Petak sa petoricom

Petak sa petoricom

- Ne može taj momak s tobom, nije tvoj džemat - rečenica je koja je zamijenila pozdrav tokom koleginog poziva, nakon što smo se autima mimoišli nekoliko minuta prije džume. Odgovorih da je on tu umjesto jednog člana džematskog odbora, koji je ranije javio da je odsutan i da u petak neće boraviti u naselju kojem džemat pripada.

Sa mnom je zaista na džumu krenuo momčić, budući softa, kojem je ideja o džumi sa reduciranim brojem klanjača teško pala. Posebno zbog toga što sam ne pripada skupini koja u teškom vremenu prisustvom treba očuvati džumu.

Tako je zamijenio jednog člana mog džematskog odbora koji nije mogao doći u džemat.

Kasnije sam analizirao ovaj početak našeg telefonskog razgovora.

Nešto ga je razlikovalo od svih drugih koje smo vodili petkom. Obično bi me nazvao prije ili poslije džume da prepriča neku anegdotu ili da se našali sa mnom. Istim stvarima smo se smijali, pa bismo uvijek imali poneku, za nas duhovitu, opasku.

I ovaj razgovor je trebao tako početi, ali sam odgovorom hitro i nesvjesno uozbiljio potencijalno duhovitu atmosferu. Požurio sam da se samoopravdam, a nikada to ne radim: Niti se pravdam, niti izbjegavam šalu.

Čudno je kako krizne situacije djeluju čak i na duhovitost, pa je mijenjaju ozbiljnošću. Humor ima pravo da bude i pogrešno shvaćen, dok ozbiljnost mora računati sa tačnošću koja pogrešnom shvatanju ne smije ostaviti prostora.

Situacija je od mene tražila da budem tačan. Onaj ko se pridržava uputa i ko je na visini zadatka. Samo imam, mujezin i članovi džematskog odbora.

Džumu smo klanjali nas petorica, pa je tokom hutbe bio uključen uživo prenos na Facebook grupi džemata - za one koji ne mogu biti tu.

Neobično tužan trenutak: Nekoliko prisutnih pogleda uperenih ka meni i ko zna koliko pogleda preko ekrana.

Ego bi htio da ih je što više, ali on ovoga puta teško dolazi do izražaja. Ne dozvoljava mu osjećaj tuge. Na poziv ezana se nisu mogli odazvati oni koji su htjeli. Ne znam o čemu razmišljaju slušaoci mojih riječi, prisutni i odsutni. Ali dajem sebi pravo da mislim kako su se neke od mnoštva njihovih misli kretale u istom smjeru kao i moja naglas iskazana dova - Da svjesni blagodati koje nam lahko budu uskraćene, nakon vremena krize, budemo posvećeniji.

U lokalnoj prodavnici sreo sam majku jedne mektebske učenice, koja mi je usput ispričala kako je sa kćerkom preslušala moju hutbu. Misli su trenutak ostale pričvršćene za tu rečenicu, iako sam siguran da se to na licu nije moglo vidjeti.

Razvukao sam osmijeh, iskren i srdačan. Nimalo kurtoazan. Evo i zbog čega.

Dok sam, u svakodnevnim okolnostima, ponosan i zadovoljan posmatrao učenike, vrijedne mektebske polaznike, kako dolaze na džumu, razmišljao sam kako bi bilo lijepo da sličnoj vrsti sedmičnih susreta prisustvuju neke od djevojčica, posebno zainteresovanih za sve ono što pripada islamu.

Bilo bi im drago, onako kako je dječacima drago doći na džumu. Lijepo se obući i biti tačan.

Spomenuta učenica jedna je od takvih. Posebno posvećena. Ne može na džumu, ali je dobila priliku da je prati uživo. Osjetio sam zadovoljstvo.

Teški trenuci pokrenu i lijepe stvari. Nekada sitne i gotovo nevidljive. Vjerovatno nebitne za velike i važne procese, ali svakako prepoznatljive pažljivom i optimističnom oku.

(Nedim Gondžić/Preporod.info)

Povezane vijesti