Potpredsjednik bh. entiteta RS Ramiz Salkić danas je u Sarajevu razgovarao sa Waqarom Azmijem, osnivačem i predsjednikom Fondacije "Remembering Srebrenica“ iz Velike Britanije, koja njeguje sjećanje na genocid počinjen u julu 1995. godine u Srebrenici.

Član Predsjedništva Bosne i Hercegovine Željko Komšić uputio je zahtjev za održavanje hitne sjednice Predsjedništva BiH zbog migrantske krize, te je predložio da Oružane snage BiH pruže pomoć Graničnoj policiji u borbi protiv ilegalnih migracija.

Grad Sarajevo počinje s izgradnjom novog objekta ”Vidikovac“, kultnog okupljališta mnogih građana na mjestu s kojeg se pruža najljepši pogled na glavni grad Bosne i Hercegovine, poručio je danas na konferenciji za novinare gradonačelnik Sarajeva Abdulah Skaka.

(stidljiv pogled na ratnu Banja Luku) Prvi roman mlade spisateljice Lane Bastašić, rođene u Zagrebu, dio života provela u Banja Luci sa adresom u Barseloni, kao rijetko koji prvijenac izazvao je pozornost i ocjene književne kritike koji su zamalo doveli do, nekad, prestižne NIN-ove nagrade (roman je ušao u finalni krug). Jedan od dva fabulativna toka romana vezan je Banja Luku u godinama agresije i donekle detektuje dio onog što se u ovom gradu dešavalo. U brojnim ocjenama koje su se pojavile po izlasku ovog djela akcenat je stavljan uglavnom na stilski postupak (ne mislimo ništa loše o tome): Luis Kerol i Elena Ferante u potrazi za belim zecom susreli su se u Zemlji čuda na brdovitom Balkanu. Nema tako crne noći kao one kroz koju kao kroz fantazmagoriju putuju dve bivše prijateljice u priči poput prosutog mastila raširenoj belinom papira. Gotovo kao Alisino spuštanje u utrobu sna, roman Uhvati zeca formira Rošrahovu mrlju sećanja na jedno detinjstvo, prijateljstvo, jednu ljubav i jednu zemlju. (Jasmina Vrbavac) Roman Uhvati zeca govori o tome kako je biti žena neprekidnog tranzita, lutanja između prinudnih, dodijeljenih domova i onih imaginarnih koje same gradimo i ponovo osvajamo. Roman govori prvenstveno o ženskom prijateljstvu, što je itekako zahtjevan zadatak, potrebno je mnogo vještine kako pisati o ženi, kako stvoriti ženski identitet, bez da je on odbljesak nekog muškarca, nego da taj identitet postoji sam za sebe. (Mirela Hadžić) U romanu Uhvati zeca Lane Bastašić ova dualnost pomirena je na najbolji mogući način. Prvo, odabran je atraktivan centralni motiv, sa kojim se periferni prepliću opravdanim redosljedom, dajući ritmu novi impuls baš kad pomisliš kako će da splasne i raspline se u detaljima. Drugo, stil i pristup naraciji otkrivaju talenat (što se mora istaći, imajući u vidu da se radi o romanu-prvijencu), kao i stečenu sposobnost da se obimna građa uobliči tako efikasno, da za naknadna preispitivanja teško da ima mjesta. (Sara Radojković) Zanimljivo, ni u jednom književno-kritičkom prikazu (nama dostupnom a ima ih, za prvu knjigu, neobično puno) nemamo pozivanja na roman Sara i Serafina Dževada Karahasana koji je zasnovan na latinskoj frazi nomen est omen (ime je znak) jer dramatičnost šta u različitim povijesnim okolnostima znači biti Sara a ne Serafima (Drugi svjetski rat) na izvjestan način (sa manjim intenzitetom) ponavlja se u Banja Luci u periodu nesankcioniranih ubistava i etničkog čišćenja. Porodica Begić (majka sa dvoje djece, otac mlad umro) postaje Berić, Lejla i Armin Lela i Marko što ih ne spašava (kao što Saru spašava što je Serafina) jer poodrasli dječak Armin (iako Marko) misteriozno nestaje a Lejla (Lela) izvrgnuta je neprestanim poniženjima: Dejan, Rade, Miroslav, i Aljoša. Počeli su da te zadirkuju čim si promijenila ime. Izduvali bi sline u istrgnutu stranicu, a onda je zgužvali i bacili na tvoja leđa. Na poleđini tvoje sveske iz srpskog izrezbarili su neravni krst i napisali četiri ćirilična slova S u njegove ćoškove. Za Armina: Bila sam uvjerena da ću negdje vidjeti Armina, da ću biti ta koja će ga pronaći i vratiti. Kao da nije sam znao put do kuće. Tad još nisam htjela da priznam da je naš grad bio suviše mali za tako nešto. Tamo se ljudi nisu mogli izgubiti. Samo su nestajali. Poslije romana Četvorolisna djetelina Radmile Karlaš koji djelomično otvara pitanja zločina u Prijedoru, Uhvati zeca Lane Bastašić je djelo koje stidljivo zaviruje u Banja Luku u njenom (koliko znam) najnečasnijem historijskom periodu. Nemamo iluzija da će drugi kazati nešto više o bestijalnosti sprovedenoj u bosanskim gradovima (mada bi ljudki bilo vratiti dug Ivanu Goranu Kovačiću i Skenderu Kulenoviću) ali hoćemo za svako umjetnički kazano slovo, vezano za navedeno, kazati - hvala.

Mogu li se mubarek dani ramazana, najbolje vrijeme kada se može doći do ljudskih srca, iskoristiti da se skrene pažnja na problem izrabljivanja radnika u našem društvu?   Savez samostalnih sindikata BiH je javno i bez kalkulacija upozoravao i svoje članstvo, ali i predstavnike vlasti, da će donošenje Zakona o radu Federacije imati negativne posljedice na radnike, da neće smanjiti stopu nezaposlenosti i da će, u konačnici, dovesti do dodatnog iseljavanja radno sposobnog stanovništva iz naše zemlje. Nažalost, bili su upravu i sada javnost svjedoči onome na šta su upozoravali.   Radnik bez plate se mora žaliti u roku od 30 dana  U izmjenama i dopunama Zakona o radu Federacije BiH (Službene novine Federacije BiH broj 89/18), koje su stupile na snagu 17.11.2018. godine, izmijenjena je, između ostalog, veoma bitna odredba člana 114. Zakona koja se odnosi na postupak ostvarivanja prava iz radnog odnosa. Prema stavu 1. ovog člana radnik, čije je pravo povrijeđeno, mora u roku do 30 dana zahtijevati od poslodavca ostvarenje tog prava. Prema riječima predsjednika Saveza samostalnih sindikata BiH Selvedina Šatorovića stavom 2. ovog člana je propisano da ako poslodavac u roku od 30 dana od dana podnošenja zahtjeva za zaštitu prava ili postizanja dogovora o mirnom rješavanju spora iz člana 116. stav 1. ovog zakona ne udovolji tom zahtjevu, radnik može u daljem roku od 90 dana podnijeti tužbu pred nadležnim sudom. Stavom 3. ovog člana je propisano da zaštitu povrijeđenog prava pred nadležnim sudom ne može zahtijevati radnik koji prethodno poslodavcu nije podnio zahtjev iz stava 1. ovog člana, osim u slučaju otkaza ugovora o radu u skladu sa ovim zakonom. „Dakle, iz navedene odredbe je jasno da se radnik poslodavcu sa prethodnim zahtjevom za ostvarivanje prava iz radnog odnosa, a prije podnošenja tužbe, ne mora obraćati samo u slučaju otkaza ugovora o radu, a u svim drugim slučajevima kršenja prava radnik se mora prvo obratiti poslodavcu za zahtjevom za ostvarivanje prava, i to u roku od 30 dana od povrede prava odnosno saznanja za povredu prava. U slučaju da radnik, iz bilo kojeg razloga, a razlozi mogu biti brojni - strah, neznanje, neinformisanost, specifično radno vrijeme, smjenski rad, rad na terenu itd., propusti podnijeti takav zahtjev, isti ne može tražiti ostvarivanje tog prava u sudskom postupku“, pojasnio je Šatorović. S obzirom na ovo, kako objašnjava Šatorović, ako se radi o novčanom potraživanju temeljem radnog odnosa, radnik koji se poslodavcu ne obrati pisanim zahtjevom za ostvarivanje prava, ako mu bude uskraćeno, i to u prekluzivnom roku od 30 dana, ne može podnijeti ni tužbu radi ostvarenja tog prava! „To znači da ovo pravo radnik više neće moći ostvariti, odnosno da će to pravo trajno izgubiti, bez obzira što se radi o nečemu što je temeljem radnog odnosa zaradio - u pitanju je njegov novac, odnosno njegova imovina, što mu nikako ne bi smjelo biti uskraćeno na ovakav način. Treba istaći da ovo rješenje potpuno besmislenim čini i rok zastare od tri godine iz člana 115. zakona o radu, u situaciji kad se radnik za svako dospjelo, a neisplaćeno mjesečno potraživanje mora posebno obraćati poslodavcu sa pisanim zahtjevom, u vrlo kratkom roku, a onda i podnositi tužbu sudu ako potraživanju ne bude udovoljeno od poslodavca, u daljnjem roku od 90 dana. Ako to ne učini, radnik ne gubi samo pravo na obraćanje sudu, on praktično gubi i pravo na ova potraživanja, bez obzira da li se ona nalaze unutar trogodišnjeg zastarnog roka!“, kaže Šatorović. Šatorović: „U slučaju da radnik, iz bilo kojeg razloga: strah, neznanje, neinformisanost, specifično radno vrijeme, smjenski rad, rad na terenu itd., propusti podnijeti takav zahtjev, isti ne može tražiti ostvarivanje tog prava u sudskom postupku.“   Strah od poslodavaca Sam rok zastare i nije sporan, sporno je što veliki broj radnika uopšte neće smjeti svoja prava potraživati od poslodavca, odnosno putem suda. „Treba naglasiti da ovakva odredba ne postoji u komparativnom pravu, odnosno ne sadrže je ni zakoni o radu Hrvatske, Srbije, Republike Srpske niti Crne Gore. Onemogućavanje radnika da se obrati sudu ako se prethodno nije obratio poslodavcu, i to u prekluzivnom roku od 30 dana od dostave odluke kojom je povrijeđeno njegovo pravo ili saznanja za povredu prava, predstavlja i ograničenje ustavnog prava na pristup sudu. “Ono što je posebno zabrinjavajuće je da će doslovnom primjenom člana 114. Zakona o radu naročito biti pogođeni radnici realnog, prvenstveno tzv. privatnog sektora. Razlozi su slaba sindikalna organizovanost, neinformisanost, neznanje, radni uslovi, specifično radno vrijeme, rad na terenu, a posebno činjenica da su radnici uglavnom angažovani temeljem ugovora o radu na određeno vrijeme, te posljedično ogroman strah od poduzimanja bilo kakve radnje koja bi mogla izazvati negativnu reakciju poslodavca, prvenstveno u smislu neprodužavanja ugovora o radu. Ovo su problemi koji se u praksi već dešavaju. S druge strane, upravo su radnici u realnom sektoru u najvećoj mjeri izloženi problemu neisplate plata, naknada plate, naknada koje nemaju karakter plate itd.“, pojasnio je Šatorović. Kada je u pitanju neisplata plate, članom 80. Zakona o radu jeste propisano da je poslodavac koji ne isplati platu u zakonskom roku ili je ne isplati u cijelosti, dužan do kraja mjeseca u kojem je dospjela isplata plate radniku uručiti obračun plate koju je bio dužan isplatiti. Ovaj obračun plate smatra se izvršnom ispravom, na osnovu koje radnik može kod suda pokrenuti postupak izvršenja radi naplate svog potraživanja. Međutim, ako poslodavac radniku ne isplati platu, a ne uruči mu ni obračun plate, proizilazi da se radnik poslodavcu mora obratiti sa pisanim zahtjevom za uručivanje obračuna neisplaćene plate, a ako to ne učini, doslovnom primjenom člana 114. Zakona o radu izgubio bi pravo da ovo svoje potraživanje ostvaruje putem suda. Usporedba sa zakonima u regionu O tome koliko je aktuelni Zakon o radu Federacije BiH u ovom dijelu nedorečen svjedoči i činjenica da on apsolutno ne sadrži odredbu koja eksplicitno propisuje da je poslodavac obavezan radniku isplatiti platu za izvršeni rad. Primjera radi, član 90. stav 1. Zakona o radu Hrvatske je propisao da je poslodavac dužan radniku obračunati i isplatiti platu u iznosu utvrđenom propisom, kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu, odnosno ugovorom o radu. Ovakva odredba u Zakonu o radu Federacije BiH ne postoji, pa ostaje da se obaveza poslodavca da radniku isplati platu, podrazumijeva. Šatorović je istakao problem sankcionisanja kršenja radničkih prava. „Kada su u pitanju kaznene odredbe odnosno inspekcijska zaštita, zanimljivo je, ali ne i slučajno, da je izmjenama i dopunama Zakona o radu ujedno brisan i član 172. zakona, koji je propisivao kaznu od 10.000,00 do 50.000,00 KM za poslodavca koji ne isplati platu radniku u zakonskom roku. Ovaj prekršaj je dopunom zakona ugrađen u član 171. zakona, koji propisuje kaznu 1.000,00 do 3.000,00 KM, i to ako poslodavac „iz neopravdanih razloga“ ne isplati platu ili je ne isplati u cjelosti. Dakle, sada imamo deset ili dvadeset puta manju kaznu za poslodavca koji radnicima ne isplati plate, bez obzira o kojem broju radnika je riječ, a svakako ostaje otvoreno i pitanje ko odlučuje o opravdanosti razloga za neisplatu plate.“ Samo 100 hiljada maraka kazni Kada su u pitanju inspekcije koje bi trebale biti neka zaštita radniku, možemo navesti primjer da je u Zeničko-dobojskom kantonu od sistematizacijom predviđenih 12 inspektora anagažovano samo sedam, što je apsolutno nedovoljno s obzirom na broj poslodavaca, odnosno radnika. Vezano za izrečene sankcije, prema izvještaju Kantonalne inspekcije zaštite na radu ZDK, u 2017. godini poslodavcima su izrečene novčane kazne u ukupnom iznosu od čitavih 500 KM, što je prosto nevjerovatno ako se zna kakvo je stanje u ovoj oblasti. S druge strane, inspekcija rada ZDK je izrekla sankcije u ukupnom iznosu od oko 100.000,00 KM, za cijelu godinu dana u kantonu koji ima preko 80.000 radnika, iako su kršenja radničkih prava ogromna i svakodnevna. Dakle, kapacitet inspekcije kao subjekta koji treba osigurati poštivanje zakona, pa i radničkih prava je ne samo ograničen, nego praktično nepostojeći, a slična je situacija i u drugim kantonima. „Svjedoci smo da je, još od vremena prije samog usvajanja Zakona o radu, u javnost plasirano mnogo neistinitih i nepotpunih informacija o samom tekstu Zakona, koje su svakako za cilj imale da privole radnike, njihove sindikalne predstavnike, ali i javnost da prihvate usvajanje takvog zakona i da se ne protive njegovom sadržaju. Kada se sve gore navedeno uzme u obzir, sa punim pravom se može zaključiti da će primjena člana 114. Zakona o radu imati nesagledive posljedice po, u prvom redu materijalna prava radnika, odnosno njihovu imovinu, i to naročito onih kategorija koje i jesu najugroženije i najmanje zaštićene, kao i da male sankcije te nepostojeći kapacitet inspekcija rada za osiguranje poštivanja zakona neodgovornim poslodavcima širom otvaraju mogućnost da takvu situaciju iskoriste, odnosno zlouporijebe“, zaključio je Šatorović. Bez fetve o izrabljivanju radnika Na adresu sekretarijata Vijeća muftija poslali smo upit da li su razmatrali pitanje donošenja fetve o zabrani izrabljivanja radnika, s obzirom da je Vijeće muftija iznosilo stavove i izjave i u vezi s pitanjima koja, na prvi pogled, ne ulaze u domen rada ovog tijela Islamske zajednice. „Pitanje, kako navodite, ‘izrabljivanja radnika’ je veoma kompleksan problem, u čije rješavanje se trebaju uključiti, prije svih drugih, nadležna izvršna i zakonodavna vlast, zatim sindikati, poslodavci i ekonomsko-socijalna vijeća. Ovo pitanje se ne može rješavati putem fetvi ili stavova Vijeća muftija ili bilo kojeg drugog organa Islamske zajednice. Islamska zajednica može, a to i čini, samo apelirati na poslodavce i radnike da svako sa svoje strane izvršava svoje obaveze, kako bi mogao tražiti i svoja prava. Napominjemo da je reisu-l-ulema u svojim hutbama i obraćanjima ukazivao na brojne devijacije i nepravde u našem društvu, a jedna od njih je i nepravda prema nekim radnicima. Također, fetva-emin, koji svakodnevno odgovara na pitanja vjernika, u svojim odgovorima se doticao i tog pitanja, a tretirao ga je i u svojim stručnim radovima. Takav jedan rad pod naslovom Zaštita radničkih plata i nadnica u islamskom pravu objavio je u Takvimu Rijaseta Islamske zajednice od 2003. godine“, stoji u odgovoru Vijeća muftija. Ipak, kada se uzme u obzir težina ovog problema i dugoročne posljedice, pitanje izrabljivanja radnika je jednako važno kao i druga pitanja od vitalne važnosti, kao što je borba protiv poroka kocke i klađenja, čemu je posvećena 2019. godina. Štaviše, kocka i brojni drugi poroci mogu biti posljedica upravo psihičkog i materijalnog stanja radnika, najveće grupacije bh. populacije, stoga ostaje pred Islamskom zajednicom da se ovom pitanju daje više pažnje, barem da se jedanput u godini hutbom skrene pažnja na važnost čuvanja radničkih prava. U vezi s ovim, veliki izazov za brojne imame jeste govoriti objektivno o zaštiti radnika i u isto vrijeme ne izgubiti podršku privrednika koji doniraju sredstva za važne projekte. Profesor u Gazi Husrev-begovoj medresi Salih ef. Haušić o odnosu prema radnicima u svjetlu islama nam je kazao da obespravljeni radnici gledaju kako njihov poslodavac kupuje skupocijene vile, automobile i javno pokazuje darežljivost i dobročinstvo dajući priloge u humanitarne svrhe, a preče je da radnicima isplati zarađene plate i prestane ih tretirati kao robove. „Poslodavci bi trebali imati na umu da je bolje da ne daju prednost dobrovoljnim ibadetima nad pravima njihovih radnika. Sjetimo se riječi Allaha, dž.š.:’„Moji robovi, Ja sam zaista zabranio sebi zulum i učinio Sam ga zabranjenim među vama, pa ne činite jedni drugima nasilje“‘, kazao je profesor Haušić. Ako poslodavac radniku ne isplati platu, a ne uruči mu ni obračun plate, proizilazi da se radnik poslodavcu mora obratiti sa pisanim zahtjevom za uručivanje obračuna neisplaćene plate, a ako to ne učini, doslovnom primjenom člana 114. zakona o radu izgubio bi pravo da ovo svoje potraživanje ostvaruje putem suda.  

Bilješke o smrti, bilješke o životu Muminovićeve slike bile su moj prvi susret sa živim slikarskim ostvarenjima nekog od slikara. Dijete u meni je u tim živim kaldrmama, zagonetnim doksatima, naherenim krovovima, samozatajnim česmama, munarama što se uzvijaju prema nebesima prepoznavalo onaj zavičaj srca u čijim se nježnim koloritnim sazvučjima jednako osjeća i ushićenost i vječno titrajuća strepnja naprema sociopolitičkog konteksta u kojemu su slike nastajale... Moj prvi susret s Ahmetom Muminovićem (1945.-2019.) dogodio se u septembru 1970. godine. Bio sam još u osnovnoj školi. Babo Agan je, iza džume-namaza, donio u kuću list Preporod, za koji je hodža Merdan rekao da su to “naše muslimanske novine”, i koliko god sam bio začuđen kako neke novine mogu biti muslimanske, obradovao me taj prvi Preporodov broj, a kako u njemu bijaše i harfova, odmah se znalo da “našu muslimansku novinu” valja držati na istaknutom mjestu. Svi mi koji smo u tim vremenima odrastali uz Male novine i čuvene stripove o Timu Tyleru, Tarzanu, Malom partizanu i drugim strip-junacima toga doba, odjednom smo bili u zanimljivoj prilici da gledamo u crteže i čitamo stripove onih crtača koji nose ime nekog od mnogih domaćina ili dječaka iz Kruševa i razbacanih sela u dolini rijeke Sutjeske. Kad sam, koju godinu kasnije, kao učenik Medrese, prvi put u svome životu uvratio u prostorije Preporoda (današnja Ulica Zelenih beretki tad se, “kako je i priličilo”, zvala Ulica JNA) i kad me na vratima dočekalo vedro i nasmijano lice Mehmedalije Hadžića, po zidovima prostorija Udruženja ilmije vidio sam slike s čaršijskim muslimanskim motivima čiji je autor bio Ahmet Muminović. Izuzmem li socrealističke bojanije moga nastavnika likovnog vaspitanja Đura iz Osnovne škole “Sava Kovačević” na Popovu Mostu (ne mogu se sjetiti kako se moj živopisni nastavnik prezivao), Muminovićeve slike bile su prvi susret Hadžema Hajdarevića sa živim slikarskim ostvarenjima nekog od slikara. Dijete u meni je u tim živim kaldrmama, zagonetnim doksatima, naherenim krovovima, samozatajnim česmama, zatečenim dimijama, munarama što se uzvijaju prema nebesima prepoznavalo onaj zavičaj srca u čijim se nježnim koloritnim sazvučjima jednako osjećala i ushićenost i vječno titrajuća strepnja naprema sociopolitičkog konteksta u kojemu su slike nastajale. Ahmeta Muminovića sam često sretao na ulici, uvijek u gospodstvenoj uspravnosti i sigurnosti koju mogu imati jedino ljudi koji snažno vjeruju u sebe; neko bi rekao: “Eno Ahmeta”, i svi bismo, s naročitom udivljenošću, pogledali u njegovu pravcu, najčešće bi to bilo negdje na potezu od Baščaršije pa prema Vječnoj vatri u Titovoj ulici. Bio sam u prilici da se s Ahmetom Muminovićem neposredno upoznam (i rukujem) tek mnogo godina kasnije, negdje 1991. godine, kad je formirana redakcija Muslimanskoga glasa a Ahmet bio zamoljen da bude tehnički urednik sedmičnika. Rekao je da bi rado to bio, bila bi mu velika čast, imao je naročito poštovanje prema Azizu Kadribegoviću i Ismetu Veladžiću, ali ima već posao, dugo je u Malim novinama, pa je zamolio da posao tehničkog urednika Muslimanskog glasa preuzme njegov sin Safer, a on će biti u prilici da pripomogne kad god bude šta zatrebalo. Fragment stripa “1001 noć” Ahmeta Muminovića objavljenog u prvom broju “Preporoda” 1970. godine   Negdje pred sami rat, Esad Sejtarija me zamolio da za njegovu netom pokrenutu izdavačku kuću napišem prigodnu slikovnicu. Tekst Bajramskih cipela napisao sam u trolejbusu, nakon održane nastave u Medresi, od današnjeg Trga Šesti april do Kvadranta C5, na Dobrinji, gdje sam stanovao. Imena dvojice braće dječaka, Dževada i Nedžada, posudio sam od dvojice tadašnjih prijatelja angažiranih oko redakcije Muslimanskoga glasa – Dževada Hodžića i Nedžada Latića. Ilustracije slikovnice Bajramske cipele uradio je na svoj autentični slikarski način upravo Ahmet Muminović. Govorilo se da je slikovnica štampana u, najmanje, dvadesetak hiljada primjeraka, doživjela je više izdanja, što je bio veći tiraž od svih mojih drugih dvadeset-trideset objavljenih knjiga. (Slikovnica Bajramske cipele bila je moj halal-poklon izdavačkoj kući “Sejtarija” i, koliko znam, prva publikacija u izdanju ovoga nekada čuvenog izdavačkog preduzeća.) Radovalo me i kad je Ahmet Muminović, prema scenarističkim uputama Aziza Kadribegovića, ilustrirao višetomno izdanje Kur’anskih pripovijesti, u izdanju nekadašnje izdavačke kuće “Bemust”. Bilo je to mnogo više od obične, tekuće vjerskopedagoške literature. Kao sad da gledam Mustafu Bećirovića, vlasnika “Bemusta”, kako na Sajmu knjiga u Frankfurtu 1996. godine, ili, možda, godinu dana kasnije, ponosito stoji kraj svoga velikog i vrlo inovativnog izdavačkog projekta. Pošto je završio studij historije, Ahmet Muminović je naročito bio nježan prema i popularnim i skrivenim temama iz bosanske i balkanske povijesti. Kroz strip je ilustrirao biografije mnogih južnoslavenskih pisaca i istaknutijih ličnosti. Njegovi crteži i stripovi prepoznavani su po jasnoj i preciznoj liniji, po brižnoj i odnjegovanoj teksturi strip-kadra, u kojemu je vizualno akcentirana suština poruke koja se iznosi u pojedinoj dionici stripa, ali i s onim važnim crtačkim detaljima koji pojedine strip-dionice nadopunjuju dodatnim sociokulturalnim informacijama i kontekstima. Ono što je bilo naročitom u Muminovićevoj slikarskoumjetničkoj biografiji jest činjenica da je stripom o sarajevskom ilegalcu Valteru iz Drugoga svjetskog rata postao najtiražniji jugoslavenski strip-crtač samim tim što je strip-verzija popularnoga bosanskohercegovačkog i jugoslavenskog filma Valter brani Sarajevo u Kini doživjela tiraž od osam miliona primjeraka. Ahmetovom crtačkom inventivnošću bio je, kažu, oduševljen i režiser filma Hajrudin Šiba Krvavac. Sve su mi se ove slike vraćale u sjećanje kad smo početkom ove godine ispraćali Ahmeta Muminovića na Onaj svijet. Preselio je, nekako, iznenada, 24. januara 2019., u sedamdeset petoj godini života. Vlakovo i druga sarajevska i bosanska mezarja odavno su postala najintenzivnija naša ovozemaljska sastajališta. Kao da s rahmetlijama sahranjujemo i mnoge dijelove vlastitih života! Postoje pojedinci za koje su biografski podaci sekundarni samim tim što njihove biografije i ostvarena djela pripadaju svima nama. Ipak, valjalo bi navesti da je Ahmet Muminović rođen 1945. godine u Gornjem Vakufu. Srednju školu je završio u Bugojnu. Kako je od Gornjeg Vakufa do Bugojna putovao tadašnjim vozom ćirom, u jednom je razgovoru za novine rekao da je emotivno jako vezan za vozove, pruge, putovanja, pa mu je najomiljeniji strip koji je uobličio bio i ostao “Dječak i lokomotiva”. U tim je epizodama, kako je sam priznao, crtao svoga sina. (Taj Ahmetov sin, Safer, sadašnji je likovni i tehnički urednik u Preporodu, koji će, uz ostale tekstove predviđene za ovaj broj, prelamati i tekst o svome ocu.) Prvo zaposlenje Ahmet Muminović je stekao upravo u Preporodu, da bi, od 1972. pa do početka fašističke srpsko-hrvatske agresije na državu Bosnu i Hercegovinu, dvije decenije, dakle, obavljao poslove likovnog i tehničkog urednika sarajevskih Malih novina. U biografskim podacima, rasutim po Internetu, stoji da je u vrijeme agresije i rata bio angažiran kao ratni novinar. Pokrenuo je i uređivao list Ratni glas – Republika BiH. Nakon rata bio je glavni urednik i direktor dječije i omladinske štampe (Male novine, Vesela sveska) u okviru “Avazove” medijske, grafičke i izdavačke grupacije. Dugi niz godina je, kao povjesničar po obrazovanju, uređivao u Dnevnom avazu rubriku “Znamenja Bosne i Hercegovine”. Njegovi stripovi, slike, ilustracije objavljivani su u Švedskoj, Finskoj, Francuskoj, Španiji, Turskoj, Kini i drugim zemljama. Prvi Muminovićev strip zvao se Nikolino. Radnja je smještena u kraj XVII. stoljeća. Priča se odvija tako da Dubrovčanin Nikolino i njegov prijatelj i vodič Emir, iz epizode u epizodu, dobijaju zadatke od Dubrovačke republike da u Carigrad prenesu porez koji Dubrovnik plaća sultanu. Iza Muminovića je ostalo cijelo jedno bogatstvo stripova, crteža, slika na najrazličitije aktualne, povijesne i popularne teme. U svome izgrađenom antilicemjerstvu prema lažnim moralističkim smislovima života nije se libio kadikad biti i društveno subverzivan. U jednom intervjuu kaže da je imao veoma ozbiljne ponude da radi i živi u Turskoj, ali ostao je vjeran svojoj zemlji Bosni. Jednom je od novinara izjavio da je crtanje za njega najljepši i najlakši posao na svijetu. Iz tog je razloga i mogao ostvariti impozantno crtačko i slikarsko djelo. Zamišljam kako se slijedeće, 2020. godine, kad bi list Preporod trebalo da obilježi pedeset godina svoga postojanja, održava baš tim povodom (u auli Gazi Husrevbegove biblioteke, ili gdje drugdje u Sarajevu) i velika izložba slika, crteža, stripova, pedesetogodišnjega slikarskoumjetničkog rada rahmetli Ahmeta Muminovića, a ja ću, dok budu o Muminovićevu slikarskom svijetu govorili, recimo, Aziz Kadribegović, profesor Enes Karić, Ahmetov sin Safer Muminović, i mnogi drugi, stajati malo postrani, s ushićenoću istog onoga dječaka iz septembra 1970. godine kojemu je babo Agan donio iz džamije prvi broj Preporoda i preko čijih se stranica taj dječak susreo s jednim posebnim i važnim imenom bošnjačke i bosanskohercegovačke kulturne povijesti – rahmetli Ahmetom Muminovićem... Bog mu dao lijepi Džennet!  

Roberto Saviano (Napulj, 22 septembar, 1979) je italijanski novinar, autor i borac za ljudska prava. Autor je bestselera Gomorra i NulaNulaNula. Autor je serije “Gomora”. U svojoj knjizi Gomorra (2006.) upotrijebio je istraživačku i književnu formu kako bi ispričao ekonomsku stvarnost i određena obilježja camorrina carstva. Godine 2006. na priredbi za pravednost Saviano se popeo na pozornicu i izrekao poznate riječi: Iovine, Schiavone, Zagaria ne vrijedite ništa! Na glavnome trgu u mjestu Casal di Principe mladi je pisac prozvao šefove organiziranoga kriminala u Kampaniji. Nakon Gomorre objavljuje niz zbirki eseja i članaka te nekoliko romana: Ljepota i pakao. Zapisi 2004.-2009. (2009.), Riječ protiv Camorre (2010.), Pođi sa mnom (2011.) (djelo je nastalo po istoimenoj te iznimno uspješnoj italijanskoj tv-emisiji), istraživački roman Nula Nula Nula (2013.) te roman o odrastanju La paranza dei bambini (2016.). Za svoje autorsko djelovanje i društvenu angažiranost dodijeljene su mu mnoge nagrade, a poznati nobelovci Orhan Pamuk, Dario Fo, Rita Levi Montalcini, Günter Grass, Desmond Tutu i Mihail Gorbačov 2008. godine potpisali su članak u kojem podupiru Saviana u borbi protiv camorre. Saviano piše za poznate novinske časopise La Repubblica, L’Espresso, El Paìs, The New York Times, Die Zeit, Expressen i The Washington Post. Od 2006. živi pod strogom policijskom zaštitom te i dalje piše usprkos camorrinim prijetnjama. Dokumentarni roman-prvenac o uticaju kriminala na cijeli svijet! U ovoj ubedljivoj i brižljivo dokumentovanoj knjizi Roberto Savijano je rekonstruisao beskrupulozne ekonomsko-finansijske i osvajačke mehanizme klanova Napulja i Kazerte, povezujući istovremeno i svojom pripovedačkom fantazijom poslovne mehanizme Kamore sa ratničkim fatalizmom japanskih samuraja srednjeg vijeka. Tako je stvorena ova neobična i snažna knjiga, strastvena i brutalna kao Sodoma i Gomora, objektivna i vizionarska u isto vrijeme, knjiga koja je i istraživanje i književnost, prepuna realnog užasa i uznemirujuće draži, knjiga u čijem je svakom dijelu njezin mladi autor, rođen i odrastao u zemlji najsurovije kamore – sistema – uvijek prisutan u prvom licu. Tako su nastale ove stranice koje čitaoca hvataju za gušu i silovito ga uvlače u ponor stvarnosti, gdje je, čini se, pristup nemoguć i najradikalnijoj mašti.

Učio sam o tome ko sam i šta sam. Naučio sam – bio je to doslovno proces učenja – da još jedan takav napad na temeljnom, biološkom nivou nećemo i ne možemo preživjeti Ovdje rano pada mrak. Bio je novembar. Tada ovdje i ne sviće. U sudnici je svjetlo. Odveć svjetlo. Sve ima jasne i oštre ivice, sve je odveć vidljivo. U svakom smislu. Imao sam osjećaj da je vidim iza neprozirne zavjese spuštene na neprobojno staklo koje je sudnicu odvajalo od galerije. U njenom glasu bilo je nešto familijarno. Nisam znao ko je, nisam mogao ni naslutiti, ali znao sam o čemu će svjedočiti. Bio je prvi dan četvorodnevnog pretresa o kazni Draganu Nikoliću, komandantu logora Sušica kod Vlasenice. Skoro svi moji su „prošli“ kroz Sušicu. Samo je jedan preživio. Zato sam prema njoj osjećao bliskost. Vidio sam je. Slušao sam kako priča o sebi i moj um je stvorio sliku muslimanke iz više srednje muslimanske klase, pomalo distancirane od provincije u kojoj je živjela, obrazovane; dalje nisam zamišljao, ali sam znao da su takve uvijek prve silovali. Naša – kažem naša, a mislim iz Voljavice – Azra je prije rata hodala sa Srbinom iz sela s drugog kraja opštine. Dovozio ju je autom do ulaza u selo, gdje je ona skidala cipele, obuvala tene i onda preko polja išla kući do koje nije bilo asfaltnog puta, na proplanku iznad. Jednu noć su je sačekali stariji – ne mlađi, nego samo oni koji su joj mogli biti roditelji – i istukli je. Žitkovcima. Ona je nastavila. Drugi put su je ozbiljno istukli. Prestala je. Ne znam zašto sam pomislio na Azru kada je svjedok SU-032 najavljena, a zastor na sudnici se počeo polahko spuštati. Osuđeni na dugo umiranje Pričala je o sebi: „Živjela sam s mužem i sinom u Vlasenici i radila do 8. jula 1992. godine. Osmog jula su došli nepoznati ljudi. Imali su čarape na glavama i izveli mene, mog muža i sina. Nismo znali gdje nas vode. Stavljeni smo u kombi i odvezeni u logor Sušica. Izveli su nas, žene i djecu, a muškarce odveli u nepoznatom pravcu. Među njima i mog muža (...) Nikad više. Nikad više. Nikad ga više nisam vidjela. Nikad nisam saznala gdje je.“[1] Silovana je drugu noć u Sušici. Mićo Gojković bio je stražar u logoru. Narednu noć nije bio u smjeni, ali je došao po nju pred kapiju, u crvenom autu. Nikolić je izveo i predao. Kasnije je izašao pred kapiju i uveo je u logor. „Kada sam ušla u hangar, moj sin je plakao. Svi su me zgledali. Osjećala sam se bijedno. Bila sam tako ponižena, tako pogažena. Nisam više bila ničija mater i... ili ničija supruga.“[2] Nije se više mogla zaustaviti poslije toga: „Otada je prošlo 11 godina, ali moj sin je još uvijek zamišljen, zatvoren, tužan, zna šta mi se dogodilo. Povučen je. Ne razgovara ni sa kim. Tužan je. Često mi kaže da ne želi više živjeti. Kaže mi da često misli o samoubistvu“.[3] Želio sam da je zagrlim. Htio sam da kleknem pred tom ženom. Da padnem ničice pred njom. Bilo je većih suđenja. Ili to možda želim sada, možda sam tada bio previše otupio, previše premro da osjećam bilo šta. Sjedio sam sam u sudnici, a preda mnom se kao na filmu – bio sam samo brižljivi posmatrač – odvijala historija tog naroda u koji sam se rodio, u svojim najkrvavijim i najmračnijim detaljima. Otkrivao sam ko sam slušajući. Gledajući. Čitajući. Učio sam o tome ko sam i šta sam. Naučio sam – bio je to doslovno proces učenja – da još jedan takav napad na temeljnom, biološkom nivou nećemo i ne možemo preživjeti. Možda će preživjeti neki pojedinci, više njih, više desetina hiljada njih, ali narod neće preživjeti. Prvi svjedok tog jutra bila je Habiba H. Bila je starija žena. Dok je bila u logoru, Nikolić ju je tjerao da čisti njegovu sobu, pere noge. Pomislio sam da će se prostor preda mnom rascijepiti kada mu se obratila: “Ja sam žena oboljela, šećer imam, srce slabo, sve najgore... noge mi, dok sam sjedila trne, drhte... Nemam se ja čemu nadati... Neće majka dugo, to ćete čuti i viđeti... Ja ću umrijeti od tuge. Moj muž je isto bolestan. Često plače. Sakrije se, krije se od mene... dole ode, u šupu. Ja odem za njim. Plačemo. Makar samo voljela bih, molila bih Dragana, da mi kaže u kojoj su grobnici, da ih majka dostojanstveno izvadi... Ne bih mogla ja, ali eto ima te famelije, pa da ih ukopam, pa da mogu da odem... Molila bih ga, ako more to da rekne, pa eto…”[4] Izvan okvira oprostivog Nikolić je odgovorio, nakon što je zaključila svjedočenje: “Neke stvari sam samo čuo, a druge stvari znam. Što se tiče njenih sinova, koliko sam čuo, jer nisam bio tu kada se to dogodilo, oni su 30. septembra, vjerujem, odvedeni, zajedno sa grupom od oko 40 ljudi, odvedeni su na Debelo brdo i likvidirani. Iz te grupe, sjećam se – ovo mogu reći, jer znam ovu gospođu i njene sinove i sjećam se te grupe ljudi – sjećam se da su u ovoj grupi bili uglavnom ljudi koji su ranije rekli da hoće da ostanu u Vlasenici. Većina njih su bili mještani, iz Vlasenice, koje sam znao, a neki od njih su bili moji prijatelji. Zato se i sjećam. I u ovoj grupi su Enis i Bernis, sinovi ove gospođe, bili. Dobro sam ih poznavao. I po onome što sam čuo, oni su likvidirani tu na tom mjestu. Ne znam koliko su ekshumacije odmakle. A kao što gospođa kaže, oduzete su im lične. Ne znam je l’ išta pronađeno na tijelima, možda neka odjeća. A ako se dobro sjećam, jedan od njenih sinova je nosio džins jaknu i pantalone. I ako bude ekshumacija, možda ga može prepoznati po odjeći.” Ali, upamtio sam taj dan po ženi koja je svjedočila pod pseudonimom, bez lika i bez imena. Bez prošlosti, bez iskustva, osim tog, jednog. Osuđenoj na dugo umiranje. Članak koji sam napisao o tome bio je suhoparan, bez slova i zareza viška. Moguće da mi je pisanje o tome na tuđem jeziku, za strani medij i stranu publiku pomoglo da objektiviziram vlastito i zajedničko iskustvo, da steknem uvid u razmjere tog poduhvata protiv nas na način na koji je malo ko, ako iko, dobio priliku da stekne. Vidio sam cijelu sliku. Plakao sam na bosanskom, bilježio na engleskom. Pisarski sam bilježio sve, ali to više nikog nije zanimalo. Karijere su bile napravljene, ljudi otišli dalje. Ja nisam mogao. I mislim da je bilo suludo da uopšte pokušavam. Neki od mojih najvećih poraza proizlaze iz potpuno deluzivne, iako donekle nedefinisane, ideje da je moguće prevazići i svoje i zajedničko iskustvo. Nisam mogao da prijeđem preko djela koje je počinjeno protiv moje sunarodnjakinje. S namjerom da to djelo posluži kao instrument za uništenje svih nas. Ništa ne svjedoči bolje o postojanju genocidne namjere protiv Bosanskih Muslimana kao sistematsko silovanje. To je napad na maternicu[5].  Za Nikolića sam čuo već u maju 1992. godine, kada je Almir Suljagić stigao u Srebrenicu. Ali, do početka suđenja moje znanje bilo je anegdotalno. Kada je počelo, prvi put sam jasno sagledao događaje u Sušici kao zajedničko iskustvo. Ne kao prosti zbir pojedinačnih iskustava. Vidio sam više od jedne pojedinačne ili porodične priče koja se o tome može ispričati. Čuo svojim ušima mnoge od njih. Vidio kako se isprepliću, šta jedna znači za drugu i kako jedna proizvodi drugu. Vidio sam i priče za koje nije bilo mjesta. Priče koje niko neće moći ispričati, koje nema ko ispričati, priče koje nisu bile relevantne za proces koji se odvijao tu, u sudnici, ispod jarkih svjetala sudnice u sivoj zgradi jednog tmurnog dana u gradu na zapadu Evrope. Ali to nikako nije značilo da za te priče nema mjesta među nama i u našoj priči. Svi moji svjetovi su se sudarali u toj zgradi. Jednog dana na jednom od suđenja prepoznao sam svjedoka iako je svjedočio sa mjerama zaštite, na poluzatvorenom pretresu, iza zavjese i sa glasovnom zaštitom. Bio je to jedan od ubica. Bio je prvo u Potočarima, a potom na jednom od masovnih stratišta. Prema njegovom opisu toga što je radio, gdje je tačno bio dok je bio u Potočarima, shvatio sam da ga poznajem. I da je išao u istu srednju školu. Iza njega je svjedočio i drugi pripadnik iste jedinice. I njega sam prepoznao. I on je išao u istu srednju školu. Obojica su bili svjedoci tužilaštva. Tu veče sam kao i obično krenuo u stan malo iza osam. Nakon što sam izašao iz autobusa na svojoj stanici, tridesetak metara ispred mene, u pravcu mog stana, vidio sam njih dvojicu. Moj prvi poriv je bio da im se javim, da ih pozdravim. Ali, na kraju nisam. Iz dva razloga. Prvi je bio praktične prirode: nije mi padalo na pamet da zagorčavam život sebi otkrivajući identitet dva zaštićena svjedok – a to bi bilo to, što ne bi bilo samo etički prekršaj, nego i krivično djelo – zbog takva dva nečovjeka. Ali, mnogo važnije od toga i upravo zbog toga, nečovještvo djela u kojima su oni sudjelovali bilo je od one vrste koja izlazi izvan okvira oprostivog. Mimoišli smo se na trotoaru. Nikad se nisam ni zapitao da li su me prepoznali. Obojicu sam ih vidio, u dva različita navrata i odvojeno, nakon povratka kući. I nisam nikad sebi postavio nijedno pitanje o njihovim razlozima ili motivima, bilo da učestvuju u strijeljanju, bilo da o tome svjedoče na sudu. Ne osjećam nikakvu potrebu da ih re-humaniziram. Namirivanje dugova Novembar je bio težak. Najviše sam volio vrijeme provedeno u autobusu. Tada sam već živio malo dalje od zgrade suda i mogao sam sjediti u tišini i nezainteresovanosti redovnog i urednog javnog prijevoza. U stanu nisam volio provoditi vrijeme. Sud je sve počinjao da liči na priču koju u svakom trenutku pričaju desetine, stotine ljudi i čije sve konce nikako nisam uspijevao da sustignem. A morao sam čuti, znati i vidjeti sve. Ta zgrada i mreža poznanstava izgrađena oko nje predstavljala je i gravitacioni centar – mali, jedva vidljivi – neke od posljednjih ostataka Jugoslavije. Neki od najpismenijih i najposvećenijih ljudi koje je proizvela Jugoslavija bili su sada instrumenti kakvog-takvog namiravanja dugova. Neke od tih ljudi sam volio, druge cijenio, od trećih učio. Ali moji dugovi nisu mogli biti namireni. Ili ih barem nisu mogli namiriti oni. Njihovi životi, u svakom slučaju, bili su negdje drugdje. Moj život, moje najveće traume, bile su u toj zgradi, u srcu te zgrade, u razlogu iz kojeg je izgrađena. Tako čovjek ostaje sam. Nisam imao gdje drugo da idem. Jednom mi je, u razgovoru, privatno i izvan radnog vremena, službenica iz Službe za svjedoke pričala da su u mnogim slučajevima morali izvoditi elaborirane prevare porodica silovanih žena, kako bi ih uspjeli na dva dana dovesti u Haag da svjedoče u tajnosti. Nije mi ispričala nikakve detalje, niti bih ih podijelio sve i da jeste. Nisam tada još uvijek razumio šta mi tačno govori. Nisam razumio koliko je to bilo protivno očekivanjima, protivno obrascima ponašanja davno nametnutim. I oni koji su ih silovali su očekivali da šute. Koliko je duša još uvijek izgubljeno u fizičkim i duhovnim pustopoljinama domovine SU-032... Ali, nisam gdje drugo imao da idem. Uglavnom je tako bilo, išao sam uvijek tamo gdje sam jedino mogao otići. I dom mi je bilo samo ono što je jedino moglo biti dom. Tamo i to i nigdje drugdje i ništa drugo. Stvar s kretanjem je što boli i odlazak i dolazak. Uglavnom iz tačke u kojoj više boli prema tački u kojoj manje boli. Tamo gdje sam boravio, bolio je svaki pokret.   [1] Tužilac protiv Dragana Nikolića, transkript, 3.11. 2003. godine, http://www.icty.org/x/cases/dragan_nikolic/trans/en/031103ED.htm, str. 277 [2] Tužilac protiv Dragana Nikolića, transkript, 3.11. 2003. godine http://www.icty.org/x/cases/dragan_nikolic/trans/en/031103ED.htm, str. 281-282 [3] Tužilac protiv Dragana Nikolića, transkript, 3.11. 2003. godine, http://www.icty.org/x/cases/dragan_nikolic/trans/en/031103ED.htm, str. 283 [4] Tužilac protiv Dragana Nikolića, transkript, 3.11. 2003. godine, http://www.icty.org/x/cases/dragan_nikolic/trans/en/031103ED.htm, str. 241 [5] Feministička teoretičarka Siobhan Fisher da je silovanje žrtava do neželjene trudnoće i držanje žena sve dok abortus više nije siguran ili moguć, naziva „okupacijom maternice“, navodeći kako je taj aspekt masovnog silovanja zapravo ono što silovanje čini genocidnim. Siobhan K. Fisher, “Occupation of theWomb: Forced Impregnation as Genocide,” Duke Law Journal 46 (1996), str. 125.

  Uspješni narodi su se za status izborili radom, a ne odmorom. Kur’an stalno potencira „amel“ – rad, djelovanje. Odmor je nužan, neophodan, pa možemo reći i naređen, ali tek kada dođe nakon aktivne potrage za poslom, projektima, rješenjima... Nedavno sam sreo jednog mladića i upitao ga radi li šta nakon što je završio srednju školu. Odgovorio je: „Ma nema od posla ništa dok ‘stari’ ne potplati negdje 10-15 ‘milja’ maraka.“ Gledao sam ga u čudu i kazao mu: „Ti si ono prije dvije godine završio srednju? Jesi li od tada stekao neku vještinu, upisao neki kurs jezika ili informatike, jer u Sarajevu ima besplatnih? Jesi li se sportu ozbiljnije posvetio? Nemoj, molim te, govoriti da ne valja društvo. Znam da je daleko od idealnog, ali kada imaš neku vještinu i znanje, ljudi će te uvijek trebati!“ Nažalost, ovakvih mladića i djevojaka je mnogo u našem društvu. Još je bolnije što je ovakav odnos prema radu dominantan. Bez ozbiljne mentalne promjene, posebno u glavama omladine koja tek treba da preuzme uloge u društvu, jedno društvo je osuđeno na stajanje u mjestu ili, ne daj Bože, nešto gore.   Prvi maj – (ne)radni dan Prije dvije godine sam se za prvi maj zadesio na aerodromu udaljenom nekoliko stotina kilometara od Čikaga, grada zbog kojeg se ovaj datum i obilježava kao Praznik rada. Dakle, iz ovoga grada je sve počelo 1886. godine, kada je preko 50 hiljada radnika tražilo svoja prava, a od 1889. godine se taj datum i tretirao kao „zajednički praznik svih zemalja na kojima radnička klasa treba da manifestuje jedinstvo svojih zahtjeva i svoju klasnu solidarnost“. U zemlji u kojoj je „nastao“ Praznik rada, 1. maj, radni je dan. Istina, početkom septembra obilježe i oni prvi ponedjeljak ovim povodom, ali smisao ove priče nije u roštilju, već u mentalitetu. Ljudi rade i sve je u pokretu. Ljudi ne “okreću“janje, niti prljaju livade smećem. Ovo ne znači da se ne smijemo sastati s prijateljima, na dozvoljen način se družiti i imati slobodan dan. Ne kažemo to. Uspješni narodi su se za status izborili radom, a ne odmorom. Kur’an stalno potencira „amel“ – rad, djelovanje. Odmor je nužan, neophodan, pa možemo reći i naređen, ali tek kada dođe nakon aktivne potrage za poslom, projektima, rješenjima... Vjernik koji je jak draži je Allahu od onoga koji je slab; a kako može biti jak neko kome napredovanje nije stil života?! Mnogo je onih koji samo svojim jezicima formalno prizivaju neku bolju državu, uređenije društvo, pravednije sudstvo, kvalitetnije zdravstvo – a sve to nam treba; međutim ti takvi prvi nisu spremni da obave svoj zadatak časno i odgovorno. Tako razmišljati, protivno je zakonima kosmosa za koje vjerujemo da ih Gospodar postavlja. Niko neće ustati za nas i riješiti naše probleme i posao neće sam doći dok ne krenemo prema njemu.   Sadaka mentalitet Mnogo, zaista mnogo moramo raditi na razvijanju i jačanju svijesti o tome da bez truda, rada, žrtve, ulaganja energije u bilo šta u životu ne možemo ostvariti bilo kakav uspjeh. Gledam čovjeka koji prosi, ali vadi kutiju cigara i puši. Ne ulazeći u njegovo stanje, navodim ga kao simboliku evidentnog mentaliteta: umjesto da se čovjek odupre nekom ćejfu da bi uspio u nečemu, radije će druge moliti da mu pomognu. Taj “sadaka-mentalitet” mnogi od nas nesvjesno podržavaju. Čak se to ogleda i u sakupljanju novca za vjerska putovanja onome ko je siromašan, jer na takva putovanja nije dužan da ide osim onaj „ko može na taj put krenuti“. Nažalost, mnogo je zdravih i sposobnih ljudi koji pristaju na ograničenja. Nije dobro da ograničavamo svoje mogućnosti i nastojimo samo da ovisimo o pomoći. Sanjati treba mnogo, ali još više treba učiti, raditi, djelovati. Onaj ko stoji u mjestu i ne želi se kretati, svejedno mu je ako ima lance na nogama.

Aiša Abdurrahman Bintu-š-Šati je prva žena koja je napisala tefsir i jedina žena čiji je tefsir općeprihvaćen u islamskom svijetu Mjesec ramazan dolazi donoseći brojne blagodati i prilike za duhovno sazrijevanje. Mjesec posta, ustezanja od jela i pića, čovjekovu pažnju usmjerava ka onome neprolaznome, ka onome što je vječno, onome što jednu mu›minsku dušu preporođava. Najveća blagodat s kojom je ramazan došao jeste svakako plemeniti Kur’an, najveća mudžiza Poslanikova, alejhi-selam. Kur’an u ovom mjesecu svojim harfovima i svojim značenjima ulazi u našu svakodnevnicu, otvarajući bezbroj prilika da ga nanovo shvatimo, razumijemo i da ga osjetimo. Mjesec ramazana je i idealna prilika da se sjetimo svih onih koji su nas zadužili svojim proučavanjem kur’anskih ljepota. Jedna od njih je Aiša Abdurrahman (1913-1998), egipatska mufessirkinja, književnica i lingvista, koja je ostavila značajan trag u muslimanskoj svijesti, koliko zbog svog dostignuća u savremenoj tefsirskoj metodologiji, toliko zbog činjenice da se radi o prvoj ženi koja je napisala tefsir i jedinoj ženi čiji je tefsir općeprihvaćen u muslimankom svijetu. Sav njen život, od borbe za obrazovanje do društveno aktivnog učešća i akademskog rada, jeste jedan svijetli primjer savremene muslimanke koja je „samu sebe oslobodila islamom“, kako se o njoj govori u arapskom svijetu. Emin el-Huli Svoje tefsirske studije Aiša Abdurrahman temelji na metodi koju preuzima od Emina el-Hulija, univerzitetskog profesora u Kairu i istovremeno svoga supruga. El-Huli je smatrao da se kur’anskom tekstu treba pristupiti izvana, uvažavajući kontekst vremena Objave, a potom iznutra, pazeći na nijanse kur’anskog jezika. Tako, na primjer, tumačeći ajet: „U mjesecu ramazanu počelo je objavljivanje Kur’ana (unzile’l-Qur’anu)...“, el-Huli započinje sa kritičkim osvrtom na tradicionalne komentare mufessira, koji su u kontekstu ovog ajeta polemisali o načinu spuštanja Kur’ana na dunjalučko nebo. Za njega je to reduciranje značenja riječi nuzul, a analizom ovog glagola kroz Kur’an dolazi do zaključka da on označava „približavanje nečemu“. Prema tome, značenje sintagme inzalu’l-Qur’an u mjesecu ramazanu može biti njegovo približavanje ljudima dok su u stanju posta i duhovne skrušenosti, kako bi na taj način on bio uputom i uzrokom njihovog promišljanja života i vjere. Tefsirska metoda Bintu’š-Šati Svoju tefsirsku metodu Bintu’š-Šati razrađuje kroz autorski tefsir 14 kraćih sura, naziva „Stilistički tefsir Časnoga Kur’ana“. Ona piše jedan filološki tefsir, kroz koji nastoji otkriti prvobitno značenje kur’anskih riječi. Aiša Abdurrahman filološki restaurira značenje svake riječi, u prvom planu kroz primjenu starog tefsirskog pravila da „Kur’an tumači sam sebe“. Svoju metodu naziva „metodom potpunog iščitavanja“, što podrazumijeva objedinjavanje svih ajeta u kojima se ispitivana riječ ili izvedenica iz istog korjena pojavljuje. To je prvi metodološki korak njenog pristupa Kur’anu, te prvi izvor njenog tefsira. Navedimo primjer otkrivanja značenja kur’anske riječi „el-me’wa (sklonište, utočište)“. Aiša istražuje sve ajete koji spominju ovu riječ, te otkriva da se ona pojavljuje samo u kontekstu dženneta i džehennema. Prema tome, zaključuje, budući da Kur’an riječ „el-me’wa“ koristi isključivo vezano za Ahiret, možemo kazati da je značenje ove riječi u Kur’anu to da je istinsko, vječno i posljednje prebivalište samo ono na Drugom svijetu, u Džennetu ili Džehennemu. Momenat kada kur›anska upotreba riječi definiše njeno značenje jeste ihtikamu-l-Kur’an – kur’anski sud, nakon kojega mufessir nema prava birati između više potencijalnih značenja. Razumijevanje kur’anske nenadmašnosti Ipak, srčika pristupa Aiše Abdurrahman kur’anskom tekstu leži u njenom razumijevanju nenadmašnosti i nemogućnosti oponašanja njegovog stila. Za nju se kur’anska nenadmašnost (i’džaz) ogleda u svakom harfu, svakoj riječi i svakom izrazu. U Kur’anu je sve na svome mjestu i ništa se ne bi moglo promijeniti, a da se ne izgubi značenje. Prema tome, ona smatra da u Kur’anu ne postoji sinonimija – svaka riječ ima svoje decidno i iznijansirano značenje. Štaviše, ni jedan jedini harf nije višak niti manjak. Na primjer, tumačeći suru „ed-Duha“, ona zastaje na staroj tefsirskoj raspravi oko razloga izostanka lične zamjenice „ke“ uz glagol „qala“, u ajetima: „We’d-duha; we’l-lejli iza sedža; ma wedde’ake Rabbuke we ma qala (Gospodar tvoj te nije napustio, niti omrznuo).“ Zbog čega nije rečeno: ma wedde’ake Rabbuke we ma qalake (Gospodar tvoj te nije napustio, niti te je omrznuo)? Ona navodi mišljenja prijašnjih mufessira, koji kao razloge izostanka lične zamjenice navode podrazumijevanje, skraćeni govor i očuvanje rime. Prema njoj, razlog izostanka lične zamjenice „tebe/te“ uz glagol „qala-omrznuti“ jeste duhovnog i profinjenog pitanja. Naime, Uzvišeni Svoga Miljenika ne stavlja ni u kakvu vezu sa ovim glagolom koji podrazumijeva žestoku mržnju, dok sa glagolom „weddeʻa-napustiti“ to nije riječ, budući da on ne nosi slična negativna i kategorička značenja. S ovakim i sličnim detaljima, Kur’an sebe pokazuje onima koji mu posvete svoje živote. Aiša Abdurrahman jeste jedna od njih. Ostala je zapanjena Božijim riječima, pa joj one otkriše neke svoje tajne.  

Zapadno-europski kulturni rasizam Muslimani moraju biti integrativni dio društava u kojima se zatječu diljem svijeta, moraju biti trijezni i punovažni subjekti u tim društvima, a ne njihovi objekti, moraju biti prisutni u svim sferama javnoga života tih društava, moraju biti ravnopravni sugovornici sa svima onima koji se bave bilo kojim aspektom njihova identiteta, i moraju, najzad, naučiti svoje sugovornike u svijetu da ne govore o njima u njihovu odsustvu, već da govore njima izravno i otvoreno. Moraju naučiti svoje nemuslimanske sugovornike da ih slušaju i da u prostoru ‘javnoga znanja’ oni sami, kao muslimani, treba da iznesu svoju stranu priče, ma o čemu bila riječ. Time će definitivno zaustaviti zapadno-europski kulturni rasizam i esencijalizam, koji se već dugo sustavno emitiraju prema zemljama muslimanskog svijeta. Kada su muslimani prvi put izašli u svijet, iza njih je uz temeljne vrijednosti islama stajala do tada u muslimanskome svijetu neviđena duhovna avangarda mislećih muslimana koji su, oplemenjeni najboljim dotadašnjim spoznajnim rezultatima svijeta, ponudili vlastitu zadivljujuću duhovnu kulturu i civilizacijske iskorake koji su ih izveli na kulturni, civilizacijski i religijski krov svijeta. Nadahnuti i narasli na svjetlu puninske objave i mudrosti razuđene spoznaje duhovno punoljetnog i mislećeg uma, ušli su u svijet kao blistavi svjetleći grad na gori koji je ostatku ljudske civilizacije pokazivao put duhovnog rasta, kulturnog uzdizanja i civilizacijskog napretka. Taj blistavi svjetleći grad na gori vidjela je i Europa preko do tada na njenom tlu neviđenog španskog halifata na Pirinejskom poluotoku, kojeg su podigli muslimani i ondje, uz ostalo, odnjegovali čitava pokoljenja kršćanskih i jevrejskih intelektualaca, među kojima je bio i jedan papa – papa Silvester II. No, to svjetlo Europa tada nije bila u stanju vidjeti, makar je ondje pred njenim očima prebivalo gotovo cijeli jedan milenij, nego ga je svom silinom vlastitoga mraka zatomila i, s konačnim padom Granade 1492. definitivno utrnula. No, to svjetlo je, unatoč tome, ostavilo vlastite tragove na tom tlu i utisnulo u kulturno stablo Europe vrijednosti koje i danas ondje žive, ali ih centrična Europa i Zapad ne žele vidjeti i prepoznati u vlastitom duhovnom i kulturnom tkivu. Jedan od važnih razloga za to počiva i u samim definicijama europskog kulturnog identiteta, poglavito onim Denisa de Rougemonta i Edgara Morena, koji su zahtijevali da svaka kultura i civilizacija na planeti mogu biti priznate i smatrane univerzalnim samo ukoliko se definiraju vrijednostima i značenjem europskih kulturnih vrijednosti. U toj činjenici također je jedan od ozbiljnijih razloga zašto europska unija, kao novo političko, vojno, gospodarsko i kulturno-civilizacijsko lice Europe ne uspijeva zaokružiti vlastitu priču o vlastitom kulturnom identitetu. Smrtonosni virus Ipak, najozbiljniji krivac za to da vrijednosti islama i muslimana ni do dana današnjeg nisu prepoznate u kulturnom stablu Europe jest zapadno-europski orijentalizam osamnaestog i devetnaestog stoljeća koji je sustavno, svjesno i namjerno zapadno-europskoj svijesti posredovao iskrivljenu sliku o islamu, muslimanima i njihovim svekolikim vrijednostima, orijentalizam koji danas još samo preživljava u samom vrhu Katoličke crkve. Ovaj znanstveno-kulturni izum Europe i Zapada, potpomognut zapadnim kolonijalnim vojskama koje su cijela dva stoljeća u svekolikoj potčinjenosti držali muslimanski svijet, i danas na tom svijetu ostavlja svoj otrovni pečat kroz tamošnji zvanični režim proizvođenja znanja o drugima, znanja koje to nije, pa se stoga naziva ‘znanjem endosmoze’ ili znanjem o ničemu. Zahvaljujući takvom režimu proizvođenja znanja u muslimanskom svijetu, ali i u Europi i na Zapadu, kada je riječ o islamu i muslimanima, muslimanski svijet je obolio od užasnog virusa religijskog puritanizma, kao i onog smrtonosnog virusa zvanog ‘ISIL’ koji je temeljito razorio živo tkivo muslimanskoga svijeta. Taj ‘virus’ je prisilio muslimane da po drugi put krenu u svijet. Ali ovaj izlazak je jedan iznuđeni, tragični egzodus koji je pokrenuo cijele muslimanske narode i prisilio ih da spasenje iznova potraže na Zapadu i Europi koja ih ne želi, makar je njena i američka imperijalna vanjska politika učinila sve da im uništi dom i izmakne im tlo pod nogama. Samo muslimani sada ne izlaze u svijet kao bespremačno njegovana duhovna avangarda, već kao nepregledna vojska nevoljnika koja ne nudi ništa, a zauzvrat ište mrvicu hljeba, kapljicu slobode i makar malo ljudskog poštovanja . Nekoć svojom, a sada tuđom voljom, muslimani su opet u svijetu, zatečeni pred pitanjem na koje ne znaju odgovor: kako danas bivati i ostati musliman u svijetu? Kako iznova ponuditi ono blistavo svjetlo kome se nekoć svijet toliko divio? Kako uopće da muslimani danas u svijetu prepoznaju znanstvene, kulturne, civilizacijske i ine tragove koje su diljem svijeta, pa tako i u Europi, nekoć ostavili njihovi preci? Kako da iznova posvjedoče svoj urođeni religijski, kulturni i duhovni kozmopolitizam, a da opet sačuvaju svoj osebujni i nijansirani identitet gdjegod da su na planeti? Jednostavno kazano, što bi to danas, u cijeloj toj tragediji muslimanskog svijeta, trebalo značiti biti musliman u svijetu? U vezi s tom zapitanošću, evo nekoliko prijedložaka u smislu stanovitih odgovora. Ulema romantičarske prošlosti Biti musliman u svijetu ne znači samo pronaći negdje prebivalište i biološki vegetirati, jer je takav način života tek priprava za potpuno asimiliranje. Biti musliman u svijetu znači ondje ostati i trajati u svojoj svekolikoj prepoznatljivosti: religijskoj, kulturnoj, civilizacijskoj i inoj. Biti prisutan u vlastitim riječima, svakodnevno ulagati u vlastite ideje, vlastitim riječima, idejama i životnim navadama kultivirati mjesto vlastita boravka, ma gdje ono bilo, jer islam kao svjetopogled svakog trijeznog muslimana bi, prema definiciji pečatnog Poslanika islama (a.s.), morao biti javnom kulturom prostora njegova življenja. Način mišljenja i način življenja svakog muslimana u svijetu mora biti očit i vidljiv u mjestu njegova prebivanja. Samo kroz aspekt ‘islama’ kao javne kulture življenja i ponašanja svakog muslimana u svijetu islamska metafizička kultura i islamski monoteistički svjetopogled ostvaruju svoju ‘svjetskost’ u prostoru ljudske civilizacije. Ali, kako da to muslimani danas postignu? Oni su petina ukupnog svjetskog populusa, posvuda su u svijetu, a kao da ih ondje nema! Cijela posljednja dva stoljeća oni, zacijelo, u svijetu nisu prisutni na znanstveno, kulturno i civilizacijski punovažan način. Kolonijalizam je ukrao njihovo naslijeđe, zapadnoeuropski orijentalizam je sažgao njihovu najbolju poetiku pamćenja, a njihove vlastite religijske apologete i tradicionalna ulema, zabasali u neku daleku romantičarsku prošlost, usmrtili su njihov iskonski religijski narativ, preveli ga u neki samo njima razumljivi metanarativ i do nepodnošljive konformističke opskurnosti doveli njihovu gramatiku vjere. Orijentalizam ih je ispraznio od stvarnog sadržaja njihove vjerujuće i razuđene znanstvene kulture njihove misleće tradicije. On ih je Europi i Zapadu predstavio kao vječite, nikada duhovno dozrele junoše koji nikada neće biti u stanju predstaviti se svijetu kao duhovno dozreli i punoljetni ljudi kojima je Bog, prema Kur’anu i Hadisu, bio dosudio da budu duhovna avangarda ljudskome rodu. Zapadno-europski postmodernizam, eurocentrizam Europe i imperijalistički centrizam američke Imperije ih je sada sveo na još nižu razinu, na razinu subalterna – polučovjeka koji nije u stanju ni da sriče, a kamo li da misli i njeguje visoke snove o najblagodatnijim darovima moderne civilizacije. Kada ni to nije bilo dovoljno, u Europi i na Zapadu se formirala nova fronta sastavljena od političara, žurnalista, brojnih univerzitetskih profesora. . . i pokrenula je cijelu industriju islamofobije koja ostatak svijeta straši svakim pojedinim muslimanom u svijetu, navlačeći mu na lice masku Bin Ladena i Muhammada Attaa. Jer bivati musliman u svijetu nije puka biološka činjenica, već punovažna i odgovorna egzistencijalna činjenica koja je potcrtana snažnim misijskim vrijednostima. U mjeri u kojoj to sami muslimani budu shvatili i u život provodili, u tolikoj mjeri će biti kadri svijet iznova učiniti ugodnim mjestom prebivanja moderne ljudske civilizacije, čiju duhovnu avangardu mogu činiti samo onakvi ljudi kakve Gospodar svjetova opisuje u sljedećem kur’anskom stavku: Vi ste narod najbolji od svih koji se ikada pojavio: tražite da se čine dobra djela a od nevaljalih odvraćate, i u Allāha vjerujete (Āl’Imrān, 110).   Kako, onda, poslije svih ovih etiketiranja, da se muslimani iznova vrate u svijet, i kako da ih svijet prihvati kao sebi ravne? O tome muslimani još nisu počeli ni razmišljati, ali neki drugi ljudi u svijetu, poput profesora Johna D. Caputa (The Radical Hermeneutics, Illinois, 2009.) već su napisali najnovije studije u vezi s golemim muslimanskim migrantskim valom pred kojim se Europa i Zapad osjećaju kao pod opsadom, izrijekom se pitajući: da li je svijet spreman za ponovni dolazak ‘Maura’ u Europu i na Zapad kao ‘onog Drugog’, kako danas etnolozi i antropolozi na Zapadu uglavnom oslovljavaju muslimane. Nova hermeneutika javnog prostora Da bi se istinski i punovažno vratili u svijet, muslimani moraju najprije naučiti novi hermeneutički jezik javnog prostora, jezik koji izriče faktičnost, a ne fikciju, kozmopolitizam, a ne provincijalizam, istinsku slobodu govora, a ne propagandističku ideologiju, kozmopolitski suverenitet svake ljudske osobe, a ne nacionalni suverenitet, multicivilizacijski identitet, a ne onaj monocivilizacijski itd.. Ovo potonje čak važi i za same eurocentrične, kolonijalne i imperijalističke Europljane koji više nemaju pravo, ma koliko bili uvjereni u suprotno, na ekskluzivni nacionalni suverenitet i europsko-kršćanski identitet u Europi ili bilo gdje na svijetu nakon što su već ranije bili poslali svoje misionare na druge kontinente da uče urođeničke narode kako da okrenu i drugi obraz kada ih kolonijalni europski jurišnici pljusnu po licu i žive spale u njihovoj vlastitoj zemlji. Kada nauče novu hermeneutiku javnoga prostora u svijetu, a to će moći samo uz ozbiljno, sustavno i multidisciplinarno obrazovanje i duhovno uspravljanje, shvatit će u kako nedemokratskom svijetu žive, pa će zahtijevati suštinsko demokratiziranje, najprije u zemljama svoga rođenja, a onda i diljem planete. Shvatit će da zarad istinskog obrazovanja kojega su već stoljećima bili lišeni, moraju najprije srušiti režim proizvođenja znanja, znanja endosmoze ili opsjene koja im nudi lažnu sliku o njima i o svijetu u vlastitim zemljama, jer je to naslijeđe dva stoljeća duge kolonizacije muslimanskog svijeta, a na tom naslijeđu su podignute političke i religijske hijerarhije njihovih domorodnih zemalja koje ih tiraniziraju i duhovno zamlaćuju do neslućenih razmjera. Budući da danas žive posvuda u svijetu, pa i u Europi, onda muslimanski intelektualci će i ondje morati srušiti sve orijentalističke institucije proizvođenja znanja endosmoze koje su u Parizu, Londonu, Madridu, Beču i drugim europskim prijestolnicama predumišljajno podigli zapadno-europski orijentalisti. Samo, da bi to bili kadri, muslimani moraju biti integrativni dio društava u kojima se zatječu diljem svijeta, moraju biti trijezni i punovažni subjekti u tim društvima, a ne njihovi objekti, moraju biti prisutni u svim sferama javnoga života tih društava, moraju biti ravnopravni sugovornici sa svima onima koji se bave bilo kojim aspektom njihova identiteta, i moraju, najzad, naučiti svoje sugovornike u svijetu da ne govore o njima u njihovu odsustvu, već da govore njima izravno i otvoreno. Moraju naučiti svoje nemuslimanske sugovornike da ih slušaju i da u prostoru ‘javnoga znanja’ oni sami, kao muslimani, treba da iznesu svoju stranu priče, ma o čemu bila riječ. Time će definitivno zaustaviti zapadno-europski kulturni rasizam i esencijalizam, koji se već dugo sustavno emitiraju prema zemljama muslimanskog svijeta. Nadalje, tako će ukloniti ljestvicu kvazivrijednosti i zaustaviti bezočno prljanje javnog prostora od strane šačice ljudskih razvratnika koji, umjesto istine, duhovne vrline i moralne krijeposti, svakom pristojnom čovjeku danas agresivno guraju pod nos opsjenu, porok, razvrat, bestijalni nemoral svake vrste, nastojeći i ‘europski Jeruzalem’ pretvoriti u grad Sodomu. Muslimani su pozvani da pospreme svijet Ako muslimani sada, kada su opet posvuda u svijetu, uspjednu u svemu tome, ako se iznova vrate u svijet kako su to nekoć učinili muslimani na Pirinejskom poluotoku u najboljim danima španskog halifata i u muslimanskom svijetu njegovih zlatnih vremena, biti će u situaciji da iznova vrate svijet građanima svijeta, onaj isti svijet koji im je davno ukrao predatorski kapitalizam eurocentrične kolonijalne Europe i centrične američke Imperije. Istodobno će tom svijetu vratiti stvarno značenje svih onih riječi kojima se, za sada, samo razmetljivo i isprazno hvasta i Orijent i Okcident, a koje trebaju činiti dušu i samu intimu moderne civilizacije, kao što je riječ demokracija, sloboda, socijalna pravda, ljudska prava, ljudsko dostojanstvo, istina, moral, duhovna vrlina, poštenje i slično.  

Predsjednik Stranke demokratske akcije Bakir Izetbegović izjavio je za Fenu u Goraždu da se treba brinuti da mladi ljudi ostanu u ovom gradu i da se u njemu ostvare investiije.

Šesti Festival glumca BiH otvoren je sinoć na Velikoj sceni Narodnog univerziteta u Konjicu, a u okviru otvaranja odigrana je predstava ''Gazi Husrev-beže ili: Bukagije'' te otvorena izložba ''Gazi Husrev-begov vakuf''.

Džemat Hidaje je džemat mekteba, nastao na temeljima mekteba. Od samog osnivanja džemata djeluje omladinska organizacija, polaznici mekteba i mreža mladih, koji svojim djelovanjem doprinose radu Zajednice u promovisanju univerzalno-pozitivnih islamskih vrijednosti.

Središnja manifestacija obilježavanja stradanja Bošnjaka s područja općine Travnik, u obrambeno-oslobodilačkom ratu 1992-1995. godine, održana je u petak u Velikoj Bukovici, općina Travnik. Polaganjem cvijeća na spomen-obilježju odana je počast poginulima braniteljima, nakon čega je upriličen vjerski program. Direktor Instituta za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava u Sarajevu Amir Kliko kazao je da održavanje ovakvih manifestacija ima ogroman značaj, te da je potrebno "podsjećati se na zlo, kako bi razumjeli da ono nije dobro ni za koga". U okviru kulturno-umjetničkog programa nastupili su učenici osnovnih i srednjih škola s područja općine Travnik, a i ove godine središnji dio manifestacije je bio sat povijesti, na kojem je bilo riječi o stradanju Bošnjaka na području Travnika. Predsjednik Organizacijskog odbora manifestacije Munir Karić je kazao da ova manifestacija, svake godine, okuplja sve više posjetitelja, te da je namjera prenijeti "istinu o događanjima iz najtežeg razdoblja za BiH i njezin narod". Istaknuo je da cilj nije vraćanje u prošlost, nego da se na prošlosti gradi sadašnjost i budućnost. Načelnik općine Travnik Admir Hadžiemrić naglasio je da je Travnik upisan u povijest da je bio na strani istine, dobrih ljudi i onih koji se bore protiv fašizma. Kako je rečeno, travničke brigade Armije RBiH dale su nemjerljiv doprinos obrani i oslobađanju BiH. Poginula su 529 pripadnika Armije RBiH iz općine Travnik i 49 civila, dok se 602 pripadnika nalazi na evidenciji ratnih vojnih invalida. (FENA)

Seniorska nogometna reprezentacija Bosne i Hercegovine danas će igrati meč trećeg kola kvalifikacija za evropsko prvenstvo 2020. godine, protiv selekcije Finske.