Ja, starica, tačnije ja sa 72 godine života sjedim ovdje na klupi ispred zgrade i posmatram ljude. Već su jesenji dani počeli. Ova smjena godišnjih doba me podsjeća na život. Znate ono rano proljeće je poput malog djeteta, stidljivo i tek ćete negdje vidjeti po neki behar, a ono kasno proljeće to je već dijete koje priča, progovara o svojoj mašti i ne odustaje od snova. A ljeto je mladost, toplo, nekad nepodnošljivo, a nekad nezamjenjivo, sve zavisi od dana. I evo dođosmo do jeseni, na šta li vas ona podsjeća?
Mene, staricu od 72 godine podsjeća na odlazak, na odlazak moje djece, na odlazak moje čeljadi, na njihovu raširenost po cijelom svijetu poput listova ispod stabla, ali i po stazama ovog dunjaluka. A zima kad dođe, ona me podsjeća na posjetu moje djece, ali to vam je poput snijega, kako kad, nekad navrate, a nekad ne nađu vremena, nekad snijeg sipa, a nekad ni da zabijeli prag. Ali evo dok uzdišem i izdišem ovaj jesenji zrak, osjetim stisak u prsima, ali neka su oni meni živi i zdravi, i ja sam srećna, pa makar i sa suzom na licu zbog nedostajanja. Ako me upitate o životu, reći ću vam kako je sve brzo prošlo. Ako me detaljnije pitate, rado ću vam pričati o mladosti, probleme bih preskočila, a o nezaboravnoj sreći kao o ljubavi pričala, a o starosti pa nije loše ovdje u našem društvu, ali može mnogo bolje. Ne bih da vam nabrajam probleme, niti da vas mučim mojom boli, niti teretom na duši, zamolit ću vas samo da se okrenete oko sebe i pogledate stare osobe. Da, tebi mladosti govorim, okreni se oko sebe, pogledaj te osobe koje su bile nekad kao vi usred ljeta, mladi, borili se i za sebe i za vas dok ni korak niste znali napraviti, a mi danas kao da učimo sve ispočetka, ali rijetko ko da pogled uputi i priupita nešto. Razumijem i to da je vrijeme brzo, da sve traži svoju tačnost i da se problemi moraju rješavati, da se mora u životu napredovati, znam ja to i ja sam, starica od 72 godine bila u cvijetu mladosti, razumijem sve. Ali mi smo nekad pružali ljubav i slušali smo, danas želim osjetiti ljubav i da me neko posluša, da nešto kažem, da i ja svoju dušu rasteretim. Evo upravo je djevojka u žurbi prošla kraj mene, samo je brzim koracima „pomela“ lišće kud je hodila, ali na meni je samo pogled ostavila, pogled koji govori sve: „O starice, kako uživaš. Imaš hranu i piće, nikakve brige nemaš, a ja evo...“
Tu sam prestala da tumačim njen pogled, jer zaboljela me činjenica da sam samo starica od 72 godine. Samo to. S djecom koja su poput zime, koju volim kao oči svoje, s ljudima oko sebe koji su poput hladne kiše, s državom koja moju mladost iskoristi, a danas me upisuju samo kao staricu od 72 godine, ne pitaju ni za brige, niti za probleme. „Oh, mladosti, oh moja djeco, rasuta po bijelom svijetu, meni je potreban razgovor, to je ono za čim čeznem i vapaj puštam, potreban mi je zagrljaj iako pokušavam to ne pokazati, moje ruke svakim danom sve više stare, moj govor je sve tiši, moje tijelo sve nemoćnije, ali kad me upitaju: „Kako si?“- od želje da nikog ne opterećujem samo ću reći: „Neka ste vi živi i zdravi, pa i ja sam.“- nikad ne dovršim tu rečenicu, nikad ne kažem „Pa makar i sa suzom na licu.“ Priznajem čeznem da sa mladosti razgovaram, vapaj širim da u oči najmilije gledam, da žurba nije na prvom mjestu, da je bar nekad razgovor sa staricom od 72 godine preči od žurbe, čeznem da snijeg više bijeli, pa da i moj prag češće zabijeli, da mi djeca i svi najmiliji u zagrljaj dođu, da ljudi imaju više vremena za muhabet sa mnom.
Ne bih voljela da oko mene i mladi i stari budu kad ja ne budem mogla vidjeti da su tu, kad ne budem ljubav mogla osjetiti, ne bih da tad čujem: „Eh, da je bar ovdje da još jednom s njom porazgovaram, da ju zagrlim.“- jer se neću moći vratiti. Nemojte da ja sad čeznem, a vi tad. Ja starica od 72 godine, imam svoju priču i imam svoje ime, dođite i upoznajte me, rado ću opet slušati, a i vama iz duše priču ispričati.
