godine prošlog stoljeća kad je u Cerskoj bila organizirana književna večer, a na njoj bijahu Isnam Taljić, Selim Arnaut, Džemaludin Latić, Nusret Omerika, Bajro Perva, Salko Čevra, ne mogu se sjetiti je li još neko bio, i ja sam, naravno, sudjelovao na toj književnoj večeri koju je organizirala Islamska zajednica i imam Bego Selimović lično, i tad sam prvi put bio u prilici bliže upoznati već poznatoga i afirmiranoga bosanskohercegovačkog prozaistu Isnama Taljića. Do tog je vremena Isnam već objavio romane Progonjenik i bogorodica (1984.) i Sezonac (1988.), knjige pripovijedaka Noć bez zore (1985.) i Drvored srebrenih nevjesta (1989.) te knjigu novinskih reportaža Čovjek koji popravlja vrijeme (1985.). Književni kritičari  su odmah primijetili da Taljić svojim pripovijedačkim darom unosi osjetnu svježinu u bosanskohercegovački pripovijedački prostor i uspješno nastavlja spisateljsku tradiciju jednoga drugog velikog pisca Vlaseničanina – Derviša Sušića... Bila je to, doduše, večer koja je više bila tekućepolitički negoli književnopromotivno “pozicionirana”; bosanske avlije i tarabe već su naveliko bile opkružene deseteračkim guslarskim vranama graktalicama, dok je, s druge strane, polagana ustreptala nada u pokrenute postkomunističke demokratske procese diljem jugoslavenske državne zajednice, pa je, uz pokoji izgovoreni stih, ili prozni odlomak, govoreno o budućim bosanskohercegovačkim društvenopolitičkim raspućima i izazovima. Taljiću sam tu večer rekao da sam čitao njegove knjige pripovijedaka, bilo mu je drago to čuti, a romani, rekao sam, mogu sačekati. Iz Cerske i Vlasenice vratili smo kroz takvu gustu maglu da sam, baš ja, neko vrijeme koračao ispred auta i tako ukazivao Bajri, u čiji auto bijasmo natrpani, u kojemu pravcu treba uvarisati volanom. Dva, ili tri puta sam, u vremenima agresije na Bosnu i Hercegovinu (1992.-1995.), dolazio u Ljubljanu, dolazio sam u redakciju sedmičnika Ljiljan, gdje sam objavljivao svoje sarajevske tekstove i bio član uredničkog kolegija. U redakciji Ljiljana se poslom skrasio i Isnam. U ovom je sedmičniku, koliko znam, radio sve do njegova umiranja. Kao sad da ga gledam kako pažljivo i strpljivo lektorira pristigle tekstove. Rečenicu po rečenicu. Kako je bio dosta zimogrizan, utopljavao se više negoli treba. Kapa je često bila neizostavni dio njegove dnevne garderobe. Mnogo je pušio i, nevjerovatno koliko, pio coca-colu. Dosta smo razgovarali u tih nekoliko dana koliko bih ja proboravio u slovenskoj prijestolnici, prisjećali bismo se i one uočiratne književne večeri u Cerskoj. U tim je godinama vruće bilo standardiziranje bosanskoga jezika, u Sarajevu sam bio član Komisije za pravopis, predsjedavao je Alija Isaković, i ne bismo se uvijek Isnam i ja složili u ponekim jezičkim pitanjima, meni bi često zasmetala nepotrebna orijentalizacija u izboru pojedinih bosanskih leksičkih mogućnosti, Isnam je, međutim, baš u tome prepoznavao važnu leksikološku “odjelitost” od nekadašnjega konstrukta “srpskohrvatski/hrvatskosrpski jezik”. I kad se ne bismo slagali, jesmo se međusobno uvažavali. Za svakog je pisca njegov maternji jezik najpouzdaniji prostor književnostvaralačke i svagdanje komunikacijske slobode, piščevo je da u jeziku odabere ono što mu najviše odgovara. Više smo se puta, u vremenima nakon Daytona, zatekli na zajedničkim književnim večerima. U prepunoj sali Doma Armije, i ja sam sudjelovao u prvoj promociji njegova ponajvažnijeg i najprevođenijeg književnog ostvarenja: Roman o Srebrenici (1998.). U posljednje vrijeme rjeđe bismo se uspjeli sresti. Nekoliko puta u redakciji Preporoda. Uz njeg bi redovno skakutala kćerkica Džehva. Svaki put bih uvidio da  je Isnam sve načetijega zdravlja. Nije volio o tome da mnogo priča. Žalio se i da ne može tipkati, bole ga vrhovi prstiju. Ipak je uspijevao pisati, i objavljivati, koliko god se posljednjih godina bio povukao u neku svoju samozatajnu ljudsku i književnostvaralačku ljuspu. Trebalo je da se ove godine, početkom augusta, sretnemo u Petnjici, u Sandžaku, na tamošnjoj kulturnoj smotri, ali nije bilo suđeno. Obradovalo me je što je u ovogodišnjem programu bilo i predstavljanje Taljićeva bogatoga književnog djela. Mnogi koji su žalili Isnamov odlazak na Onaj svijet prvo što su primijetili jest odnos ove i ovakve društvene zajednice prema književnosti i književnicima. Pa i prema Isnamu Taljiću. Jedan od takvih bio je i prijateljski hommage Isnamu od strane njegova i moga prijatelja Fahrudina Sinanovića. Književnička udruženja, čiji smo, kao, članovi, postoje samo da bi funkcionirala kao budžetska nevolja u općoj “strategiji” zabrinjavajućega društvenoga haosa. Piscu se više odmaže negoli pomaže. Sitni politikanti i osioni tajkuni ubiše i ovo malo duše koliko je još u Bosni ostalo! Sarajevski i drugi bh. mediji, i oni koji su otužni naciostranački bilteni, i oni koji su nešto kao samoizgubljeni pseudograđanski mutljikavci, gotovo pa insistiraju na kontinuiranom teroru unutarbosanskih paralelnih svjetova. Postoji samo ili-ili, sve drugo je ili neprijateljsko ili izdajničko. Bosnu i Bosance sluđuje teror ideoloških komparativa! Taljićeve proze otvaraju bogate svjetove različitih književnostvaralačkih zainteresiranosti jednoga vrlo ozbiljnog i kreatitvnog pisca. On je u svojim pričama i romanima uspio pronaći povezujuću sudbinsku nit tragedije Bosne, izražene prvenstveno u srebreničkom genocidu, s Andaluzijom, pa i s vremenom Poslanika islama, i s dobom kad je osmanski osvajač Mehmed Fatih projahao Bosnom, sve se to u Taljićevim prozama ugrađuje u jedinstveni književnotvorni mozaik kojemu, motivski, nema ravna u savremenoj bosanskohercegovačkoj književnoj produkciji. Volio je Bosnu, bio zabrinut za narod kojem pripada, trudio se razumjeti vrijeme u kojem je spisateljski svjedočio na način da ovo ovdašnje vrijeme poveže u svojim prozama s drugim važnim vremenima iz nacionalne duhovne i kulturne baštine Bošnjaka. Vjerujem da bi bilo zanimljivo da se upravo iz aspekta književnostvaralačke identitarne psihologije pročitaju mnogi savremeni bosanskohercegovački autori, kojima je, svojim književnim temama, pripadao i autor romana Put iz Mekke (2001.), Opet ćemo se sresti ispod crvene jabuke (Roman o sultanu Fatihu, Bošnjacima i Bosni, 2012.), Tajna knjiga Endelusa (2013.), Božiji Poslanik iz Mekke (2014.), itd., itd., od kojih su mnogi romani doživjeli više bosanskih izdanja i bili prevedeni na mnoge svjetske jezike. Važno je, međutim, istaknuti da je u Taljićevu slučaju naglašenijā njegova nježnost prema islamskoj tradiciji i iskrenom bosanskom patriotizmu uvijek bivala podignuta na što primjereniji književnoestetski nivo. U tome književnost i jest umjetnost, u protivnom je ideologija i tekući pseudoknjiževnični populizam. Iza svakog značajnog pisca ostaju njegova ostvarena djela, ostaju postojeći i budući čitaoci. Ali da bi književna djela uspjela produžiti ovozemaljski život svoga autora, ipak je nužna odgovarajuća književnokritička valorizacija. U Bosni je vrjednovanje nečijega spisateljskoga opusa nažalost u sve zamagljenijem i zapuštenijem stanju. Odavno ne postoji neki bosanski institut za književnost. Institut za književnost ubijen je u godinama agresije i rata. Dokusurili su ga Bošnjaci. Proučavanje svakog pisca svedeno je na slučajnosti i pojedinačne književnotragalačke entuzijazme. Dodatna je nevolja što pitanje književnosti i pitanje proučavanja književne tradicije u Bosni odavno je prestao biti ikoji “problem”. Mnogi bošnjački intelektualci postali su u postdejtonskim socijalno-naciokratskim zavrzlamama autistični konformisti. I Islamska zajednica puna je takvih konformista. Osim ako se ne iscrpljuju u međusobnim prinadležničkim nesporazumima. Bosanski pisci kao da postoje jedino da bi ih se nakon iznenadnih smrti neko vrijeme ožalijevalo, da bi se i zaplakalo nad njihovom teškom i nezasluženom životnom egzistencijom, pa će, već sutradan, Bošnjaci se nanovo uhvatiti patetičnih fraza šta sve dušmani, od vremena Ćatića pa do našega doba, učiniše dobrim bosanskim književnicima, bez imalo osjećaja da su upravo Bošnjaci i bošnjačka politika, ovakvim ustrajnim nipodaštavajućim odnosom, najveći dušmani i književnosti na bosanskom jeziku i vlastitoj nacionalnoj književnoj tradiciji. Samo ozbiljne društvene zajednice znaju da su književni stvaraoci veoma važni fundamenti u identitetnoj organiziranosti svake države i svakog društva. Ko će to i kad objasniti bošnjačkim balvanima u politici? Zato se i moglo dogoditi da na dženazu Isnama Taljića, 14. oktobra 2017. godine, ne dođe niko od “uticajnijih” bošnjačkih glava. Neću pogriješiti kad kažem da je i Isnam Taljić jedan od onih savremenih pisaca u Bošnjaka koji je, skrajnut, bez mogućnosti da imadne neki stalni posao i redovna primanja, prosto sagorio u svojoj književničkoj misiji. Otišao je s Ovoga svijeta kao još jedna žrtva tekuće društvenopolitičke tranzicije na bosanski, samoubistveni način. Rahmet mu dobroj i strpljivoj duši!

Izbor iz Hajjāmovih rubaija

Institut za istoriju Univerziteta u Sarajevu, u saradnji s Fakultetom humanističkih nauka Univerziteta ''Džemal Bijedić'' u Mostaru, u petak će na mostarskom Univerzitetu organizirati promociju svojih izdanja.

Iranski predsjednik Hassan Rouhani obećao je u utorak obnoviti potresom razorenu regiju njegove zemlje u "najkraćem mogućem" vremenskom roku.

Turska je poslala konvoj pomoći od 50 kamiona na sjever Iraka nakon snažnog potresa koji je pogodio ovu regiju u nedjelju naveče, saopćio je u ponedjeljak turski predsjednik Recep Tayyip Erdogan, prenosi Xinhua.

Muftijstvo tuzlansko u saradnji sa Naučnoistraživačkim institutom „Ibn Sina“ iz Sarajeva organizuje promociju knjige „Spoznaja - prva vrijednost islama“ autora akademika Rešida Hafizovića. Promocija će se održati u Tuzli u utorak 14. novembra u 18,30 sati u Bosanskom kulturnom centru TK (Plava sala).

Prijave za odlazak na umru u decembru 2017. godine u organizaciji Ureda za hadž Rijaseta su otvorene i trajat će do 07. decembra 2017. godine.

SVJETSKI DAN BORBE PROTIV DIJABETESA: U SARAJEVU TRADICIONALNA “ŠETNJA ZA DIJABETES” Danas se obilježava Svjetski dan borbe protiv dijabetesa, koji je ove godine posvećen prevenciji i liječenju žena. Statistika pokazuje da svake godine u svijetu od posljedica dijabetesa umre oko pet miliona ljudi, a 40 posto oboljelih ne zna da ima šećernu bolest.

Poštovani ljubitelji futsala, U nedjelju, 19.11.2017. godine u 18:30 sati bit će upriličeno svečano otvaranje 6. sezone Malonogometne lige „Fair Play“ u organizaciji Sportskog udruženja „Fair Play“.

Manifestacija u povodu obilježavanja stogodišnji-ce od rođenja Maka Dizdara, istaknutog bosansko-herce-govačkog pjesnika, započela je svečanim otvorenjem u Narodnom pozorištu, programom i izložbom u Historijskom muzeju BiH, te centralnim događajem- naučnom konferen-cijom  U povodu 100. godišnjice rođenja Mehmedalije Maka Dizdara, jednog od najznačajnijih bosanskohercegovačkih pjesnika, u Narodnom pozorištu u Sarajevu, 17. oktobra, je održana centralna svečanost. Organizatori ove manifestacije bili su: Fondacija “Mak Dizdar”, Bošnjački institut – Fondacija Adila Zulfikarpašića, Muzej književnosti i pozorišne umjetnosti BiH i Društvo pisaca BiH, a pod pokroviteljstvom Bakira Izetbegovića, člana Predsjedništva BiH.   Kulturna i društvena činjenica Otvarajući svečanost Gorčin Dizdar, unuk bh. pjesnika Maka Dizdara, rekao je: “Ovdje smo se okupili i da proslavimo riječ kao Božiji dar koji nam omogućuje da se izdignemo iznad ograničenosti i da postavimo stvarnu vezu sa prošlošću, budućnošću i vječnošću. A upravo to je ono što je Mak uspio učiniti na sasvim jedinstven način – izraziti univerzalno na vlastitom, bosanskom jeziku”. Profesor sarajevskog Filozofskog fakulteta i predsjednik Organizacionog odbora Sanjin Kodrić je u svojoj uvodnoj riječi ukazao da je djelo Maka Dizdara odavno prešlo granice književnog stvaranja. “Mak Dizdar nije samo pjesnik, nije samo pisac, nije samo književni bard. Dizdarevo djelo je odavno prešlo granice književnog stvaranja i postalo vrijednost ne samo naše književnosti, već naše ukupne kulture. Dakle, ne samo naša temeljna književna već i jedna od naših fundamentalnih kulturalnih i društevnih činjenica. To je posebno slučaj s Kamenim spavačem”, naglasio je on. Kao pokrovitelj ove svečanosti član Predsjedništva BiH Bakir Izetbegović u obraćanju prisutnima je istakao da je Bosna i Hercegovina zemlja velikana umjetnosti.”Ima nešto posebno u tom odnosu između umjetnika i Bosne. Ono što je započeto riječima, prenijelo se vremenom i na platna i muzička djela. Jezik je duša svake zajednice, a pjesnici su njegove lučonoše. Kako drugačije razumjeti kulturu Evrope i svijeta bez poezije i pjesnika. U svakoj kulturi postoji pjesnik koji je uspio dotaći i iskazati biće svoga naroda. U kulturi BiH takav veliki pjesnik je Mak Dizdar. Njegovo književno djelo uz stare bosanske tekstove primjer je izuzetnog umjetničkog doživljaja naše historije, kulture i baštine”, rekao je Izetbegović. Ovom prilikom izveden je muzičko-scenski performans “Mak Dizdar: prvih stotinu godina”, za koji je zaslužan čitav niz umjetnika na čelu s Belmom Bešlić-Gal.   Konferencija „Mak Dizdar: prvih stotinu godina“ Centralni događaj ove manifestacije organiziran je od 17. do 21. oktobra a previđao je međunarodnu naučnu konferenciju. Ona je održana u Bošnjačkom institutu, na kome je svečano otvorena, i na Internacionalnom univerzitetu u Sarajevu. Otvaranju naučne konferencije prethodila je izložba u Historijskom muzeju, druženje u Muzeju književnosti i pozorišne umjetnosti, te svečana Akademija održana u Narodnom pozorištu u Sarajevu. Na konferenciji se raspravljalo o kulturološkim, lingvističkim, historijskim, filozofskim, sociološkim i drugim razumijevanjima Dizdareva djela, kao i o pitanjima njegova mjesta i uloge u bošnjačkoj, bosanskohercegovačkoj, te nekadašnjoj jugoslavenskoj kulturi, ali i društvu uopće. Konferencija je okupila oko 50-ak naučnika iz BiH i inostranstva, a teme sežu od mitopoetske topografije (Amila Buturović), preko historijskih aspekata (Sanjin Kodrić) i ličnih utjecaja (Tonko Maroević, Svein Moennesland), do upotrebe njegovih djela u školstvu (Elbisa Ustamujić). Poslije pozdravnih riječi Gorčina Dizdara, predsjednika Fondacije Mak Dizdar, i uvodnih riječi dr.Sanjina Kodrića, prvi referat pod nazivom „Šutjela bih kao kamen ali kamen jadna nisam“ podnijela je Amila Buturović. Prof. dr. Kordić je sačinio književni pregled Dizdareva djela pod nazivom „Od Spavača pod kamenom do Kamenog spavača: povijest knjige i arheologija teksta“, dok se dr. Tonko Maroević prisjetio Maka riječima: „Ja Maka čitam već šezdeset godina i moram istaći da sam jedan od prvih koji je u knjižari u Splitu još 1955. kupio njegovu “Plivačicu”. Kasnije sam svjedočio kako je Mak iz jedne avangarde i čitanja tradicije stvorio jednu vlastitu tradiciju koja je opet postala avangarda. To je jedan paradoks, ali je odjeknulo u književnim krugovima“. U sesijama od po tri izlagača svoje radove predstavili su : Sven Monnesland: Elbisa Ustamujić ,Srebren Dizdar, Rašid Durić, Keith Doubt, Dževad Jahić, Salih Jalimam, Vedad Spahić,Gorčin Dizdar, Elvir Musić, Amira Turbić- Hadžagić, Tatjana Mićević- Đurić, Edita Vučić, Vanda Babić, Miroslav Artić, Ružica Filipović, Amira Dervišević, Sead Šemsović, Nehrudin Rebihić, Zvonko Kovač, Miluša Bakrač, Amina Šiljak- Jasenković, Almedina Čengić i dr.   Djela iz kojih se uči Ovdje donosimo riječi posljednjeg izlagača- književnika mr. Fuada Kovača koji je izlagao temu pod nazivom „Književno djelo Maka Dizdara i promocija Bosne i Hercegovine“. Govoreći o kulturi koja za mnoge države predstavlja izuzetno važno sredstvo predstavljanja i prepoznavanja na međunarodnoj sceni, kukturi koja pomaže u oblikovanju pozitivnog nacionalnog identiteta ili ispravljanju negativnih percepcija, Kovač je istakao: „Književnost M. Dizdara, njegova snaga i uvjerljivost u njoj se pokazala kao izuzetno važnim bh. izvoznim proizvodom i sa višestrukim značenjima, odnosno koristima. Kada uzmemo u obzir da se njegova poezija prevodila na mnoštvo stranih jezika, te da je stalnim predmetom, kako domaćih, tako i stranih naučnika, govori o kakvom se pjesništvu radi. Njegovo književno djelo je značajno doprinijelo afirmaciji BiH, njene kulture, tradicije i historije. Bosanskohercegovačka javnost je prepoznala Makovo djelo kao čuvara kulture, tradicije i historije. Knjige Maka Dizdara su se čitale (i čitaju se) u mnogim zemljama svijeta čime se doprinijelo da čitalačka publika spozna dosta toga o Bosni, i to upravo zahvaljujući njihovim prijevodima na engleski jezik, tačnije na 20 svjetskih jezika, na taj način približavajući književno stvaralaštvo ovog velikog autora svjetskoj javnosti. Isto tako, potrebno je još mnogo toga učiniti po pitanju saradnje sa drugim zemljama i daljnjim prijevodima njegovog djela“. Konferencija je završena izletom u Dizdarov rodni Stolac, gdje su učesnici posjetili Makovu hižu i nekropolu stećaka Radimlju, neiscrpnu pjesnikovu inspiraciju.