Kada je nastajala pornografija bila svojevrsna elitna zabava.

Posljednje u ciklusu predavanja “Islam i Bošnjaci u perspektivi“, u organizaciji Info servisa za mlade Medžlisa Islamske zajednice (MIZ) Mostar i B.Z.K. „Preporod“ Mostar, održao je proteklog vikenda u Studentskom hotelu Mostar hafiz dr. Elvir Duranović, naučni saradnik u Institutu za islamsku tradiciju Bošnjaka. Duranović je tematizirao ishodišta i refleksije polarizacije idejno vjerskog poimanje islama na prostoru Bosne i Hercegovine u posljednja tri desetljeća, navedeno je iz MIZ-a Mostar. „Sve do devedesetih godina prošlog stoljeća kod nas ni na koji način nije bilo potrebe da svoju vjersku tradiciju opisujemo drugačije osim kao islam. Tada su se pojavile neke grupacije unutar nas koje su počele da titraju, da prave razlike i da afirmišu, ne ono što nas spaja već što nas razdvaja od drugih muslimana, s krajnjim ciljem da se iz te tradicije isključe neki muslimani. Neko je na taj način postavio veliki znak pitanja iznad nas u Bosni i Hercegovini", kazao je Duranović. On je pojašnjavao kontekste, historijske tokove i opsege islamske tradicije utemeljene na hanefijskom fikhu i maturidijskom akaidu kojima, kako je istaknuto, više od pet stoljeća pripadaju muslimani u Bosni i Hercegovini. „Kod nas se od početaka islama pored formalnog obrazovanja njegovalo i duhovno obrazovanje“, podsjetio je Duranović. Kritizirao je često isticane tekstove na internetu čiji autori koriste pseudonime da bi unosili zabunu u tradicijsko razumijevanje islama te na konkretnim primjerima pojasnio manipulacijsku metodologiju kojom se služe „pojedini tumači islama“ kako bi mladi odustajali od razumskog i kritičkog promišljanja o vjeri. Ukazao je i na tumačenja vjere koja su prečesto ideologizirana i usmjerena na odustajanje od općevažećeg društvenog aktivizma sa sugrađanima drugačijeg vjerskog svjetonazora, što, kako je naveo, ni u kom slučaju nije bila Poslanikova praksa. „Mi nemamo pravo da kritikujemo ničiju tuđu religiju“, naglasio je Duranović. Na kraju predavanja upozorio je na opasnosti aktuelnog trenutka svođenja vjerskog, etničkog, nacionalnog, te kulturološkog identiteta u istu kategoriju. „Moramo znati da je islam univerzalan i da je nad svim ovim pobrojanim kategorijama. Dakle moramo razumjeti da ove kategorije kojima mi pripadamo ne isključuju jedna drugu, ali i da nekoj od ovih kategorija ne moraju pripadati ljudi iz našeg okruženja. Sve to, naravno nikome ne daje pravo da može od nas tražiti da ne štitimo načela naše uzvišene vjere islama“, poručio je Duranović.   (FENA)

Međunarodno humanitarno pravo (IHL), poznato i kao ratno pravo ili pravo oružanih sukoba,  je cjelina propisa koji imaju za cilj da ograniče posljedice oružanih sukoba. Ono štiti pojedince koji više ne učestvuju u neprijateljstvima i ograničava sredstva i metode vođenja rata. Međunarodno pravo ljudskih prava (IHRL) je cjelina propisa međunarodnog prava koja je kreirana za zaštitu ljudskih prava na međunarodnom, regionalnom i domaćem nivou. Njih čine većinom ugovori, sporazumi između država i običajno međunarodno pravo. Ovim odnosom prof. Bassiouni se bavio na više mjesta u svojim djelima, uključujući i knjigu The Shari’a and Islamic Criminal Justice in Time of War and Peace (Šeriat i islamsko krivično pravosuđe u vrijeme rata i mira), Cambridge University Press, 2014., p. 385. Autor navodi da je napisao ovu knjigu vođen s pet međusobno povezanih ciljeva (p.16-17): Da pokaže da su savremeno međunarodno humanitarno pravo i međunarodno pravo ljudskih prava kao i pravila savremene post-konfliktne i tranzicione pravde kompatibilni sa Šeriatom i islamskom pravnom naukom (fiqh); Da upozna muslimane sa Šeriatom i islamskom pravnom naukom (fiqh) o tome šta je zabranjeno (muharram), pokuđeno (makruh) i šta treba biti primijenjeno na sukobe među muslimanima, na sukobe između muslimana i nemuslimana, te šta su njihove pravne obaveze prema Šeriatu i islamskoj pravnoj nauci; Da poveća poštivanje međunarodnog humanitarnog prava i međunarodnog prava ljudskih prava; Da upozna nemuslimane sa sadržajem Šeriata i islamske pravne nauke pošto nemuslimani postaju sve više važni u oblikovanju budućnosti muslimanskih država; Da pobije islamofobe na Zapadu, posebno u SAD, koji diskredituju islam na osnovu užasne prakse nekih muslimana i da na taj način smanji tenzije između zapadne i islamske civilizacije. Slijedeći ove ciljeve, prof. Bassiouni je detaljno razmatrao odnose islamskog međunarodnog prava i međunarodnog humanitarnog prava. To je vrlo važno, jer se činjenica da je islamska pravna nauka u 8. vijeku imala posebnu granu – siyar - koja se bavila pitanjima odnosa muslimana i nemuslimana u vrijeme mira i rata često zanemaruje u evropocentričkoj literaturi. Ova grana prava zasnivala se na propisima Kur’ana, Sunneta, te praksi ranih muslimanskih vladara. Prof. Bassiouni je istakao da su jedan od izvora ove grane prava međudržavni ugovori muslimanskih i drugih zemalja koje imaju obavezujuću snagu na temelju principa pacta sunt servanda (ugovori se moraju poštovati) ili “Al-muslimun ‘ala šurutihim”. Na temelju ovog principa, Povelja OUN i drugi ugovori obavezuju muslimanske države. Prof. Bassiouni je takođe u islamskom pravu identifikovao princip zabrane agresije i princip proporcijalne upotrebe sile. U pogledu zabrana i zaštita prof. Bassiouni navodi: zabranu ubijanja muslimana, zabranu ubijanja djece, zabranu samoubistva, zaštitu vjerskih mjesta, zabranu povrede svetih mjeseci, te zaštitu diplomata. Raspravlja, zatim, koncept džihada i promjene njegovog značenja kroz historiju. Navodi da Šeriat postavlja ograničenja kako u pogledu “prava na rat” (Ius ad bellum) tako i “prava u ratu” (ius in bello).”Pravo na rat” određuje kada se i pod kakvim uslovima može proglasiti rat i ko ima legitimno pravo da to učini. “Pravo u ratu” predstavlja skup pravila koja se moraju poštovati pri vođenju ratnih operacija. Prof. Bassiouni smatra da je džihad u posljednjih četrdeset godina postao doktrina koja treba da opravda ponašanje onih koji su angažovani u političkom nasilju u namjeri da osiguraju legitimnost njihovih samoproglašenih ciljeva. To se nastojalo postići putem “selektivne teologije” (p. 203). Prof. Bassiouni nije ostao samo na teoretskom bavljenju odnosa islamskog i međunarodnog prava. Ponudio je, takođe, i analitičku ocjenu sukoba u savremenom dobu u kojima su bile uključene muslimanske zemlje, a koje su trebale da se pridržavaju međunarodnog humanitarnog prava. On je kritikovao popularni narativ da su muslimani suštinski nasilni nudeći kontekst za razumijevanje tih sukoba i mjere da se ponašanja zaraćenih strana dovedu u sklad sa međunarodnim humanitarnim pravom. Takođe, prof. Bassiouni je učestvovao u izradi ili ukazivao na značaj brojnih važnih pravnih dokumenata nastalih u današnjem svijetu. To su: Statut Međunarodnog islamskog suda pravde (1987), Kairska deklaracija o ljudskim pravima u islamu (1990) i Konvencija Organizacije islamske konferencije o borbi protiv međunarodnog terorizma. Naprimjer, u ovom posljednjem dokumentu u preambuli se poziva na “principe tolerantnog islamskog Šeriata koji odbacuje sve forme nasilja i terorizma” uporedo sa “principima međunarodnog prava i poveljom Ujedinjenih nacija i relevantnim rezolucijama “. Na ovaj način, prof. Bassiouni je želio da pokaže da je islamska pravna kultura u osnovi  kompatibilna sa savremenim međunarodnim pravom čijem razvoju je nedvojbeno doprinijela.

Osnovna ljudska prava pripadnika diskrimini-ranog i progonjenog Rohinja naroda nisu zagaranto-vana. Nakon što je vojna hunta u Mijanmaru 1982. usvojila zakon o državljanstvu, Rohinja muslimani su lišeni prava na državljanstvo.   Na osnovu podataka Visokog komesarijata Ujedinjenih naroda za izbjeglice (UNHCR), procjenjuje se da je 646 000 pripadnika Rohinja naroda - što je više od polovine procijenjenog broja Rohinja muslimana koji žive u pokrajini Rakhine - bilo prisiljeno potražiti utočište u susjednom Bangladešu od oktobra 2016., a posebno od augusta 2017. godine. Napaćeni i nasmrt prestravljeni civili, žene, starci i djeca, bježali su od pripadnika vojske i sigurnosnih službi zemlje koji bi ih, da je sve normalno, trebali štititi i braniti. U posljednje vrijeme, svjetski mediji su svakodnevno izvještavali o užasnim patnjama pripadnika Rohinja naroda koji već decenijama živi bez zagarantovanih elementarnih ljudskih prava. Svjetski moćnici su izdavali saopštenja za javnost u kojima su osuđivali nasilje i pozivali Vladu Mijanmara da prekine vojne operacije, poštuje norme međunarodnog prava i omogući nesmetan pristup međunarodnim humanitarnim organizacijama kriznim žarištima. Nažalost, bez rezultata.   Stanje ljudskih prava Rohinja muslimana Osnovna ljudska prava pripadnika ovog diskriminiranog i progonjenog naroda nisu zagarantovana. Nakon što je vojna hunta 1982. usvojila zakon o državljanstvu, Rohinja muslimani su lišeni prava na državljanstvo. Unutar zemlje zabranjeno im je putovati bez dozvole, niti mogu raditi izvan njihovih sela ili se čak vjenčati bez prethodne saglasnosti vlasti. Nemaju dovoljan pristup prehrani, zdravstvenoj zaštiti niti obrazovanju. Zbog toga je stanje ljudskih prava u Mijanmaru već duže vrijeme jedna od tema diskusije Trećeg komiteta Generalne skupštine i Vijeća za ljudska prava UN-a. Nakon posljednjih dešavanja u pokrajini Rakhine, na zahtjev zemalja članica Organizacije islamske saradnje (OIC), Treći komitet Generalne skupštine usvojio je rezoluciju A/C.3/72/L.48 o stanju ljudskih prava u Mijanmaru krajem oktobra ove godine. Rezolucija je pozvala vlasti Mijanmara da osiguraju punu zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda Rohinja muslimana kako bi se spriječila dodatna nestabilnost i nesigurnost, ublažila patnja, riješili osnovni uzroci krize i pronašlo održivo i trajno rješenje pitanja Rohinja muslimana. K tomu još, zadnja u nizu inicijativa zemalja članica OIC-e bilo je sazivanje specijalnog zasjedanja Vijeća za ljudska prava (HRC) Ujedinjenih naroda sa sjedištem u Ženevi . Na zahtjev Bangladeša i Saudijske Arabije, Vijeće za ljudska prava održalo je specijalnu sjednicu posvećenu stanju ljudskih prava Rohinja muslimana i ostalih manjina u Mijanmaru 5. decembra 2017. Zahtjev za sazivanje specijalnog zasjedanja podržale su 33 države članice Vijeća (od ukupno 47) i više od sedamdeset drugih delegacija posmatrača. Održavanju sjednice prethodili su intenzivni diplomatski napori, razgovori i diskusije o rezoluciji koju su predložile članice Organizacije islamske saradnje kako bi se konačan tekst usvojio konsenzusom svih članova Vijeća bez poziva na glasanje.   Žrtve decenijske diskriminacije i progona U svom izlaganju tokom zasjedanja Zeid Ra’ad al-Hussein, Visoki komesar Ujedinjenih naroda za ljudska prava, osudio je “široko rasprostranjene, sistematične i šokantno brutalne” napade na Rohinje, kao i decenije diskriminacije i progona ove manjine kojoj su uskraćena elementarna ljudska prava. Pozivajući Vijeće za ljudska prava “da preduzme odgovarajuće mjere kako bi se zaustavilo ovo ludilo”, Visoki komesar se upitao koliko ljudi moraju patiti prije nego što im se konačno prizna njihova patnja, identitet i prava od strane njihove vlade i ostatka svijeta!? Pored toga što je u ranijim izjavama govorio o školskim primjerima etničkog čišćenja Rohinja naroda, Zeid je ukazao na prisustvo elemenata genocida imajući u vidu decenije apatridije koja je nametnuta Rohinjama, politici dehumanizacije, diskriminacije i segregacije, strašnog nasilja i zlostavljanja, prisilnog raseljavanja i sistematskog uništavanja sela, domova, imovine i sredstava za život. “Odbijanje međunarodnih i lokalnih aktera da Rohinje imenuju Rohinjama - da ih prepoznaju kao zajednicu i poštuju njihovo pravo na samoidentifikaciju - predstavlja još jedno poniženje i stvara sramotan paradoks: ime im se uskraćuje, dok su proganjani zbog onoga što jesu”, dodao je on. U tom kontekstu, zatražio je međunarodnu krivičnu istragu protiv osoba odgovornih za nasilje nad Rohinjama. Visoki komesar je podsjetio da je njegova kancelarija poslala tri ekipe u Bangladeš ove godine da prate situaciju i razgovaraju sa Rohinja izbeglicama. Svjedočenja preživjelih kazuju o brojnim slučajevima užasnog barbarstva počinjenog protiv Rohinja, uključujući i namjerno spaljivanje ljudi nasmrt unutar njihovih domova, ubistva djece i odraslih, široko rasprostranjena silovanja žena i djevojaka, spaljivanje i uništavanje kuća, škola, trgovina i džamija.Visoki komesar je pozvao Vijeće da razmotri usvajanje preporuke Generalnoj skupštini UN-a da uspostavi novi nepristrasan i nezavisan mehanizam, koji će komplementirati rad Misije za utvrđivanje činjenica o najnovijem talasu nasilja s ciljem provođenja istrage o individualnoj krivičnoj odgovornosti onih koji su činili zločine.   Pozicija OIC-e Ambasador Pakistana je, u ime zemalja članica Organizacije islamske saradnje, naglasio primarnu odgovornost vlade Mijanmara da zaštiti svoje stanovništvo i osigura poštivanje ljudskih prava svih stanovnika uključujući i Rohinja muslimane. Pozdravio je nedavni bilateralni angažman na visokom nivou između vlada Mijanmara i Bangladeša i izrazio nadu da će bilateralni instrument potpisan između dvije vlade o repatrijaciji Rohinja izbjeglica doprinijeti rješavanju krize i da će biti istinski implementiran kako bi se Rohinje vratile svojim domovima na dostojanstven i siguran način. U ime OIC-e ambasador Pakistana je izrazio nadu u konstruktivan angažman s Vladom Mijanmara i uputio poziv za prekid svih neprijateljstava usmjerenih protiv civilne populacije Rohinja muslimana. Ambasador je pozvao na rješavanje osnovnih uzroka krize u pokrajini Rakhine uz poštivanje, promovisanje i zaštitu ljudskih prava, bez ikakve diskriminacije, i istaknuo nužnost implementiranja preporuka Savjetodavne komisije o pokrajini Rakhine, a kojom predsjedava Kofi Annan. U tom kontekstu naglasio je važnost omogućavanja pristupa Misiji UN-a za utvrđivanje činjenica s ciljem provođenja transparentne istrage o navodima o zloupotrebi i kršenju ljudskih prava u skladu sa svojim mandatom, procesuiranje odgovornih za zločine, omogućavanje slobode kretanja, jednak pristup osnovnim uslugama i potpuno građansko pravo svim pojedincima i stvaranje povoljnih uslova za održivi povratak Rohinja izbjeglica svojim domovima.   Rezolucija o stanju ljudskih prava u Mijanmaru Uprkos naporima delegacija Bangladeša i Saudijske Arabije da predlože uravnotežen tekst rezolucije, delegacija Kine je zatražila glasanje uz argument da bi usvajanje rezolucije moglo zakomlicirati implementaciju nedavno potpisanog bilateralnog ugovora o repatrijaciji Rohinja izbjeglica iz Bangladeša u Mijanmar. Ipak, rezolucija A/HRC/S-27/L.1 o stanju ljudskih prava Rohinja muslimana i drugih manjina u Mijanmaru, je usvojena sa 33 glasa u korist, tri protiv (Kina, Filipini i Burundi) i devet suzdržanih. U rezoluciji Vijeće za ljudska prava najoštrije osuđuje sistematska i teška kršenja ljudskih prava počinjenih u Mijanmaru, naročito u pokrajini Rakhine, protiv pripadnika Rohinja muslimana i poziva Vladu Mijanmara da osigura zaštitu ljudskih prava svih osoba u Mijanmaru, uključujući pripadnike Rohinja muslimanske zajednice i drugih manjina. Vijeće je zadužilo Visoki komesarijat Ujedinjenih naroda za ljudska prava da prati razvoj situacije ljudskih prava Rohinja i da podnese izvještaj Vijeću tokom narednih redovnih zasjedanja.

Stručni žiri za izbor najboljeg originalnog dramskog teksta na bijenalnom anonimnom natječaju BZK "Preporod" jednoglasno je odlučio da nagradu "Alija Isaković" dodijeli drami "Ničiji i svačiji" autora Zlatka Topčića. Na konkurs su prijavljena četiri žanrovski i vrijednosno neujednačena teksta od kojih su u uži izbor, također jednoglasno, ušle drame "Stid" ( šifra „Novinar“), autora Vahida Durakovića i "Ničiji i svačiji" ( šifra „Kako vrijeme prolazi...“), autora Zlatka Topčića. Žiri su činili prof. dr. Almedina Čengić (predsjednica) i članovi prof. dr. Nehrudin Rebihić i Nedžad Fejzić, teatrolog. U obrazloženju jednoglasne odluke navodi se da „kroz dramu otvorene poliperspektivne strukture, u kojoj odnos između likova postaje sve složeniji, a komunikacija autora i recipijenta sve indirektnija, Topčić rafinirano otvara pitanja o složenim odnosima između fikcije, stvarnosti i čitaoca/gledaoca, autobiografije, govorećeg subjekta i autora, o „slijepim mrljama“ ideološkog polja moći i proizvođenju „stvarnosti“ kao mjesta egzercira totalizirajuće autoritarne političke volje“. - Otuda se i angažiranost Topčićevih drama i njegove „ideje pozorišta“, njegovo opsesivno bavljenje našom nedavnom traumatičnom prošlošću, ne prepoznaje u pukoj dnevno-političkoj „aktuelnosti“, gromoglasnim „performativima“ - dosjetkama, niti, pak, u manje-više patetičnom jeremijadnom, „infantilno-viktimizirajućem“ (P. Brucner) nacional-ideološkom prenemaganju, već je „unutrašnja istinitost“ njegovog dramskog pisma upravo „mjera u kojoj je autentično autorovo biće sadržano u tekstu“ ( Dž. Karahasan) – navodi se, između ostalog, u obrazloženju. BZK "Preporod" u saopćenju za javnost podsjeća da je to treći put da Zlatko Topčić dobija tu značajnu nagradu BZK "Preporod", koji i na taj način njeguje uspomenu na velikog bh. i bošnjačkog pisca Aliju Isakovića. (FENA)

Izraelske snage sigurnosti protekle noći su izvršile pretrese na više adresa na području okupirane Zapadne obale i tom prilikom slobode lišile najmanje 30 Palestinaca, javlja Anadolu Agency (AA).

Mevludski program za žene upriličen je u subotu, 23. decembra u tuzlanskom džematu Mihatovići

Kasim Čelenka, učenik Karađoz-begove medrese promoviran u hafiza Kur'ana Časnoga

U proteklom periodu glavni imam Medžlisa Tuzla hfz. Ahmed-ef. Huskanović u pratnji svojih saradnika, tuzlanskih imama, posjetio je nekoliko džematlija  koji pripadaju kategoriji najstarijih članova ovog Medžlisa. Posjete su upriličene u okviru mevludske manifestacije „Stazama Poslanika islama“

Akšemsuddin, Mehmed Šemsuddin ibn Hamza (792–863/1390–1459)

U Gazi Husrev-begovoj biblioteci u Sarajevu jučer je u organizaciji Fonda „Bošnjaci“ održana svečanost obilježevanja 20. godina od formiranja Fonda i potpisivanje ugovora o stipendiranju nadarenih učenika i studenata u školskoj/akademskoj 2017/18. godini. U ovoj godini Fond „Bošnjaci“ dodjelit će 196 stipendija posebno nadarenim učenicima i studentima, s prosječnom ocjenom 4,96, odnosno 9,3. Fond „Bošnjaci“ do sada je stipendirao više od 2.300 posebno nadarenih učenika i studenata u Bosni i Hercegovini među kojima je više od 100 studenata sa prosječnom ocjenom 10,00 na najprestižnijim javnim visokoškolskim ustanovama u BiH, zatim više od 200 studenata dobitnika priznanja „Zlatna značka“, „Zlatna plaketa“, „Povelja rektora“, „Povelja dekana“, više od 150 brucoša učenika generacije i 16 hafiza Kur’ana. „Naši stipendisti su osvojili izuzetno velike nagrade i priznanja na međunarodnim, svjetskim takmičenjima iz raznih naučnih oblasti. Ove godine dodjeljujemo 196 stipendija učenicima i studentima, među kojima je 14 s prosječnom ocjenom 10,00 i deset učenika generacije“, kazao je Šahin Kerla, direktor Fonda „Bošnjaci“. Kerla je napomenuo da stipendije za učenike iznose 120 KM, za studente na prvom ciklusu studija 150 KM, za studente na prvom i drugom ciklusu studija s procječnom ocjenom 10,00 je 170 KM, dok je za studente za koje finansijska sredstva obezbjeđuje Bejtuzzekat iz Kuvajta izdvojeno cca 170 KM. „Mi od stipendista očekujemo da i dalje marljivo rade, da se usavršavaju, da dostižu najveća akademska zvanja kako u našoj zemlji tako u svijetu. Da žive i ostanu u našoj zemlji, da je izgrađuju, brane i čuvaju i da na taj način nakon školovanja i zasnivanja radnog odnosa naši stipendisti ostanu u BiH i rade na afirmaciji Fonda Bošnjaci i finansijski nam pomagati u skladu sa svojim mogućnostima pomoći generacijama koje dolaze“, rekao je Kerla. Među ovogodišnjih 14 dobitnik sa prosječnom ocjenom 10,00 je i Azra Ibrišević, studentica Medicinskog fakulteta u Tuzli, koja je već drugu godinu zaredom stipendista Fonda „Bošnjaci“. „Stipendija Fonda je velika privilegija i čast. Nije riječ samo o novčanoj nagradi, već prije svega ovo je jedno veliko društveno priznanje koje mnogo znači. Kada nešto radite i pogotovo ako ste uspješni u tome, jako je lijepo znati da to neko prati, cijeni i svakako nagrađuje. Ovo je svakako jedan oblik neophodne motivacije za svakog studenta, đaka i jako mi je drago što u našoj državi imamo organizacije ovog tipa koji na ovaj način okupljaju studente. Ovo je ogromna svečanost, ne samo podjela novčanih sredstava“, kazala je Ivrišević. Fond „Bošnjaci“ je 1997. godine osnovao prvi predsjednik nezavisne RBiH Alija Izetbegović, s ciljem zanavljanja visokostručnog kadra stradalog tokom oružane agresije na BiH. U želji da unaprijedi rad Fonda i oslobodi ga bilo kakvih političkih i drugih konotacija, Alija Izetbegović je 2001. godine uvakufio Fond „Bošnjaci“ prenoseći osnivačka prava na Vakufsku direkciju Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini. Povodom obilježavanja 20. godišnjice od osnivanja Fonda „Bošnjaci“ danas je održana i promocija dokumentarnog filma koji će, kako je kazao direktor Fonda, ostati trajno svjedočanstvo o viziji Alije Izetbegovića i značaju obrazovanja mladih u BiH. Kerla je podsjetio da na osnovu Protokola o saradnji potpisanog između Fonda „Bošnjaci“, Ministarstva Republike Turske i Ambasade BiH u Republici Turskoj, Fond već četiri godine stipendira 20 učenika, djece rudara stradalih u rudniku Soma. Ovo je, kako je kazao, u turskoj javnosti naišlo na izuzetno veliki odjek, nakon čega je Ministarstvo obrazovanja Turske, u saradnji s Fondom „Bošnjaci“ i Federalnim ministarstvom obrazovanja, obezbijedilo edukaciju nastavnog osoblja, nastavna sredstva i opremu za potrebe gotovo svih škola za djecu sa poteškoćama u razvoju.

Bošnjački identitet je polje koje nije relevantno istraženo u proteklom periodu pogotovo ako pogledamo vjeru, kao sastavni dio bošnjačkog identiteta. Pogotovo je važno da se istraži pitanje tradicija Bošnjaka koja ima utemeljenje u vjeri, a i koja nema utemeljenje u vjerskim izvorima.

1. Dva slavna savremenika Muhammed ʻAbduhū (1849-1905), priznati muslimanski reformator i jedan od najvažnijih začetnika islamskog reformizma, i Lav Nikolajevič Tolstoj (1828-1910), vjerovatno najveći književnik svijeta, razmijenili su pisma, bilo je to u aprilu i maju 1904. godine (a moguće da je pisama s obje strane bilo i kasnije). Podatke o ovoj korespondenciji u ovom osvrtu, koji se ovdje donosi u formi prigodne kompilacije, umnogome dugujemo Alexanderu B. Kudelinu i njegovoj studiji o ovoj znamenitoj razmjeni pisama o kojoj je Kudelin dokumentirano pisao u časopisu Manuscripta Orientalia (svezak 15., br. 1., juni 2009) koji izlazi u Petrogradu. Muhammed ʻAbduhū, vrhovni muftija Egipta u zadnjim godinama XIX. i u prvim godinama XX. stoljeća, pokazivao je zanimanje za evropsku književnost i filozofiju, poznati su njegovi susreti i prijateljstva sa engleskim književnikom i političarem Wilfridom Scawenom Bluntom (1840-1922), zatim Bluntovom ženom Anne (Lady Anne Blunt, 1837-1917), koja je, inače, bila unuka velikog pjesnika Lorda Byrona (1788-1824). U Engleskoj se Muhammed ʻAbduhū sastao i s filozofom Herbertom Spencerom (1820-1903), a svojevremeno je posjetio i velike evropske biblioteke u Istanbulu, Beču, Berlinu, Parizu, Londonu, Kembridžu itd. Pretpostavlja se da je za velika djela Lava Tolstoja muftija Muhammed ʻAbduhū saznao kako iz evropskih izvora (ʻAbduhū je dobro govorio francuski), tako i iz samih ranih arapskih prijevoda nekih Tolstojevih djela ili studija o njemu na arapskom jeziku. Ruski orijentalista Ignatij Julijanovič Kračkovski (1883-1951) tvrdi da je 1901. godine Salīm Qubʻayn objavio knjigu “Mezheb Tūlstūy“ (“Tolstojevo učenje“), a isti autor je 1904. godine objavio i djelo “Indžīl Tūlstūy“ (“Evanđelje po Tolstoju“). Oba djela sadrže dionice Tolstojevih rasprava ili tekstova kojima je ustrojstvo dao sam Tolstoj. Po svemu što se vidi, spomenuti Salīm Qubʻayn s radošću je predstavljao i prevodio djela Lava Nikolajeviča Tolstoja s ruskog na arapski. Prema Alexanderu B. Kudelinu, ovaj Salīm Qubʻayn je s ruskog na arapski preveo i jedan Tolstojev izbor izreka ili hadīsa Muhammeda, a.s., pod naslovom Hikam al-Nabī Muhammad li al-faylasūf Tūlstūy wa tāʼifa muhtāra min ārāʼi wa taʻlīm al-faylasūf al-rūsī aš-šahīr (“Mudre izreke vjerovjesnika Muhammeda od filozofa Tolstoja i odabrani dio iz pogleda i učenja poznatog ruskog filozofa“ - djelo je objavljeno u Kairu, bez godine izdanja).

Zbog restriktivnih zakonskih odredbi o dvojnom državljanstvu u Kraljevini Norveškoj veliki broj bosanskohercegovačkih građana u toj zemlji traži ispis iz državljanstva BiH kako bi ostvarili pravo na državljanstvo Norveške. Ambasador BiH u Norveškoj Nedim Makarević u razgovoru za radio BIR ističe da ipak postoji način da se to izbjegne.

Uprava za vanjske poslove i dijasporu Rijaseta IZ je u Minhenu organizovala prvi seminar mreže mladih dijaspore.

Svaki se put uvjerim kako je vrijeme u zavičaju 1992. godine raspolovljeno krvavim nožem na dva nikad sastavljiva dijela. Svi smo mi iz doline rijeke Sutjeske, koji se, kao, osjećamo još živima, postali hodajuća groblja, ili, pak, odavno ležimo u nečijem sjećanju kao u još nezaborav-ljenu mezarju... Kad god se zateknem u haremu džamije u Šadićima, nahrupe snažne slike iz djetinjstva. Tu je abdesthana, pa ogromni kamen na metar-dva od zapadnog zida džamije, i prostrani orahov hlad, orekestri ptica u krošnjama, i lica koja se kreću tako što uviru jedno u drugo... Danas tu nema ni oraha, ni onih nekoliko šljiva uz rub harema, nema ni lica koja izgledaju kao da se na njima začinje Smak svijeta, imaju, međutim, u gornjem uglu džamijskog harema, uzdignuti bašluci šadićkim domaćinima poginulim na Suhoj gori u ranu jesen 1992. godine. U haremu je uvijek tiho, jedina buka i zuka je ona koju mi izdaleka donesemo u svojim glavama. Jedva da ima i mirisa. Kamen, koji kao da je, u drevna svilenosanjiva vremena, spušten s neba, i dalje stoji na svome starom mjestu. Kao opominjuća nebeska tačka na sve izgovorene i neizgovorene rečenice ovoga svijeta! I dok ispred bašlukā učim Fatihu, vidim Asima Smajlovića, zvali smo ga Aćim, Sulja Lončarića, Ibra Hajdarevića, Hasiba Puteša, vidim ih na Gaju, kraj virova Sutjeske, na putu prema Popovu Mostu, u zaigranostima iznad Kačare, u njihovim domovima, sve vrijeme vidim uzveseljene dječake u punim svojim bezbrižnostima i zanesenostima danom u kojemu su se zatekli. S njima je i Ejub Mešak, iz susjednog sela Ćureva... Među ukopanima u džamijskom haremu je i, nešto stariji, Smajo Glibo, stariji od mene nekolike godine, četnici su ga, kažu, uhvatili kad se iz šume privukao svojoj kući u Šadićima da nađe čizme. Ibro, Asim, Suljo, Hasib zajedno su poginuli u jednom septembarskom jutru kad su srpsko-crnogorski vojnici, iz pravca Ulobića, na Vučevu, privukli se kolibama na Suhoj gori i napali našu vojsku koja je, zapravo, bila skupina zbunjenih i na-vrat-na-nos naoružanih domaćina zatečenih u haosu i užasu istrijebljujuće neonacističke agresije. S donju stranu džamije, prema kući rahmetli Husa Haskovića i prema Polju, toliko su ugušćale vrbe i razno drugo rastinje da se u nekadašnjoj cvijetnoj avliji Haskovića ništa ne vidi, može samo da se naslućuje... A tamo gdje se, s lijeve strane Sutjeske, nekada prostirahu lijepo uređeni, obrađeni čairi, prema Perovićima, Dužici, Travniku, prema Prijeđelu, rastrčala se lakoma šuma, sve je zaraslo, i zrak kao da je zarastao u pustoš... Nigdje se, kao u džamijskom haremu u Šadićima, ne osjetim toliko svedenim na sjećanje, na uspomene; kao da ne postoji trenutnō vrijeme, nego se sva druga vremena i zadržane slike nanovo prepliću u mojoj svijesti, tvoreći neponovljivo jedinstvo od razasutih pričina i bezgranične sjete. Koliko god je smrti i umrlih u mezarjima, mnogo je više smrti i onih koji preseliše na Onaj svijet u preostalim našim životima. U džamijskom haremu, obavezno proučim Fatihu i imamu rahmetli Murat-efendiji Merdanu. On bi išao malčice pognut prema abdesthani, s blagošću i vedrinom koja je umirivala i udobravala sve oko sebe. Moj babo Agan bi, nakon abdesta, redovno obrisao desnu pa lijevu nogu o nogavice pantalona (nije tad u abdesthani bilo peškira) i onda navukao vunene čarape, uvijek vunene čarape, bilo da je ljeto, bilo da je zima. (I ja sebe, sve češće, zateknem da o pantalone brišem noge kad uzmem abdest gdje na meraji.) Nurko Bešović je volio glasno dozivati one koji bi stajali malo podalje. Tu je i Halilić, Halil Bunda, on upada u priču da bi pokazao kako i on o nečemu ima vlastito mišljenje. Alija Kršo je kačket okrenuo naopačke već kod šumarske kuće. Murat Smajlović bi uvijek bio u centru neke priče, volio je da priča i da ga se sluša dok priča. Mujo Fulurija je od onih koji voli i da bude gospodin. Derviša Muhovića ne mogu a da ne zamislim neraspoložena i nenasmijana. Zato su moj amidža Šaćir ili Huso Hasković uglavnom bili smrknutima. Pašo Ožegović ili Ejub Pačo su od onih domaćina  koje bi se rado upitalo za neki koristan domaćinski savjet. Među džematlijama, koji bi se iz više sela u dolini rijeke Sutjeske sastajali prvenstveno u petak, u vrijeme džume, nije bilo baš onih mlađih, osim Džemala Pilava iz Perovića, ili Velije Čorba iz Šadića. Svaki se put, u posljednjim odlascima u dolinu rijeke Sutjeske, uvjerim kako je vrijeme u zavičaju 1992. godine raspolovljeno krvavim nožem na dva nikad sastavljiva dijela. Svi smo mi iz doline rijeke Sutjeske, koji se, kao, osjećamo još živima, postali hodajuća groblja, ili, pak, odavno ležimo u nečijem sjećanju kao u još nezaboravljenu mezarju! Ovo je, međutim, 2017. godina. Ispred mene, među bijelim bašlucima, položeni su šehidi, bosanski šehidi, tako ih doživljavamo i trudimo se da ih tako doživljavamo, živjeli su, na selu, sasvim običnim seoskim životom i, vjerujem, nisu baš znali šta su to šehidi i ko su šehidi u muslimanskoj tradiciji, bili su mladi, samo je Smajo Glibo tek zašao u četrdesete, pa su, s drugim mladim šadićkim domaćinima, bili budućnost ovoga kraja. Hasib Puteš je bio moj vršnjak, Ibro mlađi osam godina, Smajo se volio družiti s mlađima od sebe, svi bismo u ljetnjim danima živo osjetili kako rijeka Sutjeska postaje ušćem nadošlim mladim energijama i sve odjednom postaje naše dokle god dopiru pogledi i čula... Na Jačištima ili Livadama igralo bi se klisa i pale, ili fudbala, dok sve uokolo ne zacrni a oči ne pobijele. A kad bih, u onim osamdesetim godinama prošloga stoljeća, dolazio u zavičaj, zaticao sam ih i u redovnim težačkim poslovima i u onim veselotugaljivim hedonističkim zanesenostima kad se, preda mnom, kao svršenikom Medrese, znaju posramiti poput djevojčica, i ja bih uvijek nastojao okrenuti priču na drugu stranu, da njima ne bude neprijatno što su “malo popili”, duboko osjećajući da je njihova blizina s Bogom mnogo iskrenija i intenzivnija od mnogih koji se ubiše zaposjesti prve safove u džamijama, od mnogih koji su pobjegli u neka daleka inostranstva kad je sa sviju strana ubijana zemlja Bosna. Bijaše sunčan dan kad su u džamijskom haremu iskopani mezari za njihove  sabrane posmrtne ostatke. Bilo je to dvije hiljade i neke godine. Na dženazu je došlo dosta i nas iz Sarajeva, Zenice, i iz raznih naših inozemstava. Među rodbinom i komšijama, svojom se pokretljivošću isticao Bajro Smajlović, Aćimov otac. Neko je glasno nešto prokomentirao, a Bajro se oslonio na svoju zdravu nogu i viknuo kako je tu njegov sin, nek se glasno ne priča, ovo je dženaza šehidima, mora se to znati, i žignulo me dok sam gledao u Bajra, nikad ga ranije nisam čuo da je na nekoga poviknuo, bijaše u njegovu istupu neke žalostive ponositosti, od sina Asima nađena je samo lobanja. Ibrov sin Admir trudio se biti potpuno sabran, nije ni stigao potpunije upamtiti i osjetiti svoga oca, pitao sam se koje mu i kakve slike prolaze kroz glavu. Ne mogu se sjetiti ko je sve bio na dženazi, znam da mi je poigravala jabučica u grlu i zasljepljivale oči od nadošlih slika dok sam, uz mezare, učio neku od sura. Ne znam ko je šta prigodno govorio. Siguran sam da ne postoje riječi ni rečenice u koje bi se mogle utisnuti nadošle emocije i misli. Šehidsko mezarje ostalo je svjedočiti na svoj vlastiti, grobljanski način. Više puta sam se pitao šta nama uistinu znače šehidska mezarja. Šta nama, preživjelimā, znače naši bosanski šehidi? Tekuća politika znala se često ogriješiti o šehidske porodice stranačkim/partijskim “ideologizacijama” i jeftinim politikantskim “upotrebama”. Pa i kad se, drugog dana Ramazanskog bajrama, koji je službeno prihvaćen i kao Dan šehida, uče Fatihe, ili “polaže cvijeće”, prvenstveno sudjeluju, pred televizijskim kamerama, dakako, ljudi iz politike, iz ove ili one političke stranke, s obzirom da, za medije i javnost, samo na taj način vijest postaje vijest i šehidi se, kao, trajnije zadržavaju u nacionalnoj memoriji. Ali to su već traumatična pitanja ove i ovakve, surove bosanske tranzicije, ne bih u ovome sjećanju o tome... Ostaje nam da znamo kako je najsuštinskija istina da su bol i tuga uvijek pojedinačni, uvijek lični, uvijek moji. Često, i kad sam u Sarajevu, odem do šehidskog mezarja u haremu džamije u Šadićima. I proučim Fatihu. Rahmet njihovim hrabrim i plemenitim dušama!